Jeziku je svejedno

by Mate Kapović, Anđel Starčević, Daliborka Sarić

Genres: Nonfiction

Unknown Binding

Published January 1, 2019

About the author

2003. godine završio studij lingvistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. radi i predaje na Odsjeku za lingvistiku. Doktorirao je 2007. na Sveučilištu u Zadru disertacijom Rekonstrukcija baltoslavenskih osobnih zamjenica s posebnim osvrtom na naglasak. Studirao je i japanologiju, sinologiju i skandinavistiku. Trenutno je docent i predaje/predavao je poredbenopovijesnu indoeuropsku fonologiju i morfologiju, akcentologiju, sociolingvistiku i svahili. Osim toga se bavi i dijalektologijom i jezičnom politikom. Za vrijeme i nakon studija se stručno usavršavao na stipendijama u Istanbulu, Beču i Osaki. Objavio je knjige Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Pregled jezikâ i poredbena fonologija (2008), Čiji je jezik? (2011) i Povijest hrvatske akcentuacije. Fonetika (2015). Također je napisao i 38 članaka objavljenih u domaćim i inozemnim časopisima, a pokretač je redovite godišnje međunarodne konferencije International Workshop on Balto-Slavic Accentology (IWoBA). Član je Odbora za dijalektologiju Razreda za filološke znanosti HAZU. Redovno sudjeluje u javnim raspravama o jeziku i politici.

Reviews

[Ivana · Rating 5 out of 5]

10/5

[Gaj Tomas · Rating 4 out of 5]

Čitajući ovu knjigu najčešće reakcije su "pa da!" ili "kakvi nacisti". Nešto naizgled vrlo jednostavno no bilo je potrebno čuti i osjećati se bolje kao živi govornik jezika. Ujedno sam ugostio autora u podcastu i porazgovarao detaljnije o tome što knjiga želi postići: https://soundcloud.com/bliskisusreti/...

[Mario Rogulj · Rating 5 out of 5]

Vrhunska knjiga.
Osin očite vrijednosti može se koristit i kao izvor pametnih citata za bacit u facu svin jezičnin snobovima :)

[Gabrijela]

Već se u uvodu autori postavljaju u ulogu odvjetnika ili branitelja žrtava bilo kojeg jezičnog nasilja i svima onima koji misle da ne vladaju dovoljno dobro vlastitim jezikom, što se jasno osjeti i u ostatku knjige pa katkad zna djelovati i pomalo patetično.
Nisam se pronašla ni u jednom od navedenih oblika žrtava jer nikada nisam osjetila na sebi ispravljanje zbog korištenja nekog "nepravilnog" oblika, ali mogu reći da sam osjetila jezično nasilje na osnovi korištenja dugouzlaznih naglasaka ili zatezanja kada sam došla na studij u Zagreb.
Dakle ako ste se postavili na samom početku u tu ulogu, onda morate žrtve braniti od nekoga - u ovom slučaju, od preskriptivista. Autori obranu počinju razlaganjem teorijske ideje o tome što bi to bila i trebala biti lingvistika kao disciplina, o standardnome jeziku, ideologiji itd., spominjući uglavnom strane autore poput često citiranoga Trudgilla te se u drugome dijelu osvrću na primjere iz suvremene preskriptivističke literature koji su zapravo potvrda sedam prethodno postavljenih tipova ideologija kojima se preskriptivisti vode kada govore o "(ne)pravilnosti" ili nepoželjnosti pojedinih jezičnih pojava: ideologija tradicije i statičnosti, standardnog jezika i formalnog stila, doslovnog značenja, logike i simetričnosti, antiredundancije, purizma, izvornog jezika.
Drugi je dio, meni kao čitatelju, puno zanimljiviji jer se radi o konkretnim primjerima, no dok čitam primjere i znanstveno objašnjenje zašto je nešto preskriptivizam, smeta me posprdan ton koji inače autori zamjeraju preskriptivistima.
Primjerice, nakon analiziranja Opaćićkina komentara, slijedi rečenica: "Zašto bismo opreke postizali samo jednim prefiksom, jasno je samo autorici.", ili "No naša dobra preskriptivistica nije napomenula da..." itd. Razumijem autorsku iziritiranost navedenim primjerima, no čitav mi tekst zbog takve intonacije ili isticanja djeluje agresivno i svađalački nastrojen, više nego raspravljački.
Zbog njega je fokus više upravo na takvim komentarima, nego na snažnim argumentima.
Što se tiče teorijskoga dijela, imam nekoliko pitanja, zamjerki, zamjedbi, kakogod. Autori u nekoliko navrata citiraju i raspravljaju s Katičićevim tekstovima objavljenima davne 1963, a u jednom trenutku izjavljuju: "Iako se može činiti da se radi o zastarjelim pogledima zastupanim prije više desetljeća, takvi stavovi i danas se prenose kao relevantne spoznaje i neutralan pristup jezičnom planiranju.", a čitatelj ostaje bez primjera takvih stavova u suvremenoj hrvatskoj lingvističkoj znanstvenoj literaturi. Bilo bi dobro da su autori potkrijepili takve stavove nečim drugim osim primjerima izjava određenih preskriptivista.
Zatim, iznose se neke tvrdnje poput: "U javnom diskursu o jeziku često se čuju izrazi poput jezična kultura... najčešće u vezi s 'njegovanjem' standardnog dijalekta. Budući da se upotreba standardnog dijalekta povezuje s obrazovanjem i višim društvenim slojevima, nije neobično da se taj varijetet doživljava kao 'ljepši', 'pravilniji', 'logičniji' i općenito kao superioran nestandardnim varijetetima..." koje su potkrijepljene parafraziranjem stranih autora, a ja bih voljela da su ipak potkrijepljene istraživanjem pogleda prema standardu u hrvatskom društvu. Postoje li hrvatska istraživanja o upotrebi hrvatskoga standardnog jezika?
Sljedeća tvrdnja u teorijskom dijelu koja mi je bila zanimljiva, a koju propitujem zbog iskustva rada na portalu i televiziji: "Ideologija standardnog jezika, katkad izravno, a katkad neizravno, govornike nužno tjera na to da razmišljaju o tome da samo jedna od dvije ili više mogućnosti može biti točna." tjera me da si postavim pitanje: Što je s upitima novinara ili studenata nefiloloških grupa koje ne zanima što je i kakva je priroda jezika. Pogotovo u današnje vrijeme kada članci trebaju biti objavljeni odmah, a novinara kojemu lektoriram tekst baš zabole da u jeziku postoje varijante koje su sve dobre, prihvatljive i moguće. Što bi autori savjetovali da se napravi u takvim situacijama?
Poglavlje se završava rečenicom: "Razmišljati o jeziku na isključiv način u odnosima ili-ili znači ne shvaćati pravu prirodu jezika.". Nije li i takav stav vrijeđanje govornika?
Autori ostatke ideologije standardnoga jezika vide i u govornicima koji u "većini slučajeva ispravak ne otklanjaju sa stavom da je bilo kakvo ispravljanje izvornog govornika neprikladno, nego se brane tvrdnjama poput 'nisam u školi/na televiziji'". Nije li to znak poznavanja prirode jezika?
U svakom slučaju tema je zanimljiva, uvijek aktualna i atraktivna, no u teorijskome je dijelu knjige mogla biti obrađena tako da bude manje repetitivna, a u analizi manje agresivna.

[Ivana]

Dolje preskriptivizam.

[Domagoj Bodlaj · Rating 4 out of 5]

Sad sam akreditiran da mrzim preskriptiviste

[Mateo · Rating 5 out of 5]

Knjiga koja mi je u potpunosti promijenila pogled na jezik.