"Gospođice, vi ste prava kamijevka!" bile su završne reči moje profesorke na maturskom ispitu iz književnosti (i dan danas nemam pojma zašto). Alber me je oduvek fascinirao, još od nekog lenjog letnjeg popodneva u svojoj jedanaestoj godini kada sam se pela na kauč da dohvatim knjige sa "police za odrasle" i maznula "Stranca". Čekaj malo, štaaaa?! Ovo se mora slistiti isto veče! Mada nije baš ni tada da sam sve razumela, osim toga da je validno počiniti zločin jer ti sunce bije u oči (mrzim sunce). Skroz.
Sledeća na redu je bila "Naličje i lice", njegova prva objavljena zbirka eseja, sa svega 23 godine. Nesavršena, negde krajcovana, negde predugačka, ali Alberu najdraža.
Onda "Pravednici". Pa "Kuga". "Prvi čovek". Bez određenog reda, hronološkog niti filozofskog. Samo kovitlac reči i ideja u sada već nešto popunjenijoj-na-kraju-adolescencije glavi.
Ovaj grafički roman je koncipiran oko govora pred Nobelovim komitetom 1957, i ima vrlo lepih flešbekova na njegovo detinjstvo u Alžiru, odrastanje sa majkom, kraj obećavajuće fudbalske karijere, tuberkulozu, studije, političke angažmane, (ne)prijateljstvo sa Sartrom; kratak je i lako se čita. Naslov "Kami: između pravde i majke" je referenca na njegovu polemičnu rečenicu "Verujem u pravdu, ali uvek ću braniti svoju majku pre pravde". ♥️