What do you think?
Rate this book
Bukača
Martina Mlinarević rođena je osamdesetih u Ljubuškom, istog datuma kad i Franjo Tuđman, u istom horoskopskom znaku kao Tito, Hitler, Lenjin i Sadam Husein. Pomalo zahvaljujući zvijezdama, a pomalo geografiji koja ju je učinila Hercegovkom, predeverala je rat, rak, razvod, raštiku i raznolike ljepše ili manje lijepe dogodovštine. Autorica knjiga: Neprocjenjivo, Ljetos i drugi ledovi, Huzur... Majka Une Sopta, petogodišnjeg bagera.
’’Ima li nešto teže od raka za preživjeti, pitaće se oni koji nisu preživjeli Bosnu i Hercegovinu. Martina Mlinarević, osim raka, preživjela je i smrti koje su se mogle desiti nakon rizičnih operativnih zahvata i tugu nakon niza preventivnih operacija do kojih je rak doveo. Preživjela je i zemlju u kojoj je rođena, a to je bilo teže od svih smrti koje su joj se kod uzglavlja smjestile.
I da joj je sve bilo potaman, ne bi bilo lako živjeti krajnosti koje je prate – od ljubavi, obožavanja, podrške i pažnje njenih čitatelja/ica, do talasa mržnje onih koji bi joj osporili svako slovo, svaki uzdah i korak, želeći da u njenom životu isključivo metastaze cvjetaju.
’Tko ovaj film režira, jebo te život?!’, zapisaće autorica u ’Bukači’ dio iz sjećanja na jedno sneno njujorško jutro, kada je stigao poziv za njeno ambasadorsko imenovanje. Ko ovaj film režira pitaće se svi koji budu čitali ’Bukaču’ i saznati koliko u takvu režiju života stane, onog koji je opstao zahvaljujući ljubavi ’koje se ne vjenčaju nego dišu i zahvaljujući kojima se preživljava’.
Ali ima ljubavi, posebno u pomenutoj zemlji, zbog kojih se postaje bukača. Ako ne znate šta je bukača, pitajte one koji nad vjerskim obilježjima, vrućim supama na ispeglanim stolnjacima od nedjeljnog ručka i bračnim zavjetima žele neke druge živote prezirući vlastiti, pa samim tim i one koji/e se usude živjeti po ličnoj mjeri. Osim o ljudskom licemjerju, koji je tek u trećem planu, ovo je knjiga o tome koliko se radosti kad se voli može pronaći u formalno najnesretnijim okolnostima. ’Bukača’ je do kosti iskren zapis o snazi ljubavi ali i ličnoj snazi Martine Mlinarević koja ne odustaje i kada najbliži iznevjere. Doći će ova knjiga do svih koji su voljeli ’Huzur’, a ako ima onih koji za Martinu ne znaju, onda će i takve pronaći. Ipak, mnogo je važnije da stigne do djevojčica kojima je posvećena i da im bude nauk za budućnost, a valjda stigne i do onoga kojem je adresirana, jer imao ju je zašto roditi.’’
Kristina Ljevak
’’Ima li nešto teže od raka za preživjeti, pitaće se oni koji nisu preživjeli Bosnu i Hercegovinu. Martina Mlinarević, osim raka, preživjela je i smrti koje su se mogle desiti nakon rizičnih operativnih zahvata i tugu nakon niza preventivnih operacija do kojih je rak doveo. Preživjela je i zemlju u kojoj je rođena, a to je bilo teže od svih smrti koje su joj se kod uzglavlja smjestile.
I da joj je sve bilo potaman, ne bi bilo lako živjeti krajnosti koje je prate – od ljubavi, obožavanja, podrške i pažnje njenih čitatelja/ica, do talasa mržnje onih koji bi joj osporili svako slovo, svaki uzdah i korak, želeći da u njenom životu isključivo metastaze cvjetaju.
’Tko ovaj film režira, jebo te život?!’, zapisaće autorica u ’Bukači’ dio iz sjećanja na jedno sneno njujorško jutro, kada je stigao poziv za njeno ambasadorsko imenovanje. Ko ovaj film režira pitaće se svi koji budu čitali ’Bukaču’ i saznati koliko u takvu režiju života stane, onog koji je opstao zahvaljujući ljubavi ’koje se ne vjenčaju nego dišu i zahvaljujući kojima se preživljava’.
Ali ima ljubavi, posebno u pomenutoj zemlji, zbog kojih se postaje bukača. Ako ne znate šta je bukača, pitajte one koji nad vjerskim obilježjima, vrućim supama na ispeglanim stolnjacima od nedjeljnog ručka i bračnim zavjetima žele neke druge živote prezirući vlastiti, pa samim tim i one koji/e se usude živjeti po ličnoj mjeri. Osim o ljudskom licemjerju, koji je tek u trećem planu, ovo je knjiga o tome koliko se radosti kad se voli može pronaći u formalno najnesretnijim okolnostima. ’Bukača’ je do kosti iskren zapis o snazi ljubavi ali i ličnoj snazi Martine Mlinarević koja ne odustaje i kada najbliži iznevjere. Doći će ova knjiga do svih koji su voljeli ’Huzur’, a ako ima onih koji za Martinu ne znaju, onda će i takve pronaći. Ipak, mnogo je važnije da stigne do djevojčica kojima je posvećena i da im bude nauk za budućnost, a valjda stigne i do onoga kojem je adresirana, jer imao ju je zašto roditi.’’
Kristina Ljevak
158 pages, Paperback
First published January 1, 2019
6 people are currently reading
209 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 31 reviews
January 8, 2020
I evo nakon Bukace, sad znam sta mi je u Huzuru nedostsjalo.
Ovakva Martina. Britka, a opet tako zenstvena (bez ženskih atributa), ostra, a opet tako divna u svojoj blagosti. Nedostajale su mi ove rečenice, gdje je svaka riječ meta i svrha, a cilj nije uvijek pogoditi u sridu jer život nije takmičenje sa komsijom, čija je kuća veća ni razmetanje kupljenim certifikatima i diplomama, ni slikanje dječjih knjižica u društvu gdje je preko 70 posto djece odlično, a i ovi što nisu, samo je iz razloga što im nastavnik nije u stanju prepoznati kvalitet.
Stvarno mi je žao, što ne smatram da svaki domaći ručno sukani burek treba uslikati i objaviti na facebook, kao ni svojoj djeci, roditeljima, braći, sestrama i mužu čestitati rodjendan preko facebooka. A da ne pričam o objavljivanju pokloncica sa sljastecim omotima uz onu obaveznu poruku hvala ljubavi moja, volim te do mjeseca i nazad. To je nase ogledalo.
Nadogradjene trepavice, vještački nokti, umeci za kosu i još za pokoji dio tijela, tamo gdje nikad nije malo, sljedeći nekakav izmišljeni standard da muški vole pepeljasto plave kad zatrepcu okicama, a šta je u glavi ma koga još briga.
Važno se udati, kad oko tebe shvate da je vrijeme da se udas. I kakav takav brak je bolji nego nikakav.
Za mene je porodica svetinja.. uništiti neciju porodicu je zlo, ali otići iz razvaljene i uništene porodice, pa makar povod bila i druga žena ili drugi muskarac, nije jer nekako nikako ne može biti uzrok.
Najgore u našoj sredini i jeste biti drugačiji, dozvoliti sebi da budeš svoj. Posebnost se ne cijeni jer šta će nama sloboda mišljenja, kad cilj današnjeg društva i jeste klimanje glavom i dopustanje da nam predstavnici naroda, namjerno ih tako zovem, budu podobni i ostrascen i priprosti da jadniji ne mogu biti.
Bukaca, čudovište kojom se plaše djeca i to manja djeca koja imaju sposobnost da sanjaju i mastaju čistih nevinih duša. Bukaca, ona koja je preotala tudjeg muža, kako li je fajtovala jadnica iz bolnice, kako li je vrijeme nalazila izmedju operacija, kolika li snaga treba oteti nekog višeg, težeg, jačeg. Hmmm..
Hvala Martina.
Nije grijeh se zaljubiti, niti voljeti.
Nije uvijek poraz izgubiti već sam odustati od traženja sreće, odreći se vlastitog huzura.
Granica nije nebo, postoji nešto i iznad.
Ovakva Martina. Britka, a opet tako zenstvena (bez ženskih atributa), ostra, a opet tako divna u svojoj blagosti. Nedostajale su mi ove rečenice, gdje je svaka riječ meta i svrha, a cilj nije uvijek pogoditi u sridu jer život nije takmičenje sa komsijom, čija je kuća veća ni razmetanje kupljenim certifikatima i diplomama, ni slikanje dječjih knjižica u društvu gdje je preko 70 posto djece odlično, a i ovi što nisu, samo je iz razloga što im nastavnik nije u stanju prepoznati kvalitet.
Stvarno mi je žao, što ne smatram da svaki domaći ručno sukani burek treba uslikati i objaviti na facebook, kao ni svojoj djeci, roditeljima, braći, sestrama i mužu čestitati rodjendan preko facebooka. A da ne pričam o objavljivanju pokloncica sa sljastecim omotima uz onu obaveznu poruku hvala ljubavi moja, volim te do mjeseca i nazad. To je nase ogledalo.
Nadogradjene trepavice, vještački nokti, umeci za kosu i još za pokoji dio tijela, tamo gdje nikad nije malo, sljedeći nekakav izmišljeni standard da muški vole pepeljasto plave kad zatrepcu okicama, a šta je u glavi ma koga još briga.
Važno se udati, kad oko tebe shvate da je vrijeme da se udas. I kakav takav brak je bolji nego nikakav.
Za mene je porodica svetinja.. uništiti neciju porodicu je zlo, ali otići iz razvaljene i uništene porodice, pa makar povod bila i druga žena ili drugi muskarac, nije jer nekako nikako ne može biti uzrok.
Najgore u našoj sredini i jeste biti drugačiji, dozvoliti sebi da budeš svoj. Posebnost se ne cijeni jer šta će nama sloboda mišljenja, kad cilj današnjeg društva i jeste klimanje glavom i dopustanje da nam predstavnici naroda, namjerno ih tako zovem, budu podobni i ostrascen i priprosti da jadniji ne mogu biti.
Bukaca, čudovište kojom se plaše djeca i to manja djeca koja imaju sposobnost da sanjaju i mastaju čistih nevinih duša. Bukaca, ona koja je preotala tudjeg muža, kako li je fajtovala jadnica iz bolnice, kako li je vrijeme nalazila izmedju operacija, kolika li snaga treba oteti nekog višeg, težeg, jačeg. Hmmm..
Hvala Martina.
Nije grijeh se zaljubiti, niti voljeti.
Nije uvijek poraz izgubiti već sam odustati od traženja sreće, odreći se vlastitog huzura.
Granica nije nebo, postoji nešto i iznad.
November 19, 2019
Pročitana u dahu, da bih bez daha ostala. Sve ostalo je suvišno reći.
May 26, 2020
Jako je teško kritizirati kad ti netko priča o preživljavanju borbi s rakom. Ona stvarno jako to prikazuje (zajedno sa kritikom društva) i meni je duboko žao, ali mnoge druge knjige su me dublje dotakle nego ova. Uz to postoje dvije situacije u knjizi u kojima autorici nedostaje kritičnost prema samoj sebi
November 26, 2019
Kakva knjiga.
Samo zasutjeti nakon. Kakav kraj, sjajno
Samo zasutjeti nakon. Kakav kraj, sjajno
November 27, 2020
Pet k'o kuca! Toliko misli u glavi, a bez rijeci nakon procitanog!
June 10, 2020
Martina piše divno i nikad ogoljenije. No, problem je u tome što osobno više ne vjerujem u ljubav, a posebno ne onu fatalnu. Čini mi se da sve što naglo počne, često naglo i sagori. Stoga nisam mogla ravnodušno čitati retke u kojima opisuje kako se sama vozila na radikalni operativni zahvat samo zato jer je Njemu istekla putovnica (po meni čisti nemar) ili ono kad rekonstrukciju njegovih dječačkih ožiljaka izjednačava sa svojom borbom za život. Znam, subjektivno, ali ne mogu protiv sebe.
September 10, 2023
Umjesto recenzije, a ne mogu cijelu knjigu prepisati, jer bi cijela bila citat - evo žlibina. Jer sve počinje u žlibini i sve završava kad se uspiješ iščupati iz žlibine:
"Žlibina je jedna od mojih najčešće korištenih riječi. Žlibina kao mentalni sklop kamenjarskih glava, pritom ne misleći na geografski pojam nego na kamenjarstvo kao filozofiju ispraznosti duha i neslobode uma. Pobijediti žlibinu ne dopuštajući da žlibina pobijedi tebe trebao bi biti vrh himalajnosti svakog pojedinačnog života. Okus besmrtnog mira. Nažalost, živimo u tamnicama koje su sve suprotno od toga.
Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima. Žlibina čeka da padneš sve oštreći noževe za tvoje lopatice, zarivajući ih do srži nakeženim osmijesima, navijajući da izdahneš. Žlibina se rastavlja po sopstvenim krajevima od pomisli da se ustaješ iznova iz svakog novog rata, jači.
Žlibina nema nacionalnost, ali jedna od tri žlibine zasigurno mrzi što sad ovdje piše "sopstveni", pošto to nije rvacka riječ, a dedo mi je bio Hrvat. Hrvat, ali nikad žlibinac. Žlibina je mržnja sama po sebi, bilo čega drugog i drugačijeg.
Žlibina ima raskošne zastore na prozorima, ali viri iza njih u svako doba.
Žlibina ne shvaća zapadni svijet što na prozorima nemaju ničega. I što je sve otvoreno. Jer nitko nema potrebu gledati u živote drugih. Svijet je odavno postao sebi nutarnjem okrenut. U žlibini si okrenut svima osim sebi, jer kad se okreneš sebi tada postoji opasnost da uvidiš raznolike istine. Koje su počesto jako teške i surovo bolne. A sa istinom se treba znati iznijeti.
Žlibina pak vonja na laž. Žlibina kad ode u svijet ponese svoje zastore i naviku virenja u život drugih. Žlibina nije ništa bolja kad je izmjestiš negdje gdje nema žlibine, jer se žlibina nosi u sebi, u upražnjenim halama intelektualne obamrlosti duha i uma..."
"Žlibina je jedna od mojih najčešće korištenih riječi. Žlibina kao mentalni sklop kamenjarskih glava, pritom ne misleći na geografski pojam nego na kamenjarstvo kao filozofiju ispraznosti duha i neslobode uma. Pobijediti žlibinu ne dopuštajući da žlibina pobijedi tebe trebao bi biti vrh himalajnosti svakog pojedinačnog života. Okus besmrtnog mira. Nažalost, živimo u tamnicama koje su sve suprotno od toga.
Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima. Žlibina čeka da padneš sve oštreći noževe za tvoje lopatice, zarivajući ih do srži nakeženim osmijesima, navijajući da izdahneš. Žlibina se rastavlja po sopstvenim krajevima od pomisli da se ustaješ iznova iz svakog novog rata, jači.
Žlibina nema nacionalnost, ali jedna od tri žlibine zasigurno mrzi što sad ovdje piše "sopstveni", pošto to nije rvacka riječ, a dedo mi je bio Hrvat. Hrvat, ali nikad žlibinac. Žlibina je mržnja sama po sebi, bilo čega drugog i drugačijeg.
Žlibina ima raskošne zastore na prozorima, ali viri iza njih u svako doba.
Žlibina ne shvaća zapadni svijet što na prozorima nemaju ničega. I što je sve otvoreno. Jer nitko nema potrebu gledati u živote drugih. Svijet je odavno postao sebi nutarnjem okrenut. U žlibini si okrenut svima osim sebi, jer kad se okreneš sebi tada postoji opasnost da uvidiš raznolike istine. Koje su počesto jako teške i surovo bolne. A sa istinom se treba znati iznijeti.
Žlibina pak vonja na laž. Žlibina kad ode u svijet ponese svoje zastore i naviku virenja u život drugih. Žlibina nije ništa bolja kad je izmjestiš negdje gdje nema žlibine, jer se žlibina nosi u sebi, u upražnjenim halama intelektualne obamrlosti duha i uma..."
November 20, 2019
Da ima ocjena 500 zvjezdica, bilo bi malo. Ovo se mora ne procitati nego osjetiti. Kraljice zivjela mi sto godina i hvala ti sto postojis.
March 20, 2021
Bravo Martina x 1000!
Od prve do posljednje rečwnice britko, u kost! Jedva čekam sljedeću knjigu...
Od prve do posljednje rečwnice britko, u kost! Jedva čekam sljedeću knjigu...
November 15, 2024
Savršenstvo pisanja. ❤️
May 3, 2020
U jednom dahu, odnosno bez daha...
Bukača, priča o Martini ili bolje rečeno o svim onim "Martinama" koje su odlučile ostati ono što jesu i hrabro gaziti naprijed bez obzira na rulju koja napada i trga meso s kostiju. I bez obzira na izgnanstvo iz obitelji i rak. Može posramiti ne samo licemjere s jedne strane, nego i s one druge koji se busaju u netaknuta prsa za borbu protiv patrijarhata i za jednakost spolova ne mičući se s kauča svoje dnevne sobe, očiju prikovanih na ekrane mobitela.
Hvala ti Martina na hrabrosti pretočenoj u riječi koje zrcale i liječe.
Moram se ipak osvrnuti i na stil pisanja. Iako pitko, štivo mi je donekle sirovo. Kao da je bila u žurbi da izbaci iz sebe to što je izjeda, taj rak svega što se sručilo. Neki od odlomaka su divno napisani pa kao uklopljeni u ostatak mutne rijeke, kao zlatni otoci. Ipak ne zaslužuje manje od pet zvijezda jer za ovakvu hrabrost, ne treba imati sise, nego čelična muda.
Martinina hrabrost, koliko je zadivljujuća, toliko je i žalosna jer zašto bi živo biće bilo gdje na ovoj planeti moralo biti hrabro da kaže ono misli i da bude ono što jest, kako je to napisala i Slavenka Drakulić. Zanimljivo je da je Slavenka Drakulić jedina žena koja je napisala recenziju na kraju knjige i jedina koja je zove prezimenom, Mlinarević.
Bukača, priča o Martini ili bolje rečeno o svim onim "Martinama" koje su odlučile ostati ono što jesu i hrabro gaziti naprijed bez obzira na rulju koja napada i trga meso s kostiju. I bez obzira na izgnanstvo iz obitelji i rak. Može posramiti ne samo licemjere s jedne strane, nego i s one druge koji se busaju u netaknuta prsa za borbu protiv patrijarhata i za jednakost spolova ne mičući se s kauča svoje dnevne sobe, očiju prikovanih na ekrane mobitela.
Hvala ti Martina na hrabrosti pretočenoj u riječi koje zrcale i liječe.
Moram se ipak osvrnuti i na stil pisanja. Iako pitko, štivo mi je donekle sirovo. Kao da je bila u žurbi da izbaci iz sebe to što je izjeda, taj rak svega što se sručilo. Neki od odlomaka su divno napisani pa kao uklopljeni u ostatak mutne rijeke, kao zlatni otoci. Ipak ne zaslužuje manje od pet zvijezda jer za ovakvu hrabrost, ne treba imati sise, nego čelična muda.
Martinina hrabrost, koliko je zadivljujuća, toliko je i žalosna jer zašto bi živo biće bilo gdje na ovoj planeti moralo biti hrabro da kaže ono misli i da bude ono što jest, kako je to napisala i Slavenka Drakulić. Zanimljivo je da je Slavenka Drakulić jedina žena koja je napisala recenziju na kraju knjige i jedina koja je zove prezimenom, Mlinarević.
January 19, 2020
U svoje kratke rečenice Martina je utkala poeziju i uspjela poslati snažnu poruku ocu, ostaviti u naslijeđe osobni testament svojoj kćeri, poslati poruku o slobodi svijetu i sebi, meni i tebi. I još je, usput, objasnila što znači preživjeti rak, misliti u Hercegovini, usuditi se voljeti, ne bojati se nikoga. Genijalno.
March 26, 2020
Pratim Martininu priču već duže vrijeme. Njena sudbina ili bolje reci saga ( prema guglu- duga priča o herojskom postignuću) je prebogata i previše kompleksna da bi stala u deset!, a ne jednu ili dvije knjige.
Kao i Martina, i sama sam odrasla na brdovitom Balkanu, zemlji obilježenoj mnoštvom paradoksa. Osjetih sebe u mnogim, do srži, i ogoljenim od svakog pretvaranja, opisima balkanskog ophođenja prema ikome tko se usudi biti svoj i drugačiji.
Bukaču svesrdno preporučujem, sa upozorenjem da prouzrokuje duboke emocije.
Kao i Martina, i sama sam odrasla na brdovitom Balkanu, zemlji obilježenoj mnoštvom paradoksa. Osjetih sebe u mnogim, do srži, i ogoljenim od svakog pretvaranja, opisima balkanskog ophođenja prema ikome tko se usudi biti svoj i drugačiji.
Bukaču svesrdno preporučujem, sa upozorenjem da prouzrokuje duboke emocije.
December 4, 2019
Nenormalno je tesko pisati Martini, o Martininom pisanju, jer, ne jednom sam upotrijebila ovu ilustraciju: Martina je majka rijeci.
U isto vrijeme, nenormalno je lako pisati Martini o Martini i njenom pisanju, jer ako si covjek, onda ju osjecas ispod koze. Kuca ti negdje iznad bubrega, nasuprot zuci. A to je onda kao da pises sebi ili pricas sam sa sobom.
Po svoju Bukacu sam otisla na Interliber, prvih 50 stranica sam progutala cekajuci u stometarskom redu, praveci se potpuno cool i da se ne hihotam u sebi, kada me Martinin Goran od sve mase konkretno kadrirao, jer mu je bilo interesantno vidjeti nekoga da cita u redu, na +35 stupnjeva usred Studenog.
Kad si mi se potpisala u Bukacu, rekla sam ti skromno “Martina, hvala ti sto jesi”.
Ja znam da ti razumijes svu dubinu i sirinu te recenice i znam da znas da ona izlazi iz ovog zivota i odlazi u sve one gdje su nam se duse mozda sretale.
Hvala ti sto jesi i sto si napisala Bukacu.
Cudim se uvijek ideji da nam takva knjiga opce treba, ali ovdje itekako treba. I postat ce ta knjiga ogromno, znacajno i vazno stivo.
I onim klincima koji su tu i onima, kao tvome Maku i mojoj Lari, koji ce ju cuti samo nasim unutarnjim glasom, kad im ju budemo prepricavale u snovima - neka ih pronadje ovo stivo i nek im pootvara prozore i vrata u umovima i dusama.
A tebi Martina, zelim sve najdivnije sto jedno bice moze pozeljeti drugom.
Hvala ti sto jesi.
U isto vrijeme, nenormalno je lako pisati Martini o Martini i njenom pisanju, jer ako si covjek, onda ju osjecas ispod koze. Kuca ti negdje iznad bubrega, nasuprot zuci. A to je onda kao da pises sebi ili pricas sam sa sobom.
Po svoju Bukacu sam otisla na Interliber, prvih 50 stranica sam progutala cekajuci u stometarskom redu, praveci se potpuno cool i da se ne hihotam u sebi, kada me Martinin Goran od sve mase konkretno kadrirao, jer mu je bilo interesantno vidjeti nekoga da cita u redu, na +35 stupnjeva usred Studenog.
Kad si mi se potpisala u Bukacu, rekla sam ti skromno “Martina, hvala ti sto jesi”.
Ja znam da ti razumijes svu dubinu i sirinu te recenice i znam da znas da ona izlazi iz ovog zivota i odlazi u sve one gdje su nam se duse mozda sretale.
Hvala ti sto jesi i sto si napisala Bukacu.
Cudim se uvijek ideji da nam takva knjiga opce treba, ali ovdje itekako treba. I postat ce ta knjiga ogromno, znacajno i vazno stivo.
I onim klincima koji su tu i onima, kao tvome Maku i mojoj Lari, koji ce ju cuti samo nasim unutarnjim glasom, kad im ju budemo prepricavale u snovima - neka ih pronadje ovo stivo i nek im pootvara prozore i vrata u umovima i dusama.
A tebi Martina, zelim sve najdivnije sto jedno bice moze pozeljeti drugom.
Hvala ti sto jesi.
January 19, 2020
I read this in one afternoon. The book is touching and emotional and full of humor at the same time. Every woman should read this, especially women from Balkan. We have been taught since we were girls how we should act, what is proper, what is normal. Even if its not normal. Martina had enough bravery in her heart to deal with cancer, constant attacks from people around her, and finally, a kind of betrayal by those closest to her, namely her father. A small book by the number of pages, but a book so big and so brave.
February 5, 2020
Bukača je život,isječci,grozomorno putovanje na operacije,strah,preživljavanje,a Bukača je i životno putovanje,jer ide ona,ne zaustavlja se, gegorafskim širinama i dužinama, ide brate i meridijanima i paralelama duše,pa mi krivo što mi nije bliže,da mi bude prijatelj ovakva hrabra,neustrašiva,ovakva puno ljubavi i stojećka,ko mačka,dočeka se na noge i kad bi je bacio sa šestog sprata,a bacali su..."Pobijediti žlibinu ne dopuštajući da žlibina pobijedi tebe trebao bi biti vrh himelajnosti svakog pojedinačnog života.Okus besmrtnog mira.Nažalost, živimo u tamnicama koje su sve suprotno od toga.
Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima."
A cijelom Bosnom i Hercegovinom,ako nisi za mene,onda si kontra mene, a ja vidim samo ženu,broji godina koliko i ja,bez sise je,u borbi sa čudovištem,majku nasmijane joj Une,vidim biće koje hoće nešto da promijeni,unatoč svemu.A njen duh je čudo neopjevano,a i hrabri osjećaju strah:"Nekad sam,tek nekad, ali valja i to reći,tridesetšestogodišnje derle kojem je odrezana sisa u bolesti zvanoj rak i kojem treba stotinu zagrljaja u jednu rupu ubaciti da bi se izravnao ponor od pustoši omeđene rebrima kao šinama."
Plakala sam pred kraj knjige.I evo mi drago u ovo sivo jutro što ima ih koji sijaju kao sunce,kao hiljadu zvjezda najsjajnih da sjaje i kad je najgore i osvjetle žabokrečinu bosanske svakodnevnice,unatoč svemu.
Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima."
A cijelom Bosnom i Hercegovinom,ako nisi za mene,onda si kontra mene, a ja vidim samo ženu,broji godina koliko i ja,bez sise je,u borbi sa čudovištem,majku nasmijane joj Une,vidim biće koje hoće nešto da promijeni,unatoč svemu.A njen duh je čudo neopjevano,a i hrabri osjećaju strah:"Nekad sam,tek nekad, ali valja i to reći,tridesetšestogodišnje derle kojem je odrezana sisa u bolesti zvanoj rak i kojem treba stotinu zagrljaja u jednu rupu ubaciti da bi se izravnao ponor od pustoši omeđene rebrima kao šinama."
Plakala sam pred kraj knjige.I evo mi drago u ovo sivo jutro što ima ih koji sijaju kao sunce,kao hiljadu zvjezda najsjajnih da sjaje i kad je najgore i osvjetle žabokrečinu bosanske svakodnevnice,unatoč svemu.
August 26, 2020
Kako ova žena piše!
Rijetko koju knjigu pročitam u jednom dahu, a ovu nisam ispuštala iz ruke cijelu večer. Pa, otkud krenuti?
Prvo, mislim da nikad nisam uživala u stilu pisanja kao što sam u Martininom. Način na koji teku njene rečenice i njene novotvorenice kojima baš u sridu objašnjava situaciju ili osjećaj me oduševljavaju. U svom izražavanju me pomalo podsjetila na Damira Urbana koji, kao i ona, na sebi svojstven način uspijeva ispričati svoju priču - pomalo neobično, a opet blisko.
Drugo, njena priča me ostavila bez daha. Iako sam kronološki prvo trebala pročitati Huzur, Bukača mi je i više nego dovoljno prepričala the story of her life. Na piku svojoj okolini, nazivana najgorim imenima, odbačena od oca, praktički prognana iz svoje Hercegovine, Martina, odnosno Bukača ili kao što u mom kraju nazivaju tu spodobu - Babaroga, i dalje oduševljava svojom hrabrošću i tvrdoglavošću. Jedna obična, a opet izuzetna, žena koja se tijekom svog života samo trudila biti svoja - odbačenih okova društva i predrasuda okoline. Koliko nepravde je u svom životu doživjela, a koliko je sreće i dalje pronalazila u njemu. Stoga, svima nam želim 1/5 Martine u sebi - da dižemo glavu visoko kad nam je život spušta.
Huzur, here I come!
Rijetko koju knjigu pročitam u jednom dahu, a ovu nisam ispuštala iz ruke cijelu večer. Pa, otkud krenuti?
Prvo, mislim da nikad nisam uživala u stilu pisanja kao što sam u Martininom. Način na koji teku njene rečenice i njene novotvorenice kojima baš u sridu objašnjava situaciju ili osjećaj me oduševljavaju. U svom izražavanju me pomalo podsjetila na Damira Urbana koji, kao i ona, na sebi svojstven način uspijeva ispričati svoju priču - pomalo neobično, a opet blisko.
Drugo, njena priča me ostavila bez daha. Iako sam kronološki prvo trebala pročitati Huzur, Bukača mi je i više nego dovoljno prepričala the story of her life. Na piku svojoj okolini, nazivana najgorim imenima, odbačena od oca, praktički prognana iz svoje Hercegovine, Martina, odnosno Bukača ili kao što u mom kraju nazivaju tu spodobu - Babaroga, i dalje oduševljava svojom hrabrošću i tvrdoglavošću. Jedna obična, a opet izuzetna, žena koja se tijekom svog života samo trudila biti svoja - odbačenih okova društva i predrasuda okoline. Koliko nepravde je u svom životu doživjela, a koliko je sreće i dalje pronalazila u njemu. Stoga, svima nam želim 1/5 Martine u sebi - da dižemo glavu visoko kad nam je život spušta.
Huzur, here I come!
February 16, 2020
Hats off to Martina Mlinarević, who in her autobiographical book describes how she has not only survived a divorce, breast cancer, ovariectomy, but also a witch hunt for daring to live a life ruled by truthfulness and love and not by hypocritical middle-class morality. Being authentic, outspoken, uncompromised and not fitting into any of the boxes, especially not the one of "žlibina" (meaning hicksville) mentality. The title word "Bukača" (pronunciation: ´bukacha) means a boogiewoman: even children should be afraid of her, since she can deprive them of their fathers, which is, of course, the greatest false accusation of all. Being a practical example of or, as one could say even a practical guide to feminism, it is a must-read for every girl or woman who wants to live her life to the fullest.
February 13, 2021
Knjiga koja se čita u jednom dahu, a koja vam se prišije za srce. ❤️
“Kad mjerite svijet lenjirom od par metara oko svog zakržljalog mentaliteta, zaista je teško shvatiti širinu i slobodu beskonačnosti.”
“Možemo od danas pa do kraja živjeti na dva različita kraja svijeta i među sobom ugurati nekoliko kontinenata, možemo se nikad više ne sresti u životu, ali način na koji smo vezani neobjašnjiv je. Nikoga, ni prije, ni kasnije, neću više na taj način osjećati kao njega. Nije to imalo nikakve veze s patetičnim pojmom srceparajuće ljubavi. Bila je to bliskost koja je postala sraslost. Ušivenost duša. Posvemašnje bratimljenje vaskularnog sustava.”
“Kad mjerite svijet lenjirom od par metara oko svog zakržljalog mentaliteta, zaista je teško shvatiti širinu i slobodu beskonačnosti.”
“Možemo od danas pa do kraja živjeti na dva različita kraja svijeta i među sobom ugurati nekoliko kontinenata, možemo se nikad više ne sresti u životu, ali način na koji smo vezani neobjašnjiv je. Nikoga, ni prije, ni kasnije, neću više na taj način osjećati kao njega. Nije to imalo nikakve veze s patetičnim pojmom srceparajuće ljubavi. Bila je to bliskost koja je postala sraslost. Ušivenost duša. Posvemašnje bratimljenje vaskularnog sustava.”
This entire review has been hidden because of spoilers.
April 22, 2021
Martina. Snažna. Hrabra. Borbena. Poput ožarjelog hercegovačkog kamena. Bosna i Hercegovina. Sve je to ona i sve je to Bukača. Knjiga kojom hodaš, a ne čitaš. Bol koji živiš. Emociju koju osjetiš. Osjetiš onu Martinu koja sama prelazi granicu kako bi joj uklonili sisu. Veseliš se kada dobije poziv za obnašanje funkcije ambasadora. Tiho dišeš dok čitaš šta je ljubav. Kroz nju, dišeš slobodu. Dišeš sve ono što bi trebali da budemo. Dišeš život, jer ona je izabrala život. Hvala ti. Hvala što svom glasu uvijek daješ priliku. Jer glas ide ispred onog što kažu da je pravo. Hodajući Bukačom stvaraš glas. Jači nego ikada.
July 19, 2022
Knjiga koja ostavlja bez teksta...Neviđeno hrabra žena, čudo koliku volju za životom i snagu za borbu protiv "žlibine" ova žena ima... Knjiga je ovo koja vas žestoko prodrma, udara u temelje vašeg odgoja i tjera vas da preispitate svoje stavove i svoja uvjerenja...
Teška, mučna knjiga koja opisuje kroz šta je morala prolazit autorica, a zašto? Jer živi svoj život onako kako želi i nikoga ne dira? Ipak, licemjernom ljudskom šljamu, talogu sa dna ljudske vrste to smeta...i onda napadaju i ne biraju sredstva...Pa opet, autorica sve te napade izdržava neviđenom mirnoćom i hrabrošću.
Da skratim, apsolutna preporuka svakome.
Teška, mučna knjiga koja opisuje kroz šta je morala prolazit autorica, a zašto? Jer živi svoj život onako kako želi i nikoga ne dira? Ipak, licemjernom ljudskom šljamu, talogu sa dna ljudske vrste to smeta...i onda napadaju i ne biraju sredstva...Pa opet, autorica sve te napade izdržava neviđenom mirnoćom i hrabrošću.
Da skratim, apsolutna preporuka svakome.
January 13, 2020
Kad misliš da su ljudi dotakli dno, pročitaš Bukaču i vidiš da postoje krugovi ljudskog dna..Martina, samo hrabro!
January 25, 2020
Da postoji ocjena veća od 5, ova bi je knjiga zaslužila. Iskreno, potresno, golo do kosti. Samo Martina može tako nešto napisati.
March 2, 2020
Kad suze poteku, rijeci su suvisne. ❤️ ❤️ ❤️ ❤️ ❤️
March 11, 2020
Knjiga koju čitaš,a riječi u njoj te bole ...pa se ljutiš...pa ti je drago kad je sve dobro...pa opet poludiš na zlo u ljudima...knjiga koju proživljavaš
March 15, 2020
Savršenstvo bez premca pročitano u dahu!!
August 2, 2020
Dugo,dugo nijedna knjiga na mene nije ostavila ovakav dojam. Mogu se samo nakloniti i reći "Svaka čast!".
August 22, 2021
Apsolutno sam se zaljubila u ovu knjigu, a i lavicu koja ju je napisala. Srcem, osjeti se. Raduje me čitanje Huzura i ostalih Martininih rečenica jer sam je TEK otkrila. :)
February 14, 2020
Martina Mlinarević otvoreno i do srži bolno piše o dvije svoje borbe, onoj protiv raka dojke i onoj protiv pomahnitale, krvožedne svjetine. Ne znam koja joj je bila teža, ali nadam se da je ovu prvu dobila do kraja. Druga je, bojim se iako znam da nije, donkihotovska.
July 1, 2022
Ovo je knjiga koja će te ošamariti i spustiti na zemlju. Knjiga uz koju srce stegne pa se nasmije pa začudi svemu što ljudsko tijelo i duše zapravo može. Opis ljudskog kamenjara nitko ne može bolje opisati, a i samu borbu s tim istim. Martina će te potaknuti da uvijek budeš ta borba. Poklonila nam je cijelu sebe kroz ovu knjigu, ogolila se autentično i do kraja i hvala joj na tome.
Displaying 1 - 30 of 31 reviews