,,Ljubav je sesir koji ti odlicno stoji jedne sezone, a vec sledece se svi smeju kad ga nataknes na glavu. Pomalo pratim modu, i znam da uz kosu prosaranu mrazom uglavnom ne pristaju osinuti majski modeli. A bas o Maju je rec... O jednom zastarelom, ekstravagantom, pomalo neregularnom Maju, o jednom od onih pomerenih, starih dobrih majeva, kakvi se, iako su se dobro pokazali, vec godinama ne prozivode vise..."
Kalendar mog detinjstva mi je znatno draži i jedva čekam drugi dio, no ajmo ispočetka. Gledao sam povijesne prve TV snimke Razdeljka, odrastao svirajući Đoletove pjesme, znao svaku verziju, svaki singl, pa čak i špice TV serije ... dakle ja sam fan njegovih nota i stihova od Žetve, preko Ranog Mraza do Balaševića. Svaki stih mu je pjesma u pjesmi, nečut dotad i neponovljen odtad. No, ovdje pričamo o romanu, 250 stranica gdje je vrlo teško triput čitati istu rečenicu. Prolaziti kraj njih tek onako, bez proučavanja je pak bezobrazno i grijeh, nepoštivanje Đoletovog umijeća koje je ugrađeno u svaku od njih. Pjesma ipak ima tek nekoliko strofa i čuješ je bezbroj puta, roman ima 250 stranica i ne očekuješ da ćeš ga čitati i proučavati koliko pjesmu. Ovo je roman koji zapravo slavi piščevo umijeće slaganja usporedbi, cinizma, nizanja pridjeva, s vrlo tankom radnjom i bez poruke. OK, nije neophodno, ali ovo se deklarira kao roman. Nažalost, Đole je u roman ugradio autobiografiju, te ispisao i sve o tome kako se osjećao u karijeri, a to je jedan tužan slučaj u kojem nema niti jednog pozitivnog lika, svi su 'vakvi, 'nakvi, svi su ga samo htjeli iskoristiti, navlačili, pljačkali, nikakvu vrijednost nemaju ni osobem a ponegdje ni narodi. Skromnost mu sigurno nije vrlina, s takvim darom možda ne treba ni biti, ali očito nije lako živjeti kraj takvog tipa. Došlo mi je da ga usporedim s dr. Houseom, ali Houseov ego je mala beba za Đoleta. Da je ovaj roman rastaviti na rečenice, svaka bi dobila 100, a ne 5, ali ovako - nek bude sredina jer "svi su producenti promašeni dirigenti". Kalendar mog detinjstva mi je znatno draži i jedva čekam drugi dio.
klasika. volim njegove riječi i način na koji barata istima. čovjek ostane zapanjen jednostavnošću njegovih usporedba, koje su nevjerojatno inspirativne i gotovo instantno dočaraju atmosferu. vrhhunski humor. kvalitetan i neumišljen. :)
ta knjiga teče, koliko ju je lako za čitati. kao i sve ostale, pretpostavljam.
naj...hm. uzvišeniji i zanimljiviji opis seksa koji sam čitala.
Divno. Taj njegov suhi humor i ironija, nepremašive usporedbe i sjeta kojom odiše svaka uspomena. Kako piše u knjigama, tako i priča na svojim koncertima. Žalim što više nikada neću otići na jedan.
"Otvorilo mi se već više puta, i mada svaki put uredno nešto poželim, želje mi se baš i ne ispunjavaju. Negde je zapelo… Možda se ispunjavaju nekom drugom? Ne bi bilo prvi put… Nema veze, ne ljutim se. Dobre su to želje, šteta bi bilo da samo tako propadnu"
"Sretni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesretne. Svi primete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. I iskusni…"
"To je jedina fotografija na kojoj smo zajedno, i zato sam je uramio, još onda, da je sačuvam. Iz nekih važnih razloga ne mogu je okačiti, a iz nekih malih razloga ne mogu se otkačiti i iscepkati je u sitne komadiće. I tako je tu, u fioci. Ni tamo, ni ovamo…"
-Voliš ti nju… Slegao sam ramenima, podigao ruku i prislonio sat na uho. – Pa, šta ja znam… Primetio sam da mi i sat ubrza svaki put kad je neko pomene…
Nije knjiga loša koliko je na momente zbunjujuća. Balašević pripovijeda o prošlosti pa ode u još dalju prošlost i to se isprepliće sa sadašnjosti tako da je zbunjenost neminovna. Na momente je zanimljiva, na momente dosadna, a na momente se pitate šta je ovo. U svakom slučaju, pjesme mi se više sviđaju. :)
Прекрасно. Ја купив оваа книга на неговиот последен концерт во Скопје. Ама никако некако не ми паѓаше во рака. Викендов му го посветив него, кој нè напушти. Веројатно како и секоја книга, сега требаше да падне во рака. Не ги избираш ти книгите кога треба да бидат прочитани, туку тие те избираат тебе. Веројатно така требаше да биде. Каков маестрален раскажувач. Колку магично напишано, а сепак едноставно, една животна приказна, толку човечка... Ах Џоле колку ќе фалиш...
Kao netko tko voli Balaševićeve pjesme i iste brani od etikete patetike, koja je uvijek neizbježna kad se nešto stvara i radi iz ljubavi, a iz postmodernističke je cinične vizure nešto zazorno, podsmijeha vrijedno, moram reći da ovaj roman, čak i u svojim najboljim dijelovima, ne nadmašuje Đoletove pjesme. Ne znam je li do slabih dionica, pripovijedanja navrat-nanos, čestog isticanja svoje pozicije autsajdera, komentiranja političkih zbivanja u Jugoslaviji, izraženoj mizantropiji ili do toga da glazba pogađa onu žicu u nama koja je književnosti nedohvatljiva. Vjerojatno Đoletov senzibilitet svoj najbolji izraz dobiva u pjesmama. Previše je "neorganiziran" i "pjesnički" da bi napisao roman koji ima koherentnu priču koja se može pratiti od početka, bez da česti pripovjedački komentari inspirirani digresijama zaustavljaju ono što Genette naziva vremenom priče. Dakako da se može rekonstruirati priča romana u kratkim crtama, ali je ona rubni interes.
Izvanredna knjiga prepuna "balaševićevskih" momenata, replika i aforizama. Nevjerojatna genijalnost autora je nešto neviđeno. Priča, ko priča je ok, ali ispričana na ovaj način je pravo remek-djelo. Obožavam Đoline pisme, obožavam njegov način pisanja i njegov smisao za humor...Obožavam ovu knjigu i apsolutno je preporučujem svima koji vole Balaševića <3
Ponekad su me otkinuta dugmad i miris zagorjelog tosta podsjećali da u mom stanu nedostaje ženska ruka. Pogled na zategnute farmerice Emilije Kovačev podsjetio me je da u mom stanu nedostaju i drugi ženski dijelovi.
Majstor reci i zanata!!! Svaka recenica, pasus i glava u knjizi kriju pravi, dubokoumni, "balasevicki" humor! Roman koji se lako cita i jos lakse pamti!
Prihvatih se ove knjige i na prvu rečenicu me raspizdi 2013ta godina... Godina kada sam čula njegov prvi stih (i odlučila da skupljam njegove ploče)...... "ovo je priča koju vrlo rado pričam" i odmah se raznežim, pa naježim pa korelizujem te stihove sa njegovim prvim proznim delom sa kojim se tek sad susretoh. Divan je Balaš. Boli me kad znam da su mu samo najpoznatiji hitovi ostali zapamćeni, oni što se vrte po radio-stanicama, a one pesme za dušu niko ni da pomene... U ovoj autobiografijici je plivao i po durskim i po molskim akordima, i čim misliš da su se spustili šlepovi, ono spusti se D-moll.... k'o lopov po bronzanim žicama... Boli i to da je zapamćen samo kao komunjara... Ne znam, za mene će vazda on biti najdraži i najbolji madjioničar sa rečima, a one druge... nekakve folere, ma.... mrzim ih sve.
Pročitajte je, uživancija je, uh malo me kraj poremetio sad.... Jebeni Ðole stavio najskuplje stihove na svršetak....
Kad odem..... Kad me djavo isprati.... glavnim sokakom.... I kad mesečina zaveje moj trag... nemoj tugovati.... jer jednom svakom mali nemi slavuj doleti na prag....
Kad odem.... Kad zamumla vetar zimske Očenaše... i kad mrtvo lišće otera u kas... za kaznu prognaće i tamburaše... zbog pogrešne pesme u pogrešan čas
Hej, budi jaka ti! Najlakše je plakati... To nam samo Gospod svira jesenju sonatu Snio sam vrata u tom suvom zlatu... Strah me da prođem, al’ proći ću... Znam, laf si stari ti, nemoj sve pokvariti... Kresni samo jednu sveću na Svetog Jovana Ne čuvaj dugo pepeo tih dana... Kad jednom odem a poći ću
Балашевиќ на најјако. Сите негови песни се приказни. Оваа книга е како продолжение на сѐ што испеал. Некои не го сакаат токму поради тоа што им личи дека рецитира, а не дека пее. Сепак, романот, каде тој е главна улога и за кој верувам дека е полн со реални анегдоти, само ја потврдува неговата умешност со зборот. Му извираат некако, речениците се неверојатно иновативни, на предметите им дава живот и ги третира како луѓе, а сето тоа ни ја пренесува љубовта, тагата, потиштеноста, радоста, надежите и реалната слика за едно општество (Југославија). Тој, Џокер, работи на безнинска веќе седум години. Работа што му ја нашол партиски определениот и успешен другар, кој сакал да му помогне. Другиот другар отсекогаш бил поимашлив, затоа што потекнува од лекарско семејство, па и тој станува лекар (учи кај пријатели на татко му) и полека напредува. Заминува за Швајцарија каде се жени за девојка чиј татко „случајно“ има мала клиника. Џокер пак, место да пишува песни и да организира концерти, работи на бензинската, одвреме-навреме пишува по некоја реклама, а во слободно време живее од минатата љубов кон Верверицата, сестрата на другарот - лекар) со која немал шанси да се ожени и од сегашната што се развива кон новинарката што доаѓа да му направи интервју. Анегдотите, вешто насликаните слики од тоа време, досетливоста, сопките... На сите ние што сме начнале од тоа време малку живот, ќе ни бидат сосема логични. Некои болат, некои предизвикуваат смеа. Одличен. Го читав во PDF формат, па не знам дали целата книга е или има уште од неа. Ќе истражам, па ќе се надополнам ако треба.
Dvije zvjezdice su samo zbog Balaševićevog fantastičnog stila pisanja i načina korištenja riječi. Tu mu stvarno nema premca.
Međutim, nakon prvih 10 stranica čitatelju ne nudi ništa novo što bi ga zaintrigiralo, već samo ponavlja svoju ogorčenost prema svemu i svima što bogami dosadi.
Da je Đole mogao pustiti svoj ego na stranu i iskoristiti svoj talent na bolji način, siguran sam da bih mu svaku knjigu ocijenio s 5 zvjezdica.