„Još neko vreme smo gledali oluju koja je pretvarala nebo i more u jednu mioramsku verziju kabineta doktora Frankeštajna.“
Infante je kubanski autor, a njegovo najpoznatije delo TTT svrstava se u takozvanu eksperimentalnu prozu i stavlja u istu rečenicu sa, između ostalih, knjigom Školice. Kortasar je u tekstu Školica naveo da knjigu treba čitati redom kojim čitalac poželi, da tu neće biti nikakve greške i da že neki drugačiji redosled samo darivati kvalitet knjizi. Infante nije darivao takvu ideju, ali nakon njegovih tigrova usudiću se da napišem da redosled poglavlja ovoj knjizi ni malo ne utiče na kvalitet, odnosno može samo podići intenzitet zabave. Infante je osoba koja je u vreme kubanskog potopa iz središta zabave u središte zatvorenosti bio aktivni učesnik. Zabranjivan od Batistinog režima, aktivni učesnik promena prilikom dolaska Kastra, pa čak i ataše u Briselu, ubrzo postaje osoba koja biva strani plaćenik, sumnivo lice i osoba koja nakon istrage pakuje svoju porodicu i zauvek napušta voljenu Kubu. I ukoliko neko ne želi političke jadikovke o kubanskom pitanju, nemojte ustuknuti, jer ova knjiga odiše mambom, svetlima karnevalskih barova Havane, predivnim vitkim nogama tamnoputih lepotica, pesmom, ali i zabludama mladosti, snovima opijenih glava i neizmerno zabavnim i inteligentnim građenjem priča premeštanjem slova u reči, sklapanjem novih reči od više reči, premeštanjem reči u rečenici i stvaranjem teksta na osnovu svega dve do tri reči. Neobično i zabavno, uz veliku i obilatu pomoć prevodioca sa svojim brojnim napomenama i ukazivanjem na brojne meni nepoznate izvođače, umetnike, savremenike i umetnička dela u svim umetnostima. Delo predstavlja pravi izazov za prevođenje, počev od različitih dijalekata, brojnih izmišćljenih i šatrovačkih reči, rečenica i kompletnih delova teksta, pa sve do potrebe da se naše domaće izreke, poslovice i dosetke nakaleme na originalni tekst kako bi on imao smisla za naše tržište i kako bi uopšte mogao da bude zabavan. Navodi se da je najveći uspeh autora ovog dela veran prikaz narodnih govora, poebno havanskog jezika, tako da je čitanje u originalu verovatno nezamenljivo, a ujedno i neprocenjivo.
„Noć je stvorena da se šeta Havanom.“
Silvestre, autorov alter ego, Arsenio Kue, zabavni i imaginativni Bustrofedon, kao i nekoliko ženskih likova poput debele Estrelje, siromašne i u svojim željama neumerene Kube Venegas, uz obilje sporednih likova vode čitaoca na putovanje Havanom, kroz noćni život, sa pričama prepunim aluzija i noćnim neumerenim pričama mladosti pod dejstvom opijata, alkohola, muzike, kabarea, pod svetlima velegrada prepunog želja i nadanja i ludiranjima svojstvenim verovatno jedino u trenucima na prelasku iz zvezdanog detinjstva u neslućenu odraslost.
Između zabavnih dešavanja likova, između pevanja debele Estrelje, umetnuto je i jedanaest kratkih priča koje dariva neodređeno koji ženski lik na terapiji kod psihijatra. Tu je i niz tekstova kubanskih autora kao komentar na smrt Trockog i reakciju na njegovu smrt na Kubi. Ovaj tekst naprosto odiše svežinom, prezabavan je, daruje dosta nekih novih autora, književnih dela, muzike i svetlosti kojom je, prema rečima autora, Havana nekada bila obasjana. Poslednji deo knjige predstavlja jedan veliki razgovor Silvestrea i Kuea, u okviru jednog ludog izlaska, kao retrospektiva na čitavu prošlost, na prijateljstva, ljubavi, neumerena pijanstva, kao potsećanje na inteligentnog Bustrofedona sa njegovim domišljatim dosetkama, na prikaze slučajnih susreta u toj noći, nove i stare ljubavi, ali i na konačan rastanak, verovatno samog autora od svega što je u mladosti u Havani bilo nevino, sveže i očima odraslog čoveka lepo.
„Majstor Niče kaže da o zaista važnim stvarima može da se priča samo cinično ili detinjim jezikom, a ja ti baš nisam vičan tom balavljenju.“
„Pakao može biti popločan dobrim namerama, ali sve drugo u njemu (topografija, arhitektura, dekor) delo je loših namera.“
„Sve je odlaganje. Život predlaže, Gospod odlučuje, a čovek odlaže.“
„U tišini sam zatvorio kapke i otišao u tišini u svoju sobu i skinuo se go u tišini i otovrio prozor kroz koji je ušla tišina poslednje noći u tišini što je zovu gluvo doba, ta tiha reč, i čuo sam u tišini kako kaplje tiho voda sa gornjeg balkona u tišini i u tišini sam popušio lulu vaseljenskog mira i video kao Bah kako u tišini izlazi mrtav dim u spiritualnoj tišini u nešto više od ničega u dim tišine kroz tiho osvetljenu rupu mog prozora u koju sam gledao gledao gledao dok se nije zaokružila i iščezla, sve u tišini i gledao sam tamo na drugu stranu, u veliku mračnu preriju nebesa i još dalje i još dalje od daljeg i još dalje gde je tamo ovde i svugde i nigde ili jedno mesto bez mesta bez gore ni dole ni istoka ni zapada.“
„Kada sam saslušao Silvestra, ne rekavši ništa, pre nego što sam prekinuo vezu i okačio slušalicu, okačio najednom užasno crnu slušalicu telefona, rekao sam sebi. Jebi ga svi umiru, želeći da kažem kako i srećni i tužni i genijalci i moroni, i otvoreni i u sebe povučeni, i veseli i tužni, i ružni i lepi i ćosavi i rutavi i visoki i niski i kvarni i nedužni i jaki i slabi, i moćni i kilavi, ah da, i ćelavi: svi, pa čak i oni kao Bustrofedon koji je umeo da od dve reči i četiri slova speva himnu i napravi vic i čitavu pesmu, i oni takođe umiru, pa sam sebi rekao- Baš Sranje!“