Tekstovi iz knjige izvorno su objavljeni u rubrici „Pisma s juga“ u mariborskom dnevnom listu Večer.
„Cijeli se svijet svakodnevno nepovratno mijenja. Žalosno je da mijene uglavnom pokreće ljudska destrukcija. Moj grad je još uvijek dobrim dijelom ruševan. To rušenje se dogodilo u ime nekakve navodne promjene. Svijet se ruši da bi na njegovim ruševinama izrastao neki novi svijet. Tako govore. Negdje na čovjekovoj duši, na njegovoj sjeni, te i takve promjene ostavljaju ožiljke. Ali ja sam uvjeren da njegovu nutrinu jednako potresaju ta sasvim mala, za veći dio čovječanstva nevidljiva gibanja. Kako je smokva iz moje avlije ostala postojati samo u mojim i uspomenama mojih ukućana isto se dogodilo i s mojim djetinjstvom. Bezbrižnost se s godinama skupljala u grč a više nema ni smokvinog kazališta sjena da me zabavlja u trenucima potpune dokolice. Sjene su, zapravo, duša svake stvari. Sunčeva svjetlost poput rendgenskih zraka prolazi preko nečega i onaj tamni preslik stvari koje vidimo su rendgenska snimka duše. Zato se valjda i govori o svijetu sjena kada govorimo o onom nedokučivom i nepoznatom, onom čega se plašimo, onome što je izvan zamišljenje stvarnosti.“
Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. Iz Ljubljane seli u Mostar, iz Mostara u Sombor, da bi se, opet preko Mostara, gdje postaje jednim od osnivača 'Alternativnog instituta', udruge građana za multimedijalne umjetničke projekte i urednikom časopisa Kolaps, prebacio u Zagreb, a potom i u Split, gdje danas živi i radi, između ostalog kao voditelj programa i 'duša' specijalizirane knjižare Utopija. Poeziju, prozu i novinske tekstove objavljivao je u domaćoj i regionalnoj periodici. Objavio: L’ Amore Al Primo Binocolo (s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem i Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (s Mehmedom Begićem i Nedimom Ćišićem), te samostalne knjige pjesama S rukama pod glavom, Mama ja sam uspješan, Život je šala i Marko Tomaš i druge pjesme.
ako bar jednu rečenicu nisam podvukla, ili pored nje nešto napisala, onda je baš loše - a sad je baš loše. tomaš je baš onaj primer mainstream pesnika - muškarac ✅ i poezija je samo ako se pati ✅ ovo su kratke priče, kao zapisi iz dnevnika i pisma ali otprilike to je to, staviti reč melanholija u svaki ćošak mora da znači da si stvarno propatio, pa odatle i pisanje
5/5. Marko Tomaš je tiste vrste potopisec, ki vam bo že takoj v prvem odstavkom utemeljil, da je za dobro pot najprej vključiti žmigavce ter skreniti z glavnih cest oz. avtocest, saj se najboljši poto- in cestopisi niso nikoli odvijali na hitrocestnih postajališčih - v mislih ima avtor samo sebi namenjene esejistične nebuloze in všečna pop-kulturna paberkovanja. Včasih se je pa dobro usesti v nek zakoten kafič v Boguzahrbju in popisati tamkajšnje življenje...
“Mediteran, taj mitski europski jug puno je više od ljeta, od vašeg godišnjeg odmora ili zabavnog proputovanja. Mimo prizora s razglednica vrijeme mrvi manje atraktivne prostore, a ljude cijedi kao plod agruma, na pomalo tupoj, ali nazumljenoj plastičnoj oštrici kakvu je mogao smisliti samo neki ozbiljno zao um. Uporno to ponavljam - mi smo više od uslužnih djelatnika, jug je puno vise od ljeta i odmora - povlačim tu misao u gotovo svakom pismu koje vam pišem jer mi je stalo da shvatite da se tu i dalje pokušavaju živjeti životi mimo zakonitosti industrije koja nam zoblje pamet i ostavlja nas bez daha i vremena da se posvetimo razmišljanju kuda sve ovo vodi - sve nas skupa, dakako.” • “Mediteran je kurva. Tijelo za iznajmljivanje kada nama to odgovara. Takav nam je odnos spram svega. Zato smo usamljeni.”