Materijalni svijet romana, s Mehom kao glavnim likom, svijet je poslijeratne svakodnevnice muslimanskih povratnika na Dubravskoj visoravni između Stoca i Čapljine. Tu iz pozadine, naravno, djeluju i sjećanja na rat i progonstvo. Meho uzgaja breskve i paprike, sam ih vozi u Čapljinu i prodaje, tako hrani obitelj. Biva uvučen i u društvene rituale, u vjersko-politički život — sa svim milim i nemilim čudima domaće tranzicije u malome selu na hercegovačkoj visoravni. Ne osjećajući ništa od toga istinski svojim, sve će to Meho iskusiti, istrpjeti, lojalno i šutke, samo mnogo i nemirno pušeći. Njegovi trenuci miline prizori su snježne Kanade s vukovima na TV kanalu Animal Planet. („Znao je Meho, negdje duboko u sebi, da nije čovjek za ovoga svijeta. I da je Kanada njegov komad Dženneta.“) Na kraju Mehina hoda po mukama u njemu se učvršćuje spasonosna misao, poput izbavljenja: „breskva i paprika ne mogu čekati“; u skladu s tim on će se povući iz svega, i zna: „kad ga ponovo prestanu primjećivati“ sve će biti dobro. Ivan Lovrenović
Almin Kaplan (1985) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Pored knjiga poezije, objavio je četiri knjige proze: Trganje, Meho, Dubravske priče i Kućni ljudi. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima i nagrada "Mak Dizdar", "Ratkovićeve večeri poezije", "Zija Dizdarević" i "Edo Budiša". Živi u Rivinama kod Stoca.
Roman koji me oduševio! Britka i koncizna satira današnjeg vremena; korupcija, stranačko zapošljavanje, posljeratne traume, ratni profiteri i lik Mehe, običnog čovjeka koji se ne uklapa u takav kolektiv. I smijala sam se i ježila na nepravdu iskazanu u romanu. Ovo djelo bi trebalo po svojoj važnosti svrstati u školsku lektiru. Kaplan je uspio kao Zija Dizdarević tako realno dočarati atmosferu hercegovačkog sela, koje je metafora za čitavu Bosnu i Balkan. Žao mi je što nema ocjene 10 😀
Roman koji je smješten u male Dubrave, a može poslužiti kao svojevrsna alegorija na kompletno BH društvo ili u najmanju ruku suptilna kritika na iskrivljenu sliku poslijeratne ideje bošnjaštva i istinskog muslimanstva (koje je u ovom slučaju vrlo teško razdvojiti), čiju definiciju diktiraju ustupci, koje je najglasniji interpretator spreman predstaviti kao narodno dobro, a koje je pak isključivo stvar ličnog ili interesa nekolicine.
Vrlo je teško tokom čitanja u određenim likovima i nepisanim narodnim tradicijama (koje su fleksibilne kada to treba da budu kao i samo bošnjaštvo čini se) ne prepoznati osobe iz vlastitog života, kao i elemente zavičaja kojih se nerado prisjećamo. Članove porodice, stare porodične prijatelje, a možda i ponajviše sebe, ponovo u ulozi nemoćnog posmatrača, koji je ovo sve već jednom pasivno proživio tokom poslijeratnog odrastanja u Bosni i Hercegovini.
Kao čitaocima romana, otvorene su nam širom oči i bez treptanja smo osuđeni na frustrirajuću obzervaciju ljudske patnje kroz koju prolaze povratnici prilikom umornih pokušaja uspostavljanja nekog novog života, koji će zauvijek biti manji (kako Meho, protagonist romana, zaključuje) od onog prijeratnog. Kuće su figurativno manje nakon obnove, poznatih ljudi je sve manje, a srce, koju nepovratna tuga postojanja nasilno zateže, biva iz dana u dan sve kompresovanije i jedino za čim istinski vapi su odmor i mir od života koje nikad nije tražilo.
Nešto sasvim drukčije od svega što sam u zadnje vrijeme pročitala. Nisam, zapravo, ni znala što očekivati, jer nisam prije čula za Almina Kaplana, no zainteresirao me opis na knjizi (kad se još moglo u knjižnicu, "Meho" mi je bio posljednja knjiga od posuđenih), pa sam je uzela. Izvrsno, zanimljivo, prisno pisanje i cijela priča. Koliko god sam mislila da znam što i kako je bilo u Bosni za vrijeme zadnjeg rata, kad pročitam ovako nešto, vidim da nisam imala pojma. Udara u želudac i u srce taj Almin Kaplan. I njegov Meho. Četiri zvjezdice dajem zbog sebe i svojeg nerazumijevanja bosanskih riječi (da, naravno da je na kraju knjige rječnik i opisi svih tih riječi, no to mi je odvlačilo pažnju). Da sam sve razumjela odmah, bez gledanja u rječnik, bilo bi savršeno. No, tu je stvar u meni, ne u Alminu Kaplanu. :) Stoga, četiri zvjezdice kojima pamtim pet.
Kako je navedeno i u naslovu, centralni lik ovog romana je Meho iz Dubrava, negdje u Hercegovini.
Čini mi se, Meho je tu vrlo sporedan. Ili bi takvim htio biti. Sporedna uloga u vlastitom životu kao da je ono što mu najbolje odgovara. Kroz jedan takav sporedan glavni lik, autor daje vrlo životan prikaz mnogih stvari. Jednostavnosti i složenosti seoskog, zemljoradničkog života. Jednostavnosti i složenosti povratničkog života i poslijeratnog nasljeđa ili, bolje, potpuno pogrešne nasađenosti takvog života u odnosu na onaj prije. Prikaz je to jednostavnosti i kompliciranosti mahale, njezine promjene i nepromjenjivosti. Njezine politizacije. Jednostavnosti i kompliciranosti preboljevanja ratnih trauma i emocionalnih posljedica koje je mnogo teže nanovo izgraditi nego kuću. Ili džamiju. A ni to ne ide pretjerano lako.
Ovako gledajući, Almin Kaplan se bavi samo dvjema temama: istovremenom jednostavnošću i kompliciranošću života. Unutar jedne osobe. Ili sela. Ili države. Nebitno, jer svi smo ovdje, možda više nego negdje drugdje, istovremeno žrtve vlastitog života i njegovi stvoritelji.
A autor, kao stvoritelj Mehe i njegovog svijeta, dao nam je svijet bogat slikama, bojama, mirisima. Svaki njegov element opipljiv je i stvaran. Toliko da se čitatelj osjeti kao fikcija. I da autor njega, čitatelja, približava tom svijetu, a ne obrnuto.
Svemu tome doprinosi i sjajan Kaplanov stil. Pravo osvježenje u inflaciji suvremenih književnih nedjela naših književnosti, prvenstveno hrvatske, što se guše u pretencioznosti i silovito se trude u svakoj rečenici biti abnormalno pametna, bez greške rezultirajući - golom kurčinom. Točnije, mlohavim udom komičnih dimenzija.
Ovdje? Sasvim druga priča! Stil je jednostavan, pitak, naoko bez velikih misli i sasvim usputnih opisa. Kako je onda moguće napisati roman koji, istovremeno, izrekne toliko toga? Talent je to pisca koji pokazuje duboko znanje o tome što čovjeka i njegov svijet čini upravo onakvima kakvi jesu. Tada je moguće bez riječi viška opisati sve. I malo više od toga.
Kaplan je uspio napisati roman koji se ne trudi ni u čemu, a uspijeva u svemu.
Ja sam škrta s ocjenama, ali prikaz života u Dubravama iz perspektive Mehe je fantastičan. Meho je jednostavan, jasan, pošten i čovjek kakvog sigurno svi imamo oko sebe. Priča o njegovom životu sigurno je priča mnogih, a autor je tako vješto prikazao svu složenost odnosa u Bosni, na različitim razinama, kroz Mehinu svakodnevicu.
Progutala sam je za dan! Kaplsn je pravi majstor rijeci. Kratkim, jednostavnim recenicama prenosi sliku u emociju savrseno. Citajuci roman imala sam dojam da gledam film. Vidjela sam likove, Dubrave, i zivjela s njima taj dan. Definitivno na vrhu novije bh i regionalne literature.
Knjiga predstavlja prikaz stanja u bosanskom društvu: ratne traume i bezočno iskorištavanje vjere od strane političkih bandita. Kaplan je to uradio na fenomenalan način.
Sjajan roman koji na satiričan i sjetan način prikazuje selo Dubrave, korupciju, protekcije i zavrzlame tamo gdje ih ne bi trebalo biti, unutarnju borbu glavnog lika sa moralnim načelima većine...Sjajno, majstorski dočarano. Bravo.
This was my first book about the latest war in the Balkans from the point of view of a Bosniak. The language used is just beautiful, realistic and simple. The story is harrowing, yet told in such an unpretentious way.
Knjiga koju je teško ispustiti iz ruku dok je cijelu ne pročitaš. Meho je tako jednostavan, tako blizak običnom, svakodnevnom čovjeku. Bravo za autora!
Jedna divna, topla prica o covjeku iz Hercegovine. Opisi i radnje u ovoj knjizi su toliko realisticni da sam imala osjecaj da gledam stvarne scene pred sobom. Sigurno je tome doprinjela cinjenica da sam i sama iz Hercegovine pa poznajem neke od lokacija koje se spominju u knjizi (npr zgrada Preporoda u Mostaru, pijaca u Metkovicu). Radnja se prelijeva iz jednog dogadjaja u drugi pa se sve cini kao jedan dugi dan gdje se proslost, sadasnjost i buducnost odvijaju u datom trenutku. Autor je kroz dijalog i unutarnji monolog glavnog lika odlicno docarao pauze i spor tok zivota koji je karakteristican za ovo podneblje. Sve je ovo doprinjelo osjecaju da cu jedan dan sresti Mehu u Fejicevoj kako zavrsava neke poslove po Murizovom nalogu. Prva knjiga koju sam procitala od Kaplana ali sigurno ne i posljednja!
Utonula sam u priču o maloj muslimanskoj zajednici u Dubravama i svidjeli su mi se junaci i njihove male/velike sudbine, u procesu skupljanja novca za džamiju i svečanog otvaranja. Osjetila sam miris paprika , kafe i znoja, pitala se zajedno sa Senadom kako treba prati zastave i strepila da Meho nadje pravu janjetinu. Ljutila sam se zbog nepravdi, smijala i plakala, jer svako novo poglavlje je moćno navodilo na razmišljanje .Mehin lik je jako uspio . Čestitke autoru na poznavanju ljudske psihe i na vicnosti u pisanju. Jezik je nteresantan, pa dobro dodju objašnjenja rijeci na kraju knjige. Preporučujem ovu knjigu od srca.
Priča o jednom običnom čovjeku sa stvarnim, svakidašnjim problemima. Kaplanov Meho ostavio je neizbrisiv pečat na svakome tko ga je upoznao kroz ovo djelo, ali ne zato što ima posebne moći, ne zato što je junak koji spašava svijet, već zato što dobivamo uvid u misli jednog prosječnog čovjeka. Mehine muke su one s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. Njegova priča je jednostavna, a šarmantna zbog iskrenosti kojom zrači. Planiram se vraćati ovome djelu i kad budem nešto starija jer smatram kako ću je tada još bolje razumjeti i naučiti još pokoju životnu lekciju od našeg Mehe.
Na granici je da bude malo doza previše bosanske patetike, ali u biti nije kad se dojmovi slegnu. Priča je lijepo i nepretenciozno vođena, nema grandioznih prekretnica (možda, velim, povremeno graničnih priča, ali još uvijek prolaze u službi jačanja emocija i stanja likova), jedan običan nenametljiv čovjek u jednom običnom, manjem mjestu, i opis njihovog običnog života koji se, nekako, pokušava boriti sa svijetom
Nakon dugo vremena pročitah knjigu na 'našem' jeziku. I te kakvu knjigu...
Jedan pregled naše duše, one normalne koju većina nas sa ovih prostora još uvijek imamo. Svi mi smo malo Meho, i mnogi od nas su pronašli naše Kanade negdje daleko od mjesta gdje smo rođeni.
Svi mi koje su učili da pošteni rad vrijedi, i da će se uvijek trud prepoznati. Eto za takve je ova knjiga i takvi će se stopiti s ovom prozom.
Ne preporučujem ju Murizima & Co ovog svijeta - neće ju shvatiti kako bi trebalo...
Odavno nisam pročitala nešto stvarnije i iskrenije od ove knjige. U ovoj knjizi je više istine nego u većini novinarskog pisanja. Plus lahkoća sa kojom se čita i sve te scene koje sam toliko puta vidjela i doživjela kod svojih nana i deda, rodbine, komšija i to na našim selima koja su u istočnoj Bosni, a sve isto. Zaista jako impresivan tekst koji me dotakao duboko u dušu.
Ukratko rečeno roman vrišti "Bosna i Hercegovina". Satirički je to prikaz malog čovjeka koji samo želi preživjeti, a nenadano se nađe u stranačkom sklopu. Meho - samo puki promatrač - smo svi mi.
Knjiga mi je dobra. I to je to. Iako mi jesu bliski i taj kraj i ti ljudi, nekako već viđeno, već (više puta) pročitano. Nedvojbeno Kaplan zna lijepo pisati, ali nije nešto čemu bih se vratila.
„Znao je Meho, negdje duboko u sebi, da nije čovjek za ovoga svijeta. I da je Kanada njegov komad Dženneta.“
U romanu "Meho", Almin Kaplan prikazuje svakodnevicu tihog čovjeka iz hercegovačkog sela – Mehe, uzgajivača paprika i breskvi, džematliju i člana džematskog odbora. Njegov svijet je uređen, jednostavan, ali ispunjen sitnim napetostima, vjerskim pravilima i neizrečenim čežnjama. Bez velike radnje i buke, Kaplan piše o malim životima s ozbiljnošću i blagom ironijom, pokazujući da se iza spoljašnje mirnoće često kriju dublje pukotine. 🍑 Kada malo bolje razmislim, Meho je svaki pošteni i časni čovjek iz Bosne i Hercegovine pa bio on Marko, Ivan ili Meho. Budi Meho, pa kud puklo da puklo.