Nakon točno deset godina, a na zahtjev čitatelja, ponovno se pojavljuje knjiga priča koja je jednako dobro primljena i kod publike i kod stručne javnosti. U samo godinu dana doživjela je tada tri izdanja. Nagrađena nagradom „Kiklop“ za najbolju proznu knjigu godine, potvrdila je Julijanu Matanović kao jednu od najvažnijih suvremenih hrvatskih književnica. Ženske sudbine određene samo jednim krivim potezom, muškarci koji odlaze prerano, gradovi koji su obilježili autoričinu biografiju, sve su to teme u kojima se čitatelji lako prepoznaju. „Udarac u psihu“, „Požurite že-ne mo-je“, „Nezaboravak“ „Priča o Ivandi“, „Šuti, gluvo bilo“, samo su neke – od dvanaest priča uključenih u knjigu – kojima se svagda vraćamo i uvijek iznova dobivamo nove odgovore na davno postavljena pitanja.
O autorici:
Julijana Matanović, suvremena je hrvatska književnica i književna znanstvenica. Uz brojne stručne knjige objavila je zbirke priča Zašto sam vam lagala (Nagrada Josip i Ivan Kozarac), Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (Nagrada Kiklop), Božićna potraga, Samo majka i kći, I na početku i na kraju bijaše kava te dva romana: Bilješka o piscu i Tko se boji lika još. S Ankom Dorić napisala je knjigu za mlade One misle da smo male nagrađenu nagradama Anto Gardaš, Mali princ i Kiklop. Za mlade je napisala još dvije knjige Rečeno – učinjeno i Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom. U zbirci Cic i svila u izboru autorice objavljene su njezine najbolje priče.
Julijana Matanović rođena je 6. aprila 1959. u Gradačcu (BiH). Od 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a studije na Odsjeku jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Postdiplomske studije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je 1989. magistrirala na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim „Uzdasima Mandalijene pokornice“. Doktorirala je 1998. godine s temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća. Od 1993. zaposlena je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kada je i izabrana za asistenta na Katedri za noviju hrvatsku književnost. U zvanje docenta promaknuta je 1999, a u vanrednog profesora 2007. Stručne i naučne radove počela je objavljivati 1982. u časopisima, novinama i na radiju: Studentski list, Polet, Pitanja, Vjesnik, Treći program Radio Zagreba, Maslačak, Mogućnosti, Glas Slavonije, Slobodna Dalmacija, Republika, Polja, Quorum, Forum, Vijenac, Dometi, Dubrovnik, Dubrovački horizonti, Kaj, Revija, Književna revija, Kolo, Sarajevske sveske, Diwan, Bosnia Franciscana, Croatica... Do sada je objavila tristotinak rasprava, ogleda, izvornih članaka i književnih kritika. U svojim knjigama bavila se ponajviše književnošću 17. veka (Barok iz suvremenosti gledat, Ivan Gundulić) te temama vezanim za istorijski roman u hrvatskoj književnosti (Krsto i Lucijan, sumnja.strah@povijest.hr). Među prvima je u prostore interpretacije unela pripovedanje u prvim licu (Prvo lice jednine, Lijepi običaji). Učestvovala je na četrdesetak kongresa, simpozijuma i okruglih stolova vezanih za teme koje dolaze iz prostora nacionalne književne baštine i sinkrone književne produkcije (Dani hvarskog kazališta, Hrvatski književni barok, Krležini dani, Prvi hrvatski slavistički kongres, Drugi slavistički kongres, Đakovački dani književnih kritičara, Dani Josipa i Ivana Kozarca, Književni Osijek...). Pet godina (1991–1996) vodila je projekat Hrvatski književni barok i slavonska književnost 18. stoljeća pri Ministarstvu znanosti Republike Hrvatske. Kao sastavni deo tog istraživanja organizovala je naučni simpozijum (Osijek–Požega, 1993), čiji su radovi 1995. obelodanjeni u zborniku Ključevi raja. Bila je istraživač na projektu Enciklopedija hrvatske književnosti. Sarađivala je na projektima Stoljeća hrvatske književnosti, Leksikon hrvatskih pisaca, Hrvatska enciklopedija, Leksikon djela hrvatskih pisaca i Hrvatska književna enciklopedija. Vodila je postdiplomske doktorske studije kroatistike (2006/2007). Kao lektor i predavač četiri godine učestvovala je u programu Zagrebačke slavističke škole. Povodom godišnjica vezanih za živote i rad hrvatskih pisaca, te uz pojedina događanja (kao što je npr. Mjesec knjige) održala je preko pedesetak stručnih predavanja u zemlji i inostranstvu. Od 1988. do 1991. uređivala je i vodila nedeljnu emisiju o savremenoj hrvatskoj prozi (Hrvatski radio, Radio Osijek), a u 2003. redovno je prikazivala nove naslove u emisiji Kutija slova Hrvatskog radija. Uređivala je časopise Rijek i Quorum, od 1990. do 1997. bila je urednica u časopisu Književna revija. Od 1985. do 1989. uređivala je i biblioteku Quorum, a od 1995. do 1997. biblioteku hit. Dve godine (2003–2004) bila je urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske gde je uredila dvadesetak naslova i pokrenula biblioteku Ženska polovica književnosti. Vodila je Đakovačke susrete književnih kritičara (2003–2006) gde je organizovala kolokvije o uredničkom radu Zlatka Crnkovića (2003), autorskom opusu Irene Vrkljan (2004) i dvadestogodišnjici izlaska časopisa Quorum (2005). Dve sezone uređivala je i vodila tribinu Književni petak. Za potrebe izdavača bila je recezent stotinak naslova iz savremene hrvatske proze. Bila je član žirija za nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“, Vjesnikove nagrade „Goran“ V.B.Z-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman godine, Nagrade „
Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanka je zbirka priča koje se poprilično razlikuju. U ovoj knjizi likovi su i ženski i muški, ali većina priča rečena je iz ženske perspektive, ponekad samo u trećem licu. Neke od priča su više, a neke manje autobiografske, neke ispričane iz perspektive mlađe, a neke zrelije ženske osobe, ali to nije jedina razlika. Razlikuju se i u tonu, pa dok su neke pomalo i humoristične (ali uz to i melankonične i sjetne), druge su zapravo morbidno tužne. Ima puno autorice u ovim pričama, a čak i kada ne priča o sebi, tu je uvijek neka povezanost s njenom životnom pričom i detaljima koje nam je otkrila u drugim pričama. Neke su mi se od priča dopale više, neke mrvicu manje, ali sveukupno riječ je o impresivnom ostvarenju. Posebno je potresna priča iz perspektivne žene koje dolazi u kliniku za neplodnost, to je jedna tema o kojoj se ne govori često i mislim da je autorica pronašla dobar ključ za tu (vjerovatno autobiografsku u nekoj mjeri) priču. Stil pisanja je prepoznatljiv za autoricu, pa vjerujem da će se svidjeti onima koji je i inače čitaju. Ja sam pročitala nekoliko njezinih knjiga, a moram reći da mi se ova možda i najviše dopala.
Summary: A wonderfully written collection of short stories, some of whom seem quite autobiographical. Having read many books by this author, I have to say that this one is, quite possibly, my favourite one.
Knjiga je tužna i melankonična. Sviđa mi se prepoznatljivi stil pisanja Julijane Matanović. Drago mi je da mi ovo nije prvi susret s njenom književnošću jer mi se knjiga nije svidjela i na kraju sam ostala ravnodušna.
"Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka"... Knjiga od života, rekla bih. S naglaskom na događaje koji obilježavaju, oblikuju, bruse, raskrvaruju, ali je - nažalost - premalo onih koji vesele i smiruju. Jer, i takvi također mijenjaju. Razumijem Julijanu Matanović (imam takav osjećaj, eto, i mislim da ne griješim) i njezinu želju da piše o tugama. Makar i malim tugama. Treba to tako nekad. Bliska mi je i ova knjiga, jer volim njezin način pisanja, i ne smeta mi nimalo što je opći ton cijele knjige uglavnom prožet tugom. Volim što nikad ne može pobjeći (makar ponekad imam osjećaj da bi to možda htjela) od vlastite životne priče. Ona je i ona, ali ona je i sve ostalo. I svi ostali. Volim opise njezinih najranijih sjećanja, najdubljih osjećaja i misli male djevojčice. U zadnjem dijelu, onome o gradovima, ona je netko drugi, ali neki detalji (kao statisti u filmu) su ipak njezini. Kad je čovjek vidi, onako nasmiješenu, kad čuje kako govori i kako se šali, ne bi pomislio da je ona, zapravo, žena koja je ipak duboko ranjena i tužna. Ne znam zašto mi je baš sad odgovarala ova knjiga, baš jako. Samo znam da je dodana popisu mnogih priča koje volim i koje su mi postale bliske.
Nije mi se svidjela i nisam je razumijela. 12 nabacanih priča podijeljenih prema cjelinama žene, muškarci, gradovi i rastanci, ali se unutar svake priče jako skače s teme na temu. S puno riječi se opisuje jednostavna situacija. Moj prvi susret s Julijanom Matanović, vjerojatno je to njezin stil pisanja, ali meni nije sjelo.
„Priznajem, ni ja tebe nisam razumio kad si useljavala k meni. Posljednjih se godina širi moje srce. Ne žele to vidjeti oni rođeni u meni. Boje se za moju dušu, strahuju da ću je izgubiti. A oni poput tebe predugo propituju imam li uopće srce. Dušu i ne traže. Očajavaju za dušama gradova koje su napustili.“