Decembar 1994. Sedamnaestogodišnji Miki ostavlja roditelje i bježi iz izbjegličkog centra u Hrvatskoj prema obećanoj zemlji Švedskoj, u susret starijem bratu Neni. U Kopenhagenu ga zaustavlja danska policija, a određene okolnosti primoravaju da neko vrijeme ostane u gradiću Lundslevu u središtu Danske, u bosanskom izbjegličkom kampu.
Dok oštra skandinavska zima neumoljivo traje, a u kampu izbijaju sukobi, Miki shvaća da mržnja i loš muzički ukus nemaju nacionalnost, te da će mu ravna, vjetrovita Danska možda biti i više od međustanice. Jednog dana, ugledavši plakat za muzički festival Roskilde, Miki dobija novu priliku za bijeg...
Šator za jednu osobu tragikomična je priča o odlasku i dolasku, o samoći i traganju za “svojima”, o suočavanju s komplikovanom balkanskom prošlošću i novom, neobičnom stvarnošću – u Skandinaviji.
“Dirljiva pripovijest... Stil je svjež i izravan, pun energije pa i viška energije, nasuprot temi koja je tužna sama po sebi.”
Kristeligt Dagblad
“Tragikomična i očaravajuća priča.”
Litteratursiden
“Alen Mešković je važan glas savremene danske književnosti i serija o Mikiju zaslužuje treći dio.”
Kada mladenačka ludost glavnog protagonista knjige Mikija odvede daleko od planiranoga odredišta počinje priča koju je iskrojio zadnji balkanski rat. Priča puna samoće, glazbe, raskidanih veza. Pripovjedački biser.
Nogle gange kræver det, at man lærer dansk som voksen og som fremmedsprog for at kunne formulere de bedste billeder; det er denne roman et eksempel på. Jeg-fortælleren rammes af Jugoslaviens rædselsfulde opløsningskrig, mens han er ung; han flygter alene og har en blanding af held og uheld, mens han prøver at finde ud af, hvad der sker med ham, savner sine venner, prøver at få nye og i øvrigt har kroppen fuld af hormonkrigen. I hvert fald jeg ønsker ham heling, held og et godt liv under læsningen
”Poželio sam da izađem iz sobe, udahnem svježeg zraka i pođem svojim putem. Ali “moj put” više nije postojao. Nisam više imao gdje otići.”
“Na kraju sivog Centra dočekao me red ogoljelih stabala Pod sivim kišnim nebom. Čudno da to drveće još nisu posjekli. Svakom potencijalnom samoubici sklonom vješanju mora da je predstavljalo veliko iskušenje. Posebno kad bi vrijeme bilo ovakvo kakvo jeste i kad bi čovjek ugledao pogon za pročišćavanje otpadnih voda i tvornicu pilića i drveće stekao bi utisak da su i pogon za pročišćavanje otpadnih voda, i tvornica pilića, i drveće, i vrijeme, i šljunak samo djelić jedne velike, jednobojne zavjere protiv njega. Da kapi kiše, koje uprkos kišobranu ipak nađu put do njegova lica, nisu kapi kiše, već pljuvačke - hladne pljuvačke s neba, hraknute mu u facu.” Str. 83
”Svirali su proširenu verziju Kasmira. Ustrajni gitarski rifovi Jimmmya Pagea razlijegali su se naši ušnim školjkama iz ogromnih zvučnika narančaste scene. Prvi put u hiljadu godina osjetio sam se ponosnim što sam tu gdje jesam. Mislio sam na rulju u Hrvatskoj, na Nenu, staru i starog. Moj bijeg i sve ono što se u međuvremenu izdogađalo konačno je dobilo neki smisao. Jer da nisam pobjegao i završio u krivoj zemlji, ovo nikad ne bih tu živio! Kad bih i gdje drugo inače mogao vladati Pegea i Planta i shvatiti da postoji ovoliku ljudi koji mi mogu biti braća i sestre, drugovi i drugarice? Gdje su bili dosad? Gdje stanuju? Je li ih to neko krio od mene i svih ovih mjeseci? Ili je Lundslev zaista Najgori grad u Danskoj? Kasno za ono što sam napravio starcima? Neka vrsta zatvora otvorenog tipa?