Kalendar mog detinjstva mi je znatno draži i jedva čekam drugi dio, no ajmo ispočetka.
Gledao sam povijesne prve TV snimke Razdeljka, odrastao svirajući Đoletove pjesme, znao svaku verziju, svaki singl, pa čak i špice TV serije ... dakle ja sam fan njegovih nota i stihova od Žetve, preko Ranog Mraza do Balaševića. Svaki stih mu je pjesma u pjesmi, nečut dotad i neponovljen odtad.
No, ovdje pričamo o romanu, 250 stranica gdje je vrlo teško triput čitati istu rečenicu. Prolaziti kraj njih tek onako, bez proučavanja je pak bezobrazno i grijeh, nepoštivanje Đoletovog umijeća koje je ugrađeno u svaku od njih. Pjesma ipak ima tek nekoliko strofa i čuješ je bezbroj puta, roman ima 250 stranica i ne očekuješ da ćeš ga čitati i proučavati koliko pjesmu. Ovo je roman koji zapravo slavi piščevo umijeće slaganja usporedbi, cinizma, nizanja pridjeva, s vrlo tankom radnjom i bez poruke. OK, nije neophodno, ali ovo se deklarira kao roman.
Nažalost, Đole je u roman ugradio autobiografiju, te ispisao i sve o tome kako se osjećao u karijeri, a to je jedan tužan slučaj u kojem nema niti jednog pozitivnog lika, svi su 'vakvi, 'nakvi, svi su ga samo htjeli iskoristiti, navlačili, pljačkali, nikakvu vrijednost nemaju ni osobem a ponegdje ni narodi.
Skromnost mu sigurno nije vrlina, s takvim darom možda ne treba ni biti, ali očito nije lako živjeti kraj takvog tipa. Došlo mi je da ga usporedim s dr. Houseom, ali Houseov ego je mala beba za Đoleta.
Da je ovaj roman rastaviti na rečenice, svaka bi dobila 100, a ne 5, ali ovako - nek bude sredina jer "svi su producenti promašeni dirigenti". Kalendar mog detinjstva mi je znatno draži i jedva čekam drugi dio.