Užasni događaji 90-ih su nešto o čemu ne volim pričati ni misliti. Kada se ova knjiga počela pojavljivati u medijima, čvrsto sam odlučila da je neću čitati jer nas je taj nesretni rat već sasvim dovoljno sve obilježio i više nikome ne treba podsjetnika na njega. Ipak, što se više pričalo o Hotelu Zagorje, to sam pronalazila neke sličnosti između moga i Ivaninoga odrastanja i na kraju sam ipak popustila znatiželji i kupila knjigu.
Moj hotel nije bio u Zagorju nego u Dalmaciji, ali to ne čini baš veliku razliku. U njegovim malim sobama se događalo isto što i u svakom hotelu sa prognanicima i izbjeglicama i Ivana je zaista vjerno prenijela sliku života u sobičcima od nekoliko kvadrata i vječite borbe za opstanak. Kao i sve ostalo vezano za to vrijeme, to mogu potpuno razumjeti samo oni koji su (nažalost) doživjeli i iskreno, da nisam i ja na neki način proživjela Ivaninu priču, mislim da je ne bih mogla onako do kraja shvatiti. Ovako, u svakom sam trenutku mogla točno osjetiti o čemu to ona zapravo priča. Čak se poklopio i put u Italiju, cijeli osjećaj boravka kod nepoznatih obitelji i nakon svega povratak ''kući'' koja zapravo nije kuća.
Nisam sigurna da mogu objektivno ocijeniti ovu knjigu jer se za vrijeme čitanja mojih 6 godina stalno ispreplitalo sa Ivaninim. Ono što mogu reći je da mi se jako svidjelo što je autorica bila iskrena. Ni u jednom trenutku se nije trudila ostaviti dobar dojam o sebi, zapravo ima momenata u kojima iznosi svoje ne baš svijetle trenutke koji su na neki način samo potvrda te njene iskrenosti. Druga i najvažnija stvar koja mi se svidjela je to što je jedna ovako tragična priča ispričana glatko, bez suvišne patetike i čak sa nekom porukom o tome kako se život nezaustavljivo nastavlja. Poseban su mi biser bili opisi odjeće i šminke koju nas je većina nosila i kojima se danas možemo samo nasmijati.
Ivana se zaljubljuje, izlazi, upoznaje nove prijatelje i druži se sa nekim starim, jednostavno rečeno odrasta. Sam kraj knjige djeluje kao početak neke nove priče, pa tragedija ipak donekle ostaje u prošlosti.
Ima i stvari koje mi se nisu svidjele. Pojedinim likovima i događajima nije posvećena pažnja koju po mom mišljenju zaslužuju pa mi neki dijelovi djeluju nedorečeni, onako ukratko i ''kirurški'' napisani, kao da im fali malo emocije ili barem nekakvog objašnjenja. Većina knjige je napisana baš tako, bez okolišanja i direktno, ali na nekim sam dijelovima jednostavno željela malo više.
Onih nekoliko stranica u kojima opisuje konačnu sudbinu svoga tate mi je bilo najteže za pročitati. I na tom polju su nam priče slične, odnosno početak priče. Neznanje, uzaludno raspitivanje, pokušaji da se dođe do bilo koga tko zna bilo što, pisanje pisama, pregledavanje svake nove liste nestalih, ranjenih, ubijenih, zarobljenih… Ne volim misliti o tome, ali mi je sve to itekako poznato.
Srećom,u mom slučaju se na kraju ipak pojavila ona jedna lista sa tatinim imenom i vratio nam se, a i one sobe koje nisu naše smo davno ostavili za sobom pa moja priča ipak ima sretan kraj.
Sada nisam sigurna je li mi drago što sam čitala Hotel Zagorje ili ne. Ostavila mi je dobar i jak dojam, ali i izvukla onaj osjećaj rata i užasa koji, kao i većina drugih, želim ostaviti iza sebe. Probudila je opet ''one neke'' emocije - zbog njih i Ivanine priče su me mučili trnci i knedla u grlu za vrijeme čitanja i osjetila sam olakšanje kad sam prešla i posljednju stranicu. Ovo me definitivno naučilo da tematiku 90-ih još uvijek ne mogu i nikad i neću moći ''svariti'' bez teških misli, osjećaja i malo nesanice, pa je možda bolje da se držim svoje uobičajene literature.
U svakom slučaju, za iskrenost i tragove nade u Ivaninom Hotelu Zagorje, zaslužila je četiri solidne zvjezdice.