Rastrzan sam između važnih tema koje Luijevo delo pokreće i njegove (ispod)prosečne jezičke realizacije. Verujem da niko ne može da bude imun na muke koje je jedno mlado biće moralo da proživi, ali meni ispovest, sama po sebi, ne predstavlja književnu vrednost, već ubedljivost oblikovanja književne građe. Nije, dakle, cilj biti iskren, ogoliti se sasvim, već narativno proizveti efekat uverljivosti, iskrenosti. Nedostatak distance između želje za pripovedanjem i materijala koji se pripoveda, dovodi često do zamućenih rezultata. To, doduše, nije slučaj sa Eduarom Lujem i njegovim okretnim pripovedanjem (knjiga se ne ispušta iz ruku), ali jeste posredi nešto drugo – „Gotovo je s Edijem Belgelom” školski je primer misery lita – biografskog žanra u kome se tematizuje nečije traumatično iskustvo, vezano za zlostavljanje, nasilje, seksualnost, psihičke probleme, alkoholizam, zanemarivanje deteta, bolesti, smrti, siromaštva. Doslovno svaka navedena stavka prisutna je u delu – bolno odrastanje kao sintagma dobija nov značaj kada se na umu ima ono što je Luj napisao. Prva rečenica romana – „Nemam nijednu srećnu uspomenu iz detinjstva” nije preterivanje.
Nema potrebe da navodim sve muke koje je Edi preživeo, ko želi da to sazna, naći će u romanu. I iako se na prvi pogled čini da je koren svih muka, buđenje dečakove (homo)seksualnosti, ona predstavlja samo jedan od krakova daleko dubljeg porekla. Pripadajući nižoj, siromašnoj, radničkoj klasi, nastanjenoj u zabiti na severu Francuske, Edi je od svojih prvih koraka bio predodređen za drukčiji život od onog koji želi, od onog koji mu pripada. Uz socijalno-ekonomski nivo, problemi izviruju i iz statusa članova porodice – majka koja je kao maloletnica dobila dete sa izuzetno nasilnim ocem alkoholičarem, rođaci koji na svakoj petoj stranici umiru kao da je ratno stanje i potpuno zanemarena deca, kojima je jedina perspektiva da jednog dana rade kao prodavci u supermarketu, gde će dobiti posebnu bolest zglobova, a vikendom da igraju fudbal.
Ima nečeg neplemenitog u svemu ovome – nečeg voajerskog, oslade u jadu. Podmuklost misery lit-a je ta da mi želimo u njemu da vidimo koliko je nekome loše, čime će nama biti lakše – ili ćemo se prepoznati pa nećemo biti usamljeni, ili ćemo shvatiti koliko nam je životna pozicija zapravo udobna.
Ja se nadam da je Ediju bolje i želim mu da nastavi. On i u intervjuima deluje kao jedno veoma kultivisano, harizmatično i pametno biće. A istini za volju, nije ovo delo pisano kao paradiranje samosažaljenjem, već iz jedne vrišteće potrebe, što ne mora da se ceni, ali nije ni nevažno.
U dvadeset i prvoj godini objaviti ovakvo delo nije mala stvar – manje, doduše, za samu književnost, a više za oslobađanje jednog u patnji učaurenog bića. U krajnjoj liniji i za društvo – ovakve povesti mogu dopreti do mnogih koji su neskloni književnosti, a time i promeniti živote.