„Najbolja stvar sa vremenom je upravo ta da, šta god radili, ono svakako prolazi. Koliko sam puta u životu poželela da postoji dugme, pauza, koje bih stisnula u do sada bezbroj situacija, nekada i u dobrim situacijama, ne bih dala vremenu da proleti tako brzo, već bih ga podelila na segmente, na slike, pa da mogu da zagledam i osetim svaku ponaosob, do detalja, ali ovako ništa, ode, proleti, pa se trudim iz petnih žila da izvučem neka sećanja, čisto da ta dobra ne zastare, jer čini mi se kao da dobra sećanja stare brže od loših. . . Svakako, posle nekog vremena ne znam čega se zbilja sećam a šta sam iskonstruisala, izmislila i dodala, tako da gotovo ni sama nemam uvid u sopstveni život, u sopstvenu istoriju, čak i da sam zapisivala sumnjala bih u sopstveni rukopis, kao što sumnjam i u svaki drugi rukopis. . .“
Milica Vučković je akademska slikarka, rođena 1989. u Beogradu. 2014. objavljena joj je zbirka kratkih priča „Roj“(Apostrof) a 2017. dobila je prvu nagradu na Biber konkursu za priču „Jedu ljudi i bez nogu“.
jedan preodličan roman u kojem sam konačno mogla da čitam o junakinjama koje su prikazane realno i na takav način da je savršeno jasno kako je njihova pozicija kao žena uktovljena u društvenu strukturu, a ne u njihovu ličnost. glavna junakinja romana Nađa je osoba koja ima problem sa alkoholom i koja se leči u rehabilitacionoj ustanovi, te koja je samo jedna od žena koje društvo stavlja u ulogu onih koje moraju da izdrže. kroz njenu priču (koja se naizmenično odvija kao reminescencija na odrastanje u Srbiji 90-ih i 2000-ih, te kao opisivanje iskustva u alternativnoj ustanovi za rehabilitaciju i resocijalizaciju), kao i kroz priče drugih junakinja i junaka, izbija sijaset neverovatno razgranatih socijalnih tema - prikazanih nepretenciozno, bez objašnjavanja, kroz pričanje zanimljivih teških uzbudljivih smešnih nežnih jezivih onesvešćujućih oznojanih... priča. ritam romana je neverovatan, jezik pitak i ludički, čuda od asocijacija ali opet umereno, igrarije sa imenovanjima (daju se prezabavna imena ljudima koja nisu njihova osobna imena ali kojima ih junakinja opisuje, pa imena stvarima, procesima...), humor uprkos težini priče, jezička dovitljivost, odjednom iskoče neke lude metafore i jezik se nagomilava, a sve vreme je zahuktao kao lokomotiva. pa telesnost : toliko organskog u romanu, od krvi preko hrane i detaljnih opisa žvakanja, pa sve do fantomskog tijela i bolova. toliko dobro opisano da možeš povratiti ili pasti u nesvest ili se isplakati zajedno sa junakinjom. pa smrt : i to je jedan od vektora romana koji daje neverovatne uvide. pa tablete, lekari, psihijatri i dušebrižnici. pa voće kao luksuz, pa rad da bi se platila kirija kao nužnost, pa otac koji je ponosan jer mu ćerka pije, ćerka koju se zove sine, pa strah od toga da se ne živi na tuđoj grbači, strah od gubitka posla, pa beskrajne kafane cigarete pića, pa topla bela kava i đevrek... dakle, roman za svakoga ko traži prozni užitak u teškim temama koje su napisane na neverovatno zanimljiv način. neodoljivo <3
Književnica, odnosno umetnica, Milica Vučković je 2019. godine izdala svoj roman prvenac -"Boldvin". Pre nego što se pozabavimo fabulom romana, važno je ispitati simboliku naslova. Boldvin, šta znači ta reč? Bol, Bolvija, bol, Boldvin, dakle, to je vlastito ime bola koji je postao poseban entitet zbog svog značaja i siline. Protgonistkinja romana, Nađa, ima hronični bol u nogama koji joj ne da mira. Navikla se na njega i nije mu davala poseban značaj. Mama joj je govoila da je bole noge jer raste (17. str.), kasnije je junakinja sama domišljala razloge zašto je boli, zašto ne prolazi bol. Boli je jer stoji, sedi, u na kraju, jer je to bol trulež, zaboravljeni deo tela koji izumire (str. 153) zato što nije razmišljala o njemu. Psihosomatski poremećaj je dominantna tema romana, bole je noge zato što je boli duša, slušamo telo pre duše pa ono mora da reaguje, da signalizira da nešto sa nama fundamentalno nije u redu. Šta sa Nađom nije u redu? Kad je bila malo dete u butinu poljubio ratni profiter, prijatelj njenih roditelja kod kojih su bili na moru, i od tada se distancirala od osramoćene noge. Roditelji proveravaju ispod kreveta i u ormaru da li je tu čudovište, ali je čudovište često u obliku pouzdanog prijatelja. Nađa je morala sama da se nosi sa sramotom i teskobom izneverenog detinjstva i sigurnosti koju više nema. U obliku antropomorfizovanog bola, Boldvina, protagonistkinja vodi dijalog i vrši stalna preispitivanja. Sama Nađa je antropomorfizacija anksioznosti patrijarhalnog društva u vezi sa neposlušnim ženama koje rade ono što "nije za ženu" (pisanje o ozbiljnim temama, alkohol). Nađa ima primerak svoje knjige sa sobom u klinici za odvikavanje od alkohola, ali ga ne deli ni sa kim, čeka idealnog sagovornika. Čekanje je najveća tema u književnosti, dok Nađa čeka, govori kako vreme treba trošiti a ne štedeti. U formi kratkih priča na seansi psihijatra Vanje, možemo da vidimo kako ova književnica na sofisticiran način inkorporira kratke prozne vrste u romansesknu strukturu. Nađa je osveženje za srpsko književno nebo, ne samo zbog njenog drskog i hrabrog nastupa, već i zbog nekompromisnosti književnice u stvaranju junakinje koja nije neko ko čeka idealnog dragog, već sagovornika kojem će reći on što Boldvin traži da kaže. Boldvin je velika apologija razgovoru i otvaranju duše, autentičnim ljudskim odnosima i ljubavi prema istini koja oslobađa.
Na ovoj društvenoj mreži sam vrlo verovatno već postala dosadna sa svojim lamentiranjem o tome koliko se teško pronalazim u većini dela ovdašnje savremene literature, naročito kada su u pitanju bestseleri - sa njima nikako ne izlazim na kraj. Elem, drago mi je da u ovom slučaju neću ponoviti svoju jadikovku, već ću sa osmehom olakšanja izjaviti - Ovo mi se dopalo!
I zaista, ne samo da sam roman pročitala u dva dana, već sam se poprilično "sprijateljila" sa protagonistkinjom i čak mi je bilo žao što je preostalih stranica sve manje.
Ova knjiga nije (za sada) bestseler, niti je bombastično izreklamirana, niti je od onih "koje će vam promeniti život" - s druge strane, mom čitalačkom ukusu, uglavnom nenaviklom na pisanija novijeg datuma i pristrasno orijentisanom pretežno na klasike je, gle čuda, sasvim dobro legla.
Detaljnije ne bih - koga zanima, nek izvoli. Od mene preporuka.
U Boldvinu pratimo priču o životu junakinje Nađe, koja se našla u centru za rehabilitaciju i resocijalizaciju. Jedna nit prati upravo taj vremenski odsječak, njeno snalaženje u novom prostoru i datim okolnostima, proces postepenog prilagođavanja i transformacije, a druga nit usmjerena je na različite odsječke iz njenog djetinjstva i perioda odrastanja, odnosno one segmente koji treba da na upotpune sliku junakinje i do neke mjere pojasne kako je stigla tu gdje jeste. Milica Vučković zaista zanimljivo piše, tekst funkcioniše kao veliki niz verbalnih asocijacija, ali nije nimalo naporan za čitanje, prelazi između različitih vremenskih perioda lijepo su osmišljeni, a rečenica koja funkcioniše kao neka vrsta refrena cijeli tekst još jače uvezuje u jednu cjelinu. Ispovjedni ton junakinje osmišljen je tako da imate osjećaj kao da vam je veoma bliska, lako je povezati se s njom i makar u određenoj mjeri prepoznati se. Roman koji pokazuje kako se lijepo preko priče jedne junakinje pričaju i neke mnogo šire priče.
Sestra mi je rekla da obaveznno procitam Boldvina (moja rodjena sestra, ne medicinska, iako mi je moja rodjena sestra uvek dodavala cetkicu kad smo se igrale zubara) i ja sam je pitala ima li ova knjiga veze sa Boldvinom, a ona mi je rekla, uzmi procitaj knjigu. Kad bih mogla, svim svojim drugarima iz osnovne skole poslala bih ovaj roman za Novu godinu i u posveti napisala da je ovo tacka u raspravi u kojoj su izgovorili "Ma i to je sumnjivo,sta je toliko cekala da kaze". Poslala bih im ovu knjigu jer nemam snage da im ponovo pricam o pretnji koju su mi osmaci upucivali na hodniku, dok su se svi oni iz odeljenja smejali. Nemam snage ni da se ne nasmejem kad mi isti ti ljudi kazu mnogo pusis ili bas ti cepas ovo pice, pa se nasmejem, kao smesno je. Obicno citam knjige iz trece ruke, prevedene i precesljane u potrazi za odgovarajucim recima iz naseg jezika, to mi uliva neku sigurnost odvajame od neposrednog iskustva, te sama pomisao da je spisateljica ovo pomislila i da su te misli ovde u mojim rukama cine da ovaj roman dodje i do mojih kukova, samo se tu zaustavi krv i ne ide ka zemlji. Razmisljala sam da bi bilo divno kad bi se preveo na Engleski, pa bih svojim prijateljima koji bol zovu drugim imenima poklonila ovaj roman kao odgovor na pitanje "Sto si ti tako glasna i uvek ljuta?"
ovo je zapravo 3.5 zvezdice. dobra je knjiga, ali nadala sam se da će Boldvin biti eksplicitnije razrađen pa mi je to na neki način ostavilo prazninu. ne dopada mi se što je taj deo ostavljen čitaocima na razradu
Колико жена може да стане у једну жену? Хајде да пребројимо... У овом роману тај број је Нађа. Нађа је дрска, безобразна, осетљива, верна себи, издржљива, рањива, предузимљива, разумна. Њу много тога мучи, али ви то нећете чути од ње. Болдвин јој је највернији непријатељ, не пушта је. Таман када мисли да оде, устане, изговори, заплаче, он јој докаже да није способна ништа од тога да уради. Велики је Болдвин, али је већа и јача Нађа. Рекла је себи да може!
Zanimljiv roman koji vredi pročitati. Glavni utisci su se odnosili na dve stvari, iako Boldvina možemo sagledati sa raznih strana i iz raznih uglova.
Poredjenja koja autorka koristi su prezabavna. Uspeva da opiše obične pojave na najneobičnije načine. Humor prožima te opise i čini ih još življim…“Hladno je jako i sve se u meni trese kao džigerica kojoj lupaju brze šamarčiće vegetom, mora da je minus.” Kako se ne oduševiti?
Roman nas sprovodi kroz misli, utiske i uspomene Nadje, mlade alkoholičarke. Iako ima zanimljivih uvida, Nadja me je beskrajno nervirala kako su strane odmicale. Koliko krivice i neprilagodjenosti može da stane u ovaj roman? Sa druge strane, jasno mi je da je možda dosadnije pisati o uspešnom rešavanju psiholoških problema, pa sam rešila da ne budem judgy. Nadja je jedan lep primer “pobunjenika” koji je ipak popio mnoge narative našeg društva. Nadja je slika osobe koja je gomilu svojih izbora napravila protiv sebe i to sa uživanjem. Zato nisam bila empatična prema njoj, ali da je zabavna - jeste. Da je knjiga dosledno opisala jedan od načina odrastanja u Srbiji, krajem devedesetih - jeste.
Sve u svemu, topla preporuka! Čak i kada vas knjiga iznervira, to znači da je sposobna da vas uključi. :)
"To izgleda kao borba protiv vremena, borba koju unapred znamo da gubimo, pa želimo da makar ne budemo zaboravljenitek tako, ulažemo svim silama u šta stignemo, samo da nas ne zaborave baš odmah, pravimo ekstenzije sebe samih jer nam je već unapred malo to što nam je dato, taj komad života, kao komad kifle koju baciš psu kroz prozor autau pokretu. Pas je makar zahvalan, i nije opterećen smrću. Pas ne umire, on samo živi. Čovek umire od kad se rodi. Umire u dugovima. Dužan je sistemu, dužan je državi, dužan je zajednici, dužan je svom rodu i svom imenu, na koncu dužan je roditeljima. Od glave do pete - dužan."
Roman koji sam spontano odzbrao na sajmu knjiga prije dvije godine zbog atraktivnog dizajna korice i primamljivog naslova na kraju me dovela u dubine egzistencijalne filozofije. Jednostavan ali i intrigantan naslov "Boldvin", navodi citaoca na zamisljanje dodirljivih scena 50-ih godina proslog vijeka sa socijalno -marginalizovanim clanovima drustva. Ovaj roman je daleko od Pariza i Ðovanijeve sobe, ali baca svjetlo na tabu problem alkoholizma i zavisnosti kod zena - teme koja je u ovom djelu delikatno obradjena, sa neizbjeznim kritikama patrijarhalnog, kapitalistickog i mizogenog drustva.
Milica Vuckovic je beogradska akademska slikarka i spisateljica. Sjedista njenog stvaralastva su Beograd i Herceg-Novi. Dobitnica je prve nagrade na Biber konkursu za pricu "Jedu ljudi i bez nogu".
Ovde nema nista lagano, a napisano je sa dovoljnom dozom humora i sarkazma da postane pitko.
“Preziveli” smo devedesete, cerke smo a sinovi, ocekuje se da izdrzimo kada ponestane i snage i zivota u nama, slabost je sramota, svakog dana se borimo za “opstanak”, a sloboda i nezavisnost su najvrednije sto imamo.... <3 Boldvin
књиге које случајно узмем из библиотеке увек оставе другачији утисак од оних које планирано позајмим; те ми често буде мрско само и да почнем да читам. нервирају ме сви планови и сва очекивања чак и ако су моја сопствена. овај пут сам случајно и отишла у ту библиотеку, не ону моју где волим да проводим време иако некад само читам наслове, него ону другу, где не разумем ни по ком су распореду поређане књиге. већину домаћих наслова узмем одатле, да л панчевци не воле да читају модерну домаћу књижевност или не воле да читају уопште - не знам.
дакле, сватко од нас има неког кога воли и ко игра битну улогу у нашим животима. смрт тог неког нас неоспорно погађа, и то је готово физичка бол која се осети у грудима, у потиљку, зависи. али оно што је испод свега тога је да нама није жао тог неког што је умро. тај што је умро, њега ништа више не боли, њему више није ништа, њему је океј. нас заправо боли та празнина у нама која је била попуњена управо том његовом улогом у нашем животу. и зато, пошто је њему сада добро, нама није жао њега што лежи горе или доле, није нам жао хоће ли он дочекати рођендан, нову или преступну годину, дете, унуче, ово или оно, хоће ли видети, путовати, осетити...неће. он неће, јер он више није ништа. нама је жао нас самих што смо остали без њега, ми нећемо дочекати ништа са њим, нећемо га више имати, жалимо над губитком те улоге у сопственој епизоди, сахранивши њега, сахрањујемо и део нас који смо у њега похранили. тако да мислим да би мој одговор на питање да ли се плашим смрти као губитка био, да, плашим се смрти као несавладивог апсурдног људског себичлука и кукавичлука који ни сама не могу да превазиђем.
на почетку ми се није свидела књига, превише ми је личило на моје рецензије филмова, књига, тужних животних причица - дакле са пуно убачених ствари из прошлости којима ту можда јесте а можда и није место, али звучи искрено; са разним играма речи и паралелама које су ме нервирале. међутим, убрзо ме је увукла питка прича и догађаји који су се само смењивали и постале су ми забавне и игре речи и тешења и трешње и реченице које на први поглед немају везе са везом, али у склопу остатка текста који је сачињен од таквих реченица и те како имају смисла. почела сам да се поистовећујем са главном јунакињом за нека размишљања. на крају ми се опет није свидела, тако да смо ова књига и ја обрнуле круг. није ми се свидело што је схватила да је лош човек и што је схватила да је то што мисли да је најпаметнија потпуно неосновано, није издржала до краја и остала доследна себи хах, преобратили су је у тој установи коју је прозрела још пре него што је у њу примљена.
само напред, говорили су им, верујем, бодрећи их и чинећи их корисним, а заправо су их користили, јер тенденција да учиниш нешто корисним подразумева да то пре свега сматраш бескорисним, каквим су они сматрали све њих и као што су се очито трудили да исти такви, бескорисни, таувек и остану, јер им само такви требају.
Lako svarljiv jezik, duhovit pristup, tema od koje ti hodaju mravi po želucu. Jedino smatram da bi dodatno doprinelo da je protagonistkinjina priča ogoljena do kraja i pritisnuta svom svojom težinom, ovako stičem utisak (blage) autocenzure. Sve u svemu odličan roman.
"Govorim toliko stranih jezika, a baš često zanemim. Sposobnosti me nekad sapliću i onesposobe. Nekada me previše radosti zapravo rastuži. Smejem se svakog dana, najčešće sebi."