Sa Bolanjom sam napravio krug. Započeo sam sa kratkim romanima (Čile noću, Amajlija, Udaljena zvezda), potom prešao na obimne romane (2666, Divlje detektive), potom iščitao zbirku intervjua, pa izabrane priče, naposletku i zbirku govora, eseja i kolumni, da bih sad pročitao sabranu poeziju. Bio sam svestan da je Bolanjo sebe pre svega smatrao pesnikom a poeziju svojim najvrednijim ostvarenjem. Neću slagati, ako napišem, da sam malčice i oklevao da je čitam. Izdaleka je izgledala kao jedna od onih zbirki sa, lično za mene, napornim glasom kurčenja i samosažaljenja, klošar sam ali sam mnogo kul, ne marim da pijem al sam pijan često i lutam ne stajem. Nakon što sam pročitao sve pesme ovo i JESTE zbirka sa napornim glasom kurčenja i samosažaljenja, klošar sam ali sam mnogo kul, ne marim da pijem al sam pijan često i lutam ne stajem, ali je i nešto daleko više od toga, vrlo dobro napisana, nadahnuta i zasigurno strašna poezija. Ima ovde i sirovog života i socijale i niskomimetskih motiva na nivou prdeža i izmeta, ima i lepote i šareniša života, poleta, nadrealizma, nasilja i leševa, humora i erotike, ali i teškog namedropinga i intertekstualnosti, kao i artificijelnosti na nivou Marija Antoeneta gnezdi glavu na perju feniksa ili tako nešto što bi Floberov Sveti Antonije mogao da halucinira. Iako je dobar deo pesama ispovednog obeležja, na širini poetske pučine zbirke se promalja svet kakav postoji i u njegovim proznim ostvarenjima – bogat i raznovrstan ali neskriveno zao i izopačen. Svet koji žudi za utopijom, ali koji nije u stanju da je sprovede. Stoga Bolanjovo delo nije Tomas Mor u trenutku dok smišlja utopiju, nego utopija koja bi mogla da nastane u trenutku kada su Moru velikom sekirom odsekli glavu i dok se glava kotrljala, u njoj su cvetali gradovi lavirinti kojima se šeću ljudi na pola puta, ni sirovi ni skuvani, bipolarni i sposobni da zajašu uragan. Dobro je pitanje da li estetizovan nihilizam od koga vrišti veliki broj Bolanjovih knjiga ipak pojelo njegovo levičarsko usmerenje? Pretpostavljam da ga je to i plašilo jer se time bavio u svom kratkom romanu „Čile noću“, koji je igrom slučaja bilo i prvo njegovo delo koje sam pročitao. Čitalački krug je zatvoren.
Ovo izdanje na srpskom jeziku očekivano donosi celokupnu zbirku „Nepoznati univerzitet“, što je u praksi bilo izdanje sabranih pesama koje je Bolanjo sam sastavio. Ona je dobar primer kako se tome može pristupiti stvaralački. Pesme u njima nisu poređane ni hronološki, niti po zbirkama, one čak i ne uključuje sve pesme iz prethodno objavljenih knjiga a uključuju neke nove, i poređane su u cikluse a svaki od njih ima svoju dinamiku. (Zanimljivo je da je ciklus pesama u prozi „Ljudi koji se udaljavaju“ Bolanjo preradio u hermetičan roman i objavio pod imenom Antverpen) Zbirka se završava dirljivim patosom u pesmama posvećenih njegovom sinu koga ostavlja knjigama i obrnuto. Nakon toga ovo izdanje donosi još, sigurno, nekih 150 stranica pesama koje Bolanjo nije uključio u „Nepoznati univerzitet“. Taj deo zovem Bolanjo na bis.
Duboka hvala prevodiocima i izdavačima na želji i ostvarenju da se Bolanjova poezija prevede i objavi u celosti jer znamo da nije česta praksa.