Kad bi čovek nešto imao tih ludih para što se ovde samo godišnje izdadu na reklame, on bi bio bogataš, ne po našem pojmu o bogatstvu, nego po američkom.
Pre tačno jednog veka, u septembru 1919, Jelena Dimitrijević otisnula se na putovanje u Novi svet. Bilo je to vreme užurbane gradnje oblakodera, zabrane alkohola, rastućeg bogatstva, vreme kad su žene dobile pravo glasa, mada ne i dalju političku ravnopravnost i vreme kad su imućne porodice poslugu zamenile prvim kućnim aparatima. Bilo je to vreme često isticanih društvenih sloboda ali i vreme velikih klasnih razlika i surove rasne diskriminacije.
„Neboderi, tehnika, robno društvo, saobraćaj, džez, socijalni život, izbori, položaj žena, kulinarsko pismo, Volstrit i svemogući dolar... sve to čini Novi svet, prvi i do danas najbolji srpski putopis o Americi. Iako je objavljen tridesetih godina prošlog veka, u njemu kao da je proročanski opisan i naš današnji svet.“ Vladimir Gvozden
Jelena Dimitrijević was a serbian short story writer, novelist, poet, traveller, social worker, feminist, and a polyglot.
Dimitrijević travelled widely, describing her experiences of Greece, India, Egypt, and America in a series of books. She devoted her energies in quite early life (1881–1898) to the study of Muslim women, and published in 1897 her Pisma iz Niša o haremima. Among her achievements were gaining an understanding of the lives of Turkish women, including access to the private world of the harem, and undertaking a journey round the world in her sixties. Such portraits are a valuable counter to the narrow conceptions of nineteenth- and early twentieth-century feminism which sees it firmly rooted in north-west Europe and North America. Her most important novel Nove (New Women); deals with the dilemmas facing educated Muslim women in the twentieth century in relation to their traditional way of life. For Nove Dimitrijevic won the prestigious Matica Srpska prize for literature in 1912
Ne bih kvalitativno da ocenjujem nečiji putopis, nekako mi je to izlišno.
Jelena Dimitrijević je krenula na putovanje po Americi neposredno nakon završetka I svetskog rata. I zaista, ova knjiga je značajan istorijski dokument koji se tiče oba sveta ( Starog i Novog, kako ih Dimitrijevićeva naziva) iz koga možete dosta da naučite. Autorka je mahom objektivna - beleži, ne osuđuje. Zanimljivi su mi bili kontrasti koje predstavlja, kao i sličnosti. Ovo je Amerika iz potpuno drugačije vizure; naravno, to ne znači da ona nije zadržala i neke karakteristike na koje i danas pomislimo kad se setimo Amerike. Ono što je moj zaključak, jeste da je Amerika kao prebrzo poraslo dete; samim tim, preskačući određene stupnjeve u razvoju, ono ( ona ) nikad nije ispunilo određena upražnjena mesta. To se videlo i u vremenu Jelene Dimitrijević i u Americi kakvom ju je ona videla, a i danas.
Moram priznati da nisam ljubitelj ove vrste putopisa. Neko je u kritici rekao da su oni previše ,,salonski'', za šta mi se čini da je na mestu. Prosto, ona opisuje sve: dvorišta, kuće, parlore, spavaće sobe, kupatila. Mogu da razumem zašto je to sve zanimljivo, i meni je bilo, ali posle par stotina strana počne da zamara. Više volim putopise kao što su Pešićevi, manje realistične, stvarne; putopise gde se mešaju san i java. Ovo ne znači da je delo loše, daleko od toga. Za našu kulturu u svakom smislu značajno, a Jelena je bila izuzetno visprena i otvorena žena; tolerantna i obrazovana. Neki od njenih opisa su potpuno vizionarski, a da ona možda tada toga nije ni bila svesna ( kao, na primer, oni u kom opisuje kako u Americi niko ne mora da izlazi iz zgrade jer u njom ima sve što mu je potrebno...).
Knjiga "Novi svet ili u Americi godinu dana" je drugi naslov koji sam procitala iz edicije 'Savremenice' koju je Laguna objavila kako bi promovisala srpske knjizevnice koje su pisale u 19. i pocetkom 20.veka.
Ovo je jedan od dva naslova iz edicije koje ja napisala Jelena J. Dimitrijevic. Rodjena je 1862.godine u Krusevcu kao deseto dete. Osim sto je bila knjizevnica, Jeleninu strast su predstavljala i putovanja. Proputovala je Severnu Ameriku, Evropu, Aziju i Severnu Afriku i o tome je izmedju ostalog i pisala.
Upravo ova knjiga predstavlja putopis o Jeleninom odlasku u Ameriku.
U Balkanskim ratovima je bila bolnicarka , a posle Prvog svetskog rata odlucuje da se otisne na put preko okeana do Amerike, kako bi pobegla od nesrecnih i strasnih uspomena koje su joj ostavili ratovi.
" Ovo moje sadasnje ja meni je tudje, a ja ga ipak ponekad volim jer ono je transformirano ono moje negdasnje ja."
" I stvari su kao ljudi; ili, i ljudi su kao i stvari: menjaju oblik. Od divnog zamka - ruzne ruine; Od velicanstvenog hrama - jedan polomljeni stub."
"Rane na telu - kada nisu smrtonosne - zaboravljaju se posto zarastu; rane na dusi tesko zarascuju, a lako se ne zaboravljaju."
Krecemo od opisa samog putovanja brodom preko Atlantskog okeana, dolaska u Ameriku, opisivanja Amerikanki koje su Jelenu fascinirale, unutrasnjosti prosecnog americkog doma, bioskopa, raznih predavanja, metroa, muzeja, hotela, specificnih praznika i proslava... Tu su i opisi gradova koje je Jelena posecivala tokom njenog boravka - Njujork, Vasington, Boston i Filadelfija.
" I s mestima je kao s ljudima. Neki vam se odmah svidi, neki vas ocara, dok vas neki prosto odbije. Tako i mesta. Kad ugledah Njujork s broda, ja se iznenadih, zacudih, ali se njim ne ushitih; pa, malo - pomalo, ja ga cak zavoleh, mozebiti dok se na njega, na njegovu cudnu fizonomiju navikoh; Vasington me odmah zagreja; Boston me ocara."
Tokom citanja sam stalno razmisljala o tome koliki je morao biti pocetni sok kada nakon ratnog opsedanja i tadasnjeg stanja u Srbiji , 1919.godine - stignete u Ameriku i vidite sve sto ona nudi. Dva totalno razlicita sveta u istom vremenu.
Uz sam tekst su prilozene i fotografije najpoznatijih mesta i gradjevina,pa imamo priliku da vidimo tadasnji izgled vec pomenutih gradova.
Ovo je putopis za lagano, pazljivo citanje, da bi mogao da se upije duh tadasnjeg vremena i avanture koju je autorka dozivela, a nama prenela i docarala do najsitnijih detalja.