Структура художественного текста

by Yuri M. Lotman, Юрий Лотман

Художественный текст, как мы имели возможность убедиться, можно рассматривать в качестве особым образом устроенного механизма, обладающего способностью заключать в себе исключительно высоко сконцентрированную информацию. Если мы сопоставим предложение из разговорной речи и стихотворение, набор красок и картину, гамму и фугу, то легко убедимся, что основное отличие вторых от первых в том, что они способны заключать в себе, хранить и передавать то, что для первых остается за пределами возможностей. Полученные нами выводы вполне согласуются с основной идеей теории информации, которая заключается в том, что объем информации в сообщении следует рассматривать как функцию числа возможных альтернативных сообщений. Структура художественного текста пронизана практически бесконечным числом границ, которые сегментируют этот текст на эквивалентные в разных отношениях и, следовательно, альтернативные отрезки.

Genres: Nonfiction, Semiotics, Literary Criticism

384 pages, Hardcover

First published January 1, 1970

About the author

Yuri Mikhailovich Lotman (Russian: Юрий Михайлович Лотман, Estonian: Juri Lotman) – a prominent Soviet formalist critic, semiotician, and culturologist. Member of the Estonian Academy of Sciences. He was the founder of structural semiotics in culturology and is considered as the first Soviet structuralist by writing his book On the Delimitation of Linguistic and Philological Concepts of Structure (1963). The number of his printed works exceeds 800 titles and the archive of his letters, now kept in the scientific library of the University of Tartu, and which includes his correspondence with a number of Russian intellectuals, is immense.

Reviews

[Benno Von Archimboldi]

uff

[Sachin · Rating 4 out of 5]

One of the earliest exposition of application of cultural semiotics to literary text. Fascinating for its application of information theory to literary analysis.

[Ⰰⱃⰿⰰⱀⰴ Ⱆⰾⰴⰵⱃⰻⰽⱁ Ⱅⰵⱄⰾⰰ · Rating 4 out of 5]

Alfa
Zagreb, 2001.
Prevela Sanja Veršić
Pogovor: "Lotmanova strukturalna poetika" napisana od bogolike starine Milivoja Solara
Prije svega bacam poveznicu mojeg cjelovitog osvrta na prvu knjigu Tomine Sume; https://macipero.com/vatrosvrt-plotin.... Kako mi je Goodreads odbio objaviti cjelokupni osvrt, jer je po kriterijima ove mreže predug, Njegova Svetost je odlučila objaviti moj osvrt na svojoj stranici, Mač i pero. Njegova Svetost vjerojatno ne želi da ja ikada nađem posao u školi jer je za svog avatara stavila sliku nekog nacista na kraju svojih tekstova, znači kada netko dođe do stranice Njegove Svetosti vidi moje osvrte uz tekstove Njegove Svetosti sa slikom nekog nacista. Ali, što je tu je, bolje biti gladan pa imati vlastite cjelovito objavljene tekstove "Sume protiv pogana" nego se ugnijezditi u nekoj školi. Por cierto obilazeći naše škole obavljajući testiranja i razgovore primijetih kako su lijepo uvijek tople u ove hladne zimske dane.
Sad kreće osvrt ove knjige.
Gdjegdje podosta nejasna jezika, uglavnom se radi o visokostručnom znanstvenom jeziku koji posjeduje osebujne i zakučaste termine koji često zbunjuju. Razina hermetičnosti nije na razini kasnijih poststrukturalista, no na višoj je visini u odnosu na formalista Tinjanova.
Bacit ću neke zanimljive citate u vezi sadržaja, odnosno teorije:

"U određenom smislu (shvaćajući da je prije riječ o metafori nego o točnoj odredbi) stih se može izjednačiti s lingvističkim pojomom riječi. Riječi u stihu gube samostalnost- one ulaze u sastav složene semantičke cjeline kao $ korijenski elementi $ (smisaona dominanta stiha) ili kao elementi nijansiranja koji se metaforički mogu usporediti sa sufiksima, prefiksima i infiksima."

"... bitna razlika između stiha i riječi sastoji se u tome što riječ može postojati odvojeno, izvan rečenice. Stih u suvremenoj pjesničkoj svijesti ne postoji izvan suodnosa s drugim stihovima. Tamo gdje imamo posla s monostihom on postoji u odnosu na nulti član dvostiha, to jest percipirao se kao svjesno nezavršen ili prekinut."

Ovdje se ogledava sveprisutna "dijalektika poezije" (moj termin, ja ga skovah) u smislu tome da se skup stihova odmah djialektizira s monostihom kao nultim članom dvostiha, "dijalektiku poezije" sam uočio i kod Tinjanova, to je ta pozitivna strana marksizma koja je utjecala i na teoriju umjetnosti.
Izravna spona Lotmana s Tinjanovom i ekipom iz dvadesetih jest sljedeći citat:

"Tekst funkcionira u odnosu na određeni sustav zabrana koji mu prethode i koje se nalaze izvan njega. Te zabrane, međutim, nemaju istu snagu. Neke od njih imaju za dani sustav apsolutni karkater i ne mogu biti prevladane. Samim tim ukida se mogućnost postizanja semantičkog učinka njihovim prevladavanjem. (Narušavanje tih zabrana ne stvara nova značenja nego uzrokuje raspadanje umjetnosti). Ulogu takvih apsolutnih zabrana može na određenim etapama imati zahtjev za nemiješanjem žanrova, to mogu biti ograničenja u uporabi određenog leksika, zabrane narušavanja gramatičkih normi jezika i tome slično.
Na drugom će polu biti fakultativna ograničenja, njihova su narušavanja toliko uobičajena da ne mogu stvoriti nikakav aktivan sadržajni učinak."

Što bi to bio sustav zabrana? Češkate se po vašim glavicama. To je normativnost, propisanost u sklopu stvaranja književnosti, i općenito umjetnosti, u srednjovjekovnoj umjetnosti niste mogli svoju kreativnost staviti iznad moralno-didaktičke i kolektivističke komponente svakog djela. Nije u biti ni postojao autor kao pojedinac sve do romantizma. Sustav zabrana je u biti automatizacija nekog umjetničkog djela, narušavanje i nadilaženja sustava zabrana je aktualizacija umjetničkog djela. To je efekt očuđenja o kojem stalno brujim. Živa metafora naspram okamenjene metafore, fantazofija naspram mediokritetstva. Moji osvrti naspram agitpropa Režimskog lista i ostale kognitivno-estetske kopiladi EPH holdinga.
Dakle, dijalektika umjetnosti stalno aktualizira automatizirano te automatizira aktualizirano, to je taj dijalektički ritam. Sovjetski Savez je ostavio u svom nasljeđu najkvalitetniji kritički pogled na umjetnost u cijeloj povijesti. Mnogi danas seru protiv Sovjetskog Saveza, sada se moja crvena mladost opet budi u meni, u mnogim pogledima Peović je u pravu kada ovaj naš provincijalni polukolonijalni pseudokapitalizam uspoređuje sa socijalizmom stvarajući metaforu socijalizma kao svemirskog broda.
Danas imamo degenerušu Marinu Abramović i cijelu plejadu performera mediokriteta, a prije smo imali spomenike Vojina Bakića i sovjetske formaliste i strukturaliste.
Nikada ne smijemo zaboraviti da je crvena petokraka ubila štakora Dražu, vojvodu sadašnjeg žohara Vučića i svih Srba-žohara koji podupiru Vučića. Prava petokraka nije bila ona u Vukovaru, jer to je bila maska pičkastih četnika-žohara, prava petokraka je ubila monarhista Dražu i Talijana Pavelića.
Prava petokraka YPG-a i PKK-a danas ubija mudžahedine-žohare po Siriji.
U vezi dijalektike umjetnosti Lotman baca i "energiju teksta":

"... sustav koji je svojevremeno zvučao novatorski sada zvuči epigonski (najčešće kao epigonstvo u odnosu na sebe sama). U čemu je stvar? Sustav je pobijedio. Ono što se činilo neobičnim postalo je obično, $ protusustav se prestao suprostavljati $".

Ovo Lotman opisuje automatizaciju aktualizacije.
Što je veća aktualizacije veća je energija teksta. Majakovski i Pogačar su najbolji primjeri što je to energija teksta.
Lotman je temporocentristički svjestan kada kaže da zabrana/sustav ovisi o kulturi, odnosu o nekom periodu u povijesti umjetnosti.
Lotman za kraj cjelokupnu umjetnost dijeli na estetiku istovjetnosti te estetiku suprostavljana.
Estetika istovjetnosti je oprimjerena srednjovjekovnom umjetnošću, folklornom književnošću, commediom dell arte te klasicizmom. Te primjere baca Lotman.
Locus communi je paradigmatski primjer estetike istovjetnosti (početak bajki, epska ponavljanja...).
No, i tu je prisutna aktualizacija. Primjerice commedia dell arte uz automatizaciju i normativnost donosi i neslućenu improvizaciju. Cjelokupna srednjovjekovna dramska književnost je puna improvizacija koje su elementi aktualizacije.
Estetika suprostavljanja je nošena aktualizacijom. Lotman baca realizam kao primjer, ne bih baš rekao, ali ok. Dakako, aktualizacija se automatizira i samo dijalektika ostaje...
Za kraj jedna podrška i poruka. Kada bi bar hrvatska ljevica spoznala da je jedini suvremeni fašizam ovih prostora onaj srpski možda bi bila zdrava poput kurdske ljevice, a bila bi zdrava jer bi se borila za hrvatski nacionalizam, jer Kurdi dobro znaju da Turcima nije mjesto u Kurdistanu.
Srpska pravoslavna crkva van iz Hrvatske, crnkinje unutra!
Budimo poput Kurda i Radničke partije Kurdistana!
https://www.youtube.com/watch?v=X92nu...
Ako će me netko prijaviti za govor mržnje dokazat će svoju liberalnu otvorenost za drukčija mišljenja, i žalosna je hrvatska policija koja ne reagira na četnike koji slobodno u 2019. šetaju Hrvatskom nego bi mene kaznila.
https://www.youtube.com/watch?v=raRkS...

[Quiver · Rating 5 out of 5]

Plot as actors crossing semiotic boundaries and so much more.

[Martin Riexinger · Rating 5 out of 5]

The book has been on my reading list for some time due to semi-professional reasons (it inspired the late Egyptian scholar Naṣr Ḥāmid Abū Zayd, who infamously was divorced from his wife due to his unorthodox views on the Qurʾān considered as apostasy).

But the book is in itself a challenging and rewarding read in which Lotman sets out to clarify what makes a text artistic. In the discussion on the origins of artistic/ literary language as opposed to natural language Lotman argues that lyrics is the original form, not artificial prose. As the main characteristic of poetic language he points out that formal element like verse, meter, assonances and the like establish a synonymic or antonymic relation between words does not exists in natural language. Artificial prose as opposed to that gains its artificial character by imitating natural language without being language and by differing from lyrics as well.
Lotman elaborates his thesis on the basis of Russian poetry (Pushkin in particular). In accordance with the author the German translators/ editors have replaced a handful of examples with German poems. I do not know Russian, nonetheless I was amazed by Lotman’s ability to analyze the semantic function of the chosen form in the many examples he discusses. And I think that will read poetry with a keener eye in the future.
In section 8 Lotman discusses narrative and dramatic literature as well, and even film. In this context he emphasizes that spatial relations are established which add to the chosen words a semantic aspect they do not have in natural language (or which the filmed objects do not have as such).
in section 9 he returns to a discussion which he already touched upon in the beginning. The variables between determining the author intention concerning the artistic character of a text and the actual reception: Artistic/ artistic, non-artistic/ artistic, artistic/ non-artistic, non-artistic/ non-artistic. He actually only discusses the first to relations with regard to social change, because in the course of time the aesthetic understanding changes as a consequence of intellectual change, and texts which even were not intended to be artistic can in later periods be read under this angle, as in the case of medieval literature which was written for religious and didactic purposes.* He points out the differences between literature that basically adapts to the expectations of readers and such which creates its own system to which the readers are supposed to adapt.
Finally he argues that literary analysis is a hard science that analyses the information content of utterances.

What astonishes me how far away the work of Lotman and other Soviet formalists with the emphasis on the text as system is from the Marxist superstructure-reflects-socioeconomic basis understanding of culture. Their approach was apparently tolerated, but it seems to me as if it was for the relevant theoreticians as well a way to keep aloof from dogmatic thought as much as possible (see also Lotman’s praise for art as a defining aspect of humanity, not a derivative, on the first pages). Perhaps someone who reads this knows good literature on the historical background.**


* This aspect was relevant for Abū Zayd who argued that the Qurʾān should at present not under the premises of the time of its revelation but according to the contemporary intellectual horizon.
** At least in the beginning the only official task of Lotman a Tartu University was to teach Estonians Russian, not scholarly work.

_____________________________________
P.S.: I someone who reads this is a librarian, would you be so kind to add the page count (470)? I tried to get this done via the Librarians’ Group to no avail.
Thank you

[Jane · Rating 3 out of 5]

Das erste Kapitel ist leider nicht wirklich ergiebig für die Praxis, das zweite soll laut Professor besser werden.
Die Textbeispiele stammen meist aus dem Russischen und sind daher - besonders wenn es um Laute oder ähnliches geht für den nicht-russisch-sprachigen Leser - trotz Übersetzungen etwas umständlich. Trotzdem sind die Analyse-Vorgänge durch die Beispiele um einiges klarer.