What do you think?
Rate this book
Dark Mother Earth
An amnesiac writer’s life of lies and false memories reaches a breaking point in this stunning English-language debut from an award-winning Croatian author.
As a novelist, Matija makes things up for a living. Not yet thirty, he’s written two well-received books. It’s his third that is as big a failure as his private life. Unable to confine his fabrications to fiction, he’s been abandoned by his girlfriend over his lies. But all Matija has is invention. Especially when it comes to his childhood and the death of his father. Whatever happened to Matija as a young boy, he can’t remember. He feels frightened, angry, and responsible…
Now, after years of burying and reinventing his past, Matija must confront it. Longing for connection, he might even win back the love of his life. But discovering the profound fears he has suppressed has its risks. Finally seeing the real world he emerged from could upend it all over again.
As a novelist, Matija makes things up for a living. Not yet thirty, he’s written two well-received books. It’s his third that is as big a failure as his private life. Unable to confine his fabrications to fiction, he’s been abandoned by his girlfriend over his lies. But all Matija has is invention. Especially when it comes to his childhood and the death of his father. Whatever happened to Matija as a young boy, he can’t remember. He feels frightened, angry, and responsible…
Now, after years of burying and reinventing his past, Matija must confront it. Longing for connection, he might even win back the love of his life. But discovering the profound fears he has suppressed has its risks. Finally seeing the real world he emerged from could upend it all over again.
304 pages, Paperback
First published January 1, 2013
154 people are currently reading
2458 people want to read
About the author
Kristian Novak
6 books649 followersKristian Novak is a Croatian writer, linguist and university professor. He was born into a family of Croatian migrant workers in Germany, but spent his childhood and youth in a small village in Međimurje, the most northern part of Croatia.
He moved to Zagreb, to college in 1997.
He was standard member of the Croatian karate national team from 1996 to 2009, winning a range of individual and team awards at national and global championships.
In 2006. he was European Vice-Champion.
His first novel, Obješeni (The Hanged) was published in 2005, but received no significant reception.
Dark Mother Earth (2013), his second novel, won The Tportal prize for Croatian novel of the year and is hailed as one of the best Croatian novels in the last 50 years. The novel was adapted for the stage with great success. A film adaptation is in progress as well (with award-winning Slovenian director Rok Biček), with Novak as co-screenwriter. His third novel, Gypsy, yet so Beautiful (2016) gained him a second Tportal award, as well as two further prestigious national awards, Gjalski and Fran Galović. It was succesfully adapted for the stage as well (Croatian National Theater, Zagreb), and a television series based on the novel is in preparation.
He is married, father of two. He lives in Zagreb.
He moved to Zagreb, to college in 1997.
He was standard member of the Croatian karate national team from 1996 to 2009, winning a range of individual and team awards at national and global championships.
In 2006. he was European Vice-Champion.
His first novel, Obješeni (The Hanged) was published in 2005, but received no significant reception.
Dark Mother Earth (2013), his second novel, won The Tportal prize for Croatian novel of the year and is hailed as one of the best Croatian novels in the last 50 years. The novel was adapted for the stage with great success. A film adaptation is in progress as well (with award-winning Slovenian director Rok Biček), with Novak as co-screenwriter. His third novel, Gypsy, yet so Beautiful (2016) gained him a second Tportal award, as well as two further prestigious national awards, Gjalski and Fran Galović. It was succesfully adapted for the stage as well (Croatian National Theater, Zagreb), and a television series based on the novel is in preparation.
He is married, father of two. He lives in Zagreb.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 314 reviews
August 29, 2021
,,Božek, Božek, a kaj buš nami dal, pak smo te mi navek verno služili?”
Sve...ali ona epizoda s jezikom. Pa kad mladi pisac udara u drvo ne bi li...
Črna mati zemla je teška, bizarna i prokleto dobra knjiga. Kroz cijelu knjigu vuče se jedna klaustrofobična atmosfera. Međimurje je jedno prostranstvo, ogoljeno i puno provalija kroz koje je Dolenčec morao proći ne bi li se suočio i pomirio sa stvarnošću. Sva mladost proživljena je pod plimama grotesknosti na južnoj obali Mure koja će predstavljati jedan od osnovnih faktora mentalnog stanja glavnog junaka. Varka će biti da je mladost srećna, varka onoga koji ju je izgubio.
Novak nije zalazio u psihološke ili sociološke osobine likova koji su izvršili samoubistvo. Štaviše, on je nizao događaje koji su se dešavali tih godina kroz najprisnije uspomene glavnog junaka i otvarao fizičke i metafizičke prostore zloslutnosti. Što znači da se svi događaji u knjizi prelamaju kroz lik glavnog junaka, a koji omogućavaju čitaocu da dublje razumije i osjeti melanholiju tih zbivanja. Novak pred čitaoce stavlja tri stvari: 1) Odnos Dolenčeca prema mjestu u kome živi; 2) Odnos Dolenčeca prema ljudima među kojima živi; 3) Odnos Dolenčeca prema samom sebi. Ovo predstavlja tri stuba koja se provlače kroz cijelu priču.
June 28, 2018
Očekivao sam dobru knjigu, a pročitao sam fantastičnu!
Kristijan Novak umešno uzburkava emocije, diže talog iz najdubljih dubina duše, pritiska okidače, jedan po jedan, polako, ubadajući istovremeno u meka tkiva povezana sa sećanjima.
Nakon čitanja imam neopisiv osećaj zadovoljstva što sam knjigu pročitao, ali i tuge, te tupog bola u udaljenim ćoškovima uma.
Črna mati zemla je prokleto teška i dobra priča, a humor kojim je prožeta ne uspeva da odvadi nijednu lopatu te težine.
Kristijan Novak umešno uzburkava emocije, diže talog iz najdubljih dubina duše, pritiska okidače, jedan po jedan, polako, ubadajući istovremeno u meka tkiva povezana sa sećanjima.
Nakon čitanja imam neopisiv osećaj zadovoljstva što sam knjigu pročitao, ali i tuge, te tupog bola u udaljenim ćoškovima uma.
Črna mati zemla je prokleto teška i dobra priča, a humor kojim je prožeta ne uspeva da odvadi nijednu lopatu te težine.
November 22, 2023
Crna mati zemla. Ili - mati moja mila. UF.
Moja draga kolegica mi je preporucila ovu knjigu sa “o djetinjstvu je, isto odlicna”. I jest, i o djetinjstvu i odlicna.
Ali, koliko je ona meni bila teska. Satrala me.
U knjizi Novak pise o Matiji, muskarcu koji zeli biti veliki pisac i dobar partner; uspjesan covjek - u bilo kojem smislu.. ali, oduvijek je uvjerenja da je previse ostecen da bi bio ista od toga. Kako mora iskopati gdje je korijen svega, s njim se vracamo u njegovo djetinjstvo, i traumu koja ga je obiljezila i koja i danas upravlja njegovim zivotom.
To zvuci tesko, i mozda bi i bilo samo tesko, ali gotovo cijelu knjigu prolazimo - ne sa njim, nego malim Matijom. I to je dio koji je mene dokrajcio.
Sve bi mi to bilo lakse da sam u bilo kojem trenutku bila svjesna da odrasla osoba pise to dijete. Ali, Novak je to toliko dobro napisao da sam ja zaboravila da postoji i pisac i knjiga i odrastao covjek.
Meni smo to bili samo maleni Matija i ja.
I to dijete mi je uslo pod kozu. Toliko sam ga htjela zastiti, zagrliti, utjesiti ga.. Toliko sam se svakom novom stranicom za njega bojala.. ne mogu to ni opisati.
Ako imate snage, ako ste si dobri u glavi trenutno, preporucam ovu knjigu. Reci cu i ja - o djetinjstvu je i isto odlicna.
Ali, dodati cu i da ce vam slomiti srce i da ce vam dio njega ostati uvijek tamo negdje u stranicama sa ovim djecakom.
Ja cu joj se jednom (hrabro) vratiti, jer moram.
I hvala Novaku sto je napisao nesto sto mi je stvarno promijenilo zivot. Opet.
Sa svakom njegovom se pomakne neki dio mene. Rastegne se nesto u srcu, polomi, spoji, stane, krene.. da bar ja znam opisati taj efekt koji takav pisac ima.
Onim sretnicima koji ga tek otkrivaju, ostaje samo citati, i osjetiti i sam. 🤍
“Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se pravis da si barem dvije, pa onda tri, i tako to ide dok ne odrastes.
Bio sam mnogo djece, ali u meni je bilo samo malo djetinjstva.” ❤️
Moja draga kolegica mi je preporucila ovu knjigu sa “o djetinjstvu je, isto odlicna”. I jest, i o djetinjstvu i odlicna.
Ali, koliko je ona meni bila teska. Satrala me.
U knjizi Novak pise o Matiji, muskarcu koji zeli biti veliki pisac i dobar partner; uspjesan covjek - u bilo kojem smislu.. ali, oduvijek je uvjerenja da je previse ostecen da bi bio ista od toga. Kako mora iskopati gdje je korijen svega, s njim se vracamo u njegovo djetinjstvo, i traumu koja ga je obiljezila i koja i danas upravlja njegovim zivotom.
To zvuci tesko, i mozda bi i bilo samo tesko, ali gotovo cijelu knjigu prolazimo - ne sa njim, nego malim Matijom. I to je dio koji je mene dokrajcio.
Sve bi mi to bilo lakse da sam u bilo kojem trenutku bila svjesna da odrasla osoba pise to dijete. Ali, Novak je to toliko dobro napisao da sam ja zaboravila da postoji i pisac i knjiga i odrastao covjek.
Meni smo to bili samo maleni Matija i ja.
I to dijete mi je uslo pod kozu. Toliko sam ga htjela zastiti, zagrliti, utjesiti ga.. Toliko sam se svakom novom stranicom za njega bojala.. ne mogu to ni opisati.
Ako imate snage, ako ste si dobri u glavi trenutno, preporucam ovu knjigu. Reci cu i ja - o djetinjstvu je i isto odlicna.
Ali, dodati cu i da ce vam slomiti srce i da ce vam dio njega ostati uvijek tamo negdje u stranicama sa ovim djecakom.
Ja cu joj se jednom (hrabro) vratiti, jer moram.
I hvala Novaku sto je napisao nesto sto mi je stvarno promijenilo zivot. Opet.
Sa svakom njegovom se pomakne neki dio mene. Rastegne se nesto u srcu, polomi, spoji, stane, krene.. da bar ja znam opisati taj efekt koji takav pisac ima.
Onim sretnicima koji ga tek otkrivaju, ostaje samo citati, i osjetiti i sam. 🤍
“Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se pravis da si barem dvije, pa onda tri, i tako to ide dok ne odrastes.
Bio sam mnogo djece, ali u meni je bilo samo malo djetinjstva.” ❤️
November 16, 2016
„Ako čovjek nauči živjeti sam sa čitavim sobom, nositi svoje putne torbe pune potisnutih sramotnih i teških stvari, ponekad ih otvori i pogleda, onako, uzme dug tren i pogleda svu tu trulež i sve to smeće... Bolje će se razumjeti, ako ništa drugo. I biti sretniji. I biti fajter u životu, fer prema sebi valjda. Što god da si prošao, sada si ovdje, preživio si, stojiš na dvije noge, sa svojom bagažom i demonima. Trebaš napraviti korak, i to je sve.“
„Pa što ju dosad još nisi pročitala?! Ovo je najbolja knjiga u Hrvatskoj, u zadnjih 50 godina!“ – komentirala je moja prijateljica Gordana, kad sam rekla da upravo čitam ovu knjigu. A moja opravdanja su bila „nikako ju uhvatiti u knjižnici, stalno je vani“. Onda je moja draga Ina posudila knjigu u Knjižnici Kostrena i ova priča je otišla u povijest...
A Novakova priča počinje u današnje doba, kad je Matija Dolenčec, uspješan mladi pisac, u ljubavnoj vezi u kojoj gotovo ništa ne valja. Kad njegova djevojka shvati da su priče iz Matijina života samo obična laž, veza će popucati po šavovima. Vratit ćemo se na početak kad je Matija, još mali dječak, izgubio oca. Od tog trena počinju teški dani za Matiju, podcrtani otuđenjem od prijatelja, krivnjom i grižnjom savjesti te suočavanjem sa demonima, nastalim iz straha.
Djeca uvijek reagiraju na isti način, smatrajući da je isključivo njihovo ponašanje dovelo do nečije smrti, ljutnje i svega lošega, što se već dogodilo i onoga što će se tek dogoditi u budućnosti. A dok čitaš, ne možeš a da se ne poistovjetiš s malim Matijom, zajedno s njim proživljavajući sve njegove crne misli i strahove.
„Raj sam si tih dana zamišljao kao nepregledno prostranstvo golemih niša u savršeno bijelom prostoru u koje ulaze sretni čitači, tražeći nova sjećanja i nova poznanstva, kako to čine pomalo usamljeni ljudi, znao sam to iako sam još bio mali.“
Svi ti događaji nakon očeve smrti, pa dolazak ratnih godina (o kojima Novak, srećom, ne polemizira niti politizira, već samo usput iznosi povijesne činjenice), obilježit će Matiju za cijeli život i prisiliti ga da prerano odraste, ne dopuštajući mu da, poput druge djece, uživa u čarima djetinjstva.
„Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.“
Roman obiluje prekrasnim citatima i lijepim stilom, dijalozima na međimurskom dijalektu (bez brige, na kraju postoji rječnik kajkavskih izraza!), koji me nimalo nisu smetali niti prekinuli savršenu nit autorova pripovijedanja.
Sjetih se nekih žestokih protivnika da ova knjiga postane lektirna građa, jer vrvi nasiljem i zločinima, pa bi to bio veliki i nepremostivi problem. Ali problem je negdje drugdje. Problem je zatvarati oči pred takvim događajima, praviti se da ih ne vidimo ili da ne postoje a ne pisati o tome. Zlo, samo po sebi, neće nestati ako se o tome ne piše i ne progovara.
A svatko od nas je, u određenom razdoblju svog života, imao vlastitog Hešta i Pujta, koji su nestali onoga trena kad smo prevladali strahove. Ako smo bili među onim sretnicima kojima je to uspjelo.
Bili mi dobri ili loši, hrabri ili uplašeni, sve će nas jednom prekriti „črna mati zemla“. Bauk i bogme, tak je.
„Shvatio sam zašto je zemlja blizu moga sela uvijek tako prokleto tamna, gotovo crna. Črna mati zemla. Svaki puta kada padne noć, gust mrak ulazi u zemlju. Ali zemlja ne može u sebe upiti još puno. Bilo je izvjesno da će za neko vrijeme mrak ostati iznad zemlje i da više nikad neće svanuti dan.“
„Pa što ju dosad još nisi pročitala?! Ovo je najbolja knjiga u Hrvatskoj, u zadnjih 50 godina!“ – komentirala je moja prijateljica Gordana, kad sam rekla da upravo čitam ovu knjigu. A moja opravdanja su bila „nikako ju uhvatiti u knjižnici, stalno je vani“. Onda je moja draga Ina posudila knjigu u Knjižnici Kostrena i ova priča je otišla u povijest...
A Novakova priča počinje u današnje doba, kad je Matija Dolenčec, uspješan mladi pisac, u ljubavnoj vezi u kojoj gotovo ništa ne valja. Kad njegova djevojka shvati da su priče iz Matijina života samo obična laž, veza će popucati po šavovima. Vratit ćemo se na početak kad je Matija, još mali dječak, izgubio oca. Od tog trena počinju teški dani za Matiju, podcrtani otuđenjem od prijatelja, krivnjom i grižnjom savjesti te suočavanjem sa demonima, nastalim iz straha.
Djeca uvijek reagiraju na isti način, smatrajući da je isključivo njihovo ponašanje dovelo do nečije smrti, ljutnje i svega lošega, što se već dogodilo i onoga što će se tek dogoditi u budućnosti. A dok čitaš, ne možeš a da se ne poistovjetiš s malim Matijom, zajedno s njim proživljavajući sve njegove crne misli i strahove.
„Raj sam si tih dana zamišljao kao nepregledno prostranstvo golemih niša u savršeno bijelom prostoru u koje ulaze sretni čitači, tražeći nova sjećanja i nova poznanstva, kako to čine pomalo usamljeni ljudi, znao sam to iako sam još bio mali.“
Svi ti događaji nakon očeve smrti, pa dolazak ratnih godina (o kojima Novak, srećom, ne polemizira niti politizira, već samo usput iznosi povijesne činjenice), obilježit će Matiju za cijeli život i prisiliti ga da prerano odraste, ne dopuštajući mu da, poput druge djece, uživa u čarima djetinjstva.
„Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.“
Roman obiluje prekrasnim citatima i lijepim stilom, dijalozima na međimurskom dijalektu (bez brige, na kraju postoji rječnik kajkavskih izraza!), koji me nimalo nisu smetali niti prekinuli savršenu nit autorova pripovijedanja.
Sjetih se nekih žestokih protivnika da ova knjiga postane lektirna građa, jer vrvi nasiljem i zločinima, pa bi to bio veliki i nepremostivi problem. Ali problem je negdje drugdje. Problem je zatvarati oči pred takvim događajima, praviti se da ih ne vidimo ili da ne postoje a ne pisati o tome. Zlo, samo po sebi, neće nestati ako se o tome ne piše i ne progovara.
A svatko od nas je, u određenom razdoblju svog života, imao vlastitog Hešta i Pujta, koji su nestali onoga trena kad smo prevladali strahove. Ako smo bili među onim sretnicima kojima je to uspjelo.
Bili mi dobri ili loši, hrabri ili uplašeni, sve će nas jednom prekriti „črna mati zemla“. Bauk i bogme, tak je.
„Shvatio sam zašto je zemlja blizu moga sela uvijek tako prokleto tamna, gotovo crna. Črna mati zemla. Svaki puta kada padne noć, gust mrak ulazi u zemlju. Ali zemlja ne može u sebe upiti još puno. Bilo je izvjesno da će za neko vrijeme mrak ostati iznad zemlje i da više nikad neće svanuti dan.“
July 1, 2019
Opet se javlja Ponoćni Čitač, to mu dođe jedini kul nadimak koji imam (nadenula ga sama sebi) u ovom jebenom periodu kad sam em na godišnjem, em očistila godinu i religiozno me epifiza ubeđuje da sam u dva ujutru potpuno budna i orna za kopanje, i da su mi sasvim dovoljna tri sata sna.
Šta da radim od dva do šest ujutru?! There’s only so much veš you can natrpati u mašinu tokom jeftinije struje (poz komšijama od indiskretnog bubnja moje mašine) pa to otpada. Nevoljno peglam i u normalnom stanju (poz Luka, nadam se da ćemo oboje naći nekog drugog ko će ispuniti naše najdublje fantazije o opeglanim košuljama), ode i to.
Ako ste u sličnoj situaciji, predlažem da se latite dela Kristiana Novaka, jer u dva-tri ujutru upadate u potpuno novo stanje uma koje zovem Novakoza.
Na primer, odem ja oko 4:30 po čašu vode kad je već krenulo da se razdanjuje a ja na sredini “Ciganin, ali najljepši” i krenem da urlam jer mi visi pauk (možda baš Sandijev iz knjige) sa zadnje strane stola, visi taj pauk tu možda već šest dana ali je veća fora tako u četiri ujutru, kapirate?
Takođe 10/10 would recommend čitanje “Črne mati zemle” kad niste skroz svoji, jer ima dodatno da vas istrese iz gaća.
O čemu se tu radi? Priznajem, volim da spojlujem i partibrejkujem, ali vala NEĆU. Knjiga počinje sa misterioznih osam samoubistava u jednom malo međimurskom selu početkom devedesetih u toku raspada Juge, za koje se ne može nikako otkriti tačan uzrok niti da li su povezana. Jedna od mogućih naznaka jeste da je dečak M.D., tada osmogodišnjak, bio u neposrednom kontaktu sa žrtvama pre njihove smrti.
Mnogo godina kasnije, uspešni pisac Matija Dolenčec ima writer’s block i upravo mu se raspala ljubavna veza koja je takva da spram nje i ona emocionalna pornjava od odlomaka vikend-romana što se dobijala gratis uz Bazar pre 10 godina deluje umetnički.
Jer Matija laže, neprestano.
Bolje su prolazile moje laži nego istina.
Matija pokušava da se priseti detinjstva koje je skroz potisnuo selidbom u Zagreb, i roman dobija vrtoglavu psihološku dubinu sa svakom novom stranicom.
Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.
Na samom početku, roman me je podsetio na Hannekeov film “Caché”. Zbog prisilinog Matijinog povratka u potisnuto detinjstvo, suočavanja sa sopstvenim lažnim sećanjima koja je iskonstruisao da bi se zaštitio i nađenih dečijih crteža. Posle još pedesetak stranica, shvatila sam da je prejebao Caché za šest dužina.
Roman je težak kao crna zemlja. Mračan, maglovit, sirov, uvlači čitaoca u sebe, a čitalac se ne može odupreti, već nastavlja stranicu po stranicu, valjda i mrak u njemu želi da se sjedini sa onim iz knjige.
Gotovo je perverzno kako te događaji iz knjige toliko razaraju da ti treba šećera i vode svakih pedesetak strana da dođeš sebi i bar par dana pauze od daljeg čitanja, a savršeno izrezbareni Novakov stil pisanja te tera da nastaviš po svaku cenu. I nastaviš, nema ti druge.
Sada je već kasna noć, drma Novakoza, posle četiri dana me očekuje ranojutarnje bdenje po prvi put bez njegovih romana i već pojma nemam šta ću.
APDEJT: Kačila zavese i brisala terase.
Šta da radim od dva do šest ujutru?! There’s only so much veš you can natrpati u mašinu tokom jeftinije struje (poz komšijama od indiskretnog bubnja moje mašine) pa to otpada. Nevoljno peglam i u normalnom stanju (poz Luka, nadam se da ćemo oboje naći nekog drugog ko će ispuniti naše najdublje fantazije o opeglanim košuljama), ode i to.
Ako ste u sličnoj situaciji, predlažem da se latite dela Kristiana Novaka, jer u dva-tri ujutru upadate u potpuno novo stanje uma koje zovem Novakoza.
Na primer, odem ja oko 4:30 po čašu vode kad je već krenulo da se razdanjuje a ja na sredini “Ciganin, ali najljepši” i krenem da urlam jer mi visi pauk (možda baš Sandijev iz knjige) sa zadnje strane stola, visi taj pauk tu možda već šest dana ali je veća fora tako u četiri ujutru, kapirate?
Takođe 10/10 would recommend čitanje “Črne mati zemle” kad niste skroz svoji, jer ima dodatno da vas istrese iz gaća.
O čemu se tu radi? Priznajem, volim da spojlujem i partibrejkujem, ali vala NEĆU. Knjiga počinje sa misterioznih osam samoubistava u jednom malo međimurskom selu početkom devedesetih u toku raspada Juge, za koje se ne može nikako otkriti tačan uzrok niti da li su povezana. Jedna od mogućih naznaka jeste da je dečak M.D., tada osmogodišnjak, bio u neposrednom kontaktu sa žrtvama pre njihove smrti.
Mnogo godina kasnije, uspešni pisac Matija Dolenčec ima writer’s block i upravo mu se raspala ljubavna veza koja je takva da spram nje i ona emocionalna pornjava od odlomaka vikend-romana što se dobijala gratis uz Bazar pre 10 godina deluje umetnički.
Jer Matija laže, neprestano.
Bolje su prolazile moje laži nego istina.
Matija pokušava da se priseti detinjstva koje je skroz potisnuo selidbom u Zagreb, i roman dobija vrtoglavu psihološku dubinu sa svakom novom stranicom.
Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.
Na samom početku, roman me je podsetio na Hannekeov film “Caché”. Zbog prisilinog Matijinog povratka u potisnuto detinjstvo, suočavanja sa sopstvenim lažnim sećanjima koja je iskonstruisao da bi se zaštitio i nađenih dečijih crteža. Posle još pedesetak stranica, shvatila sam da je prejebao Caché za šest dužina.
Roman je težak kao crna zemlja. Mračan, maglovit, sirov, uvlači čitaoca u sebe, a čitalac se ne može odupreti, već nastavlja stranicu po stranicu, valjda i mrak u njemu želi da se sjedini sa onim iz knjige.
Gotovo je perverzno kako te događaji iz knjige toliko razaraju da ti treba šećera i vode svakih pedesetak strana da dođeš sebi i bar par dana pauze od daljeg čitanja, a savršeno izrezbareni Novakov stil pisanja te tera da nastaviš po svaku cenu. I nastaviš, nema ti druge.
Sada je već kasna noć, drma Novakoza, posle četiri dana me očekuje ranojutarnje bdenje po prvi put bez njegovih romana i već pojma nemam šta ću.
APDEJT: Kačila zavese i brisala terase.
May 3, 2019
Biću slobodan da kažem da ovo nije samo jedan od najboljih južnoslovenskih romana koje sam pročitao, već jedan od najboljih romana ikad. Njegov način obrade teme, lakoća kojom rukuje različitim stilovima, od dokumentarnog do dijalekatskog, originalnost u pristupu, ma sve me oduševljava. Nije da roman nema mana, ali sve što bih mogao da mu prigovorim je minorno naspram veličine koju je stvorio.
March 28, 2021
Pekel zijde i v jenoga človeka.
postoje tako neke knjige koje kopaju po ranama i razgrću sve ono nagomilano smeće koje ne znaš pretvoriti u pjesme. uhvate te za ramena i dobro protresu i vidiš sve ono što obično uspijevaš zaključati u ladice, pretvarati se da ne postoji. natjeraju te da se vratiš u mrak i dodirneš nevidljive ožiljke.
postoje tako neke knjige koje pročitaš i polako zatvoriš pa ugasiš svjetlo, isplačeš dušu, buljiš u zid i čekaš da te prođe.
postoje tako neke knjige koje kopaju po ranama i razgrću sve ono nagomilano smeće koje ne znaš pretvoriti u pjesme. uhvate te za ramena i dobro protresu i vidiš sve ono što obično uspijevaš zaključati u ladice, pretvarati se da ne postoji. natjeraju te da se vratiš u mrak i dodirneš nevidljive ožiljke.
postoje tako neke knjige koje pročitaš i polako zatvoriš pa ugasiš svjetlo, isplačeš dušu, buljiš u zid i čekaš da te prođe.
June 23, 2017
Ne znam kad sam vidio toliko gustog teksta na tako uskom prostoru, a opet nigdje viška.
November 28, 2019
As the title implies, this is an extremely dark book. Warnings for suicide and child abuse.
As our main character struggles with his relationship, he begins to confront his past. One that he completely fabricated to the point even he had no idea what was true. As the story moves through his tragic childhood, you quickly realize the reason for his selective memories.
*Many thanks to NetGalley and publishers for the advanced reader’s copy of this book.
As our main character struggles with his relationship, he begins to confront his past. One that he completely fabricated to the point even he had no idea what was true. As the story moves through his tragic childhood, you quickly realize the reason for his selective memories.
*Many thanks to NetGalley and publishers for the advanced reader’s copy of this book.
April 2, 2018
Imam četrdeset i kusur godina i ne pamtim kad sam se na ovaj način susreo s ovako opipljivom jezom. Toliko je opipljiva da sam morao u par navrata stati s čitanjem da bih uhvatio daha, doslovno. Pripremite se na val emocija kojim Kristian Novak beskompromisno kormilari.
Ja nisam bio spreman.
Obavezna lektira.
Ja nisam bio spreman.
Obavezna lektira.
November 15, 2019
izvrstan.
likovi bole. vidiš ih pred sobom, slušaš ih, osjećaš ih. i boli te.
na najrealističniji način, novak je pokazao da život -i oblični, "mali" ljudi pišu najstrašnije drame.
likovi bole. vidiš ih pred sobom, slušaš ih, osjećaš ih. i boli te.
na najrealističniji način, novak je pokazao da život -i oblični, "mali" ljudi pišu najstrašnije drame.
January 27, 2019
Mislila sam i jos uvijek mislim da je Ciganina tesko nadmasiti i buduci da idem naopakim redoslijedom, od novijeg pa unazad, nisam ocekivala da ce me Crna mati gotovo u jednakoj mjeri oduseviti. Duboko uznemirujuce, jezivo, tuzno i naprosto prekrasno napisano... Savrsene recenice i ludo genijalna atmosfericnost. Cijelu knjigu sam citala nesvjesna svega oko mene, sirom otvorenih ociju i u dahu... Nevjerojatno je kako nesto tako bolno i nelagodno moze u isto vrijeme biti tako je*eno lijepo.
July 4, 2017
Neosporan spisateljski talent i odlična koncepcija romana su dvije stvari koje bi svakako izdvojila kao nekakve ključne dojmove nakon čitanja. Jasno mi je zašto je ovaj roman tako visoko ocjenjen ovdje na goodreads-u. Što se tiče kvalitete ovoga djela, općenito se slažem u mišljenjima s većinom ocjenjivača- doista se, na puno načina, radi o sjajnim ostvarenju.
Dopala mi se suptilna upletenost mitoloških elemenata koji su me pomalo podsjetili na roman Ulica nevjernih žena Milane Vuković Runjić. Dijalozi pisani međimurskim govorom (to jest zagorsko-međimurskim dijalektom) su lako razumljivi i djeluju prirodno, a nisu nimalo odudarali od baze teksta koja je pisana standardom. Roman propituje zanimljiva psihološka pitanja na dosta dubok način. Našlo se u njemu i simpatičnoga humora, posebno mi se svidio način na koji je dijete često tumačilo odnose odraslih pa i političke/povijesne prilike u selu. Pojedine smiješne anegdote bile su više nego dobrodošle. No, osobno imam neke zamjerke na ovaj roman.
Sam roman mi je previše mračan i groteskan. Ne zamjeram mu bavljenje onim čime se bavi, dapače, mislim da je sama radnja ( a i glavni lik) dobro osmišljanja. Po samoj prirodi roman bi i trebao biti pomalo težak. Gubitak roditelja koji vodi u traume izoliranosti jednoga djeteta je svakako ozbiljna tema i mislim da joj je autor u većini teksta dobro pristupio. Svejedno, na puno mjesta sam imala osjećaj da je pretjerao. Opisi nasilja su nepotrebno dugi i mučni, te mi se činilo da smetaju samom ritmu i stilu romana.
Shvaćam da su elementi užasa, strave i horora dio ovoga romana, no opisi su svejedno bili nepotrebno dugi i detaljni, u toj mjeri da su prijetili sasvim oteti pažnju od same radnje. Isto vrijedi i za pornografske opise. Mislim da je ta mješavina pornografskog i grotesknoga na neke trenutke sasvim zasjenila inače izvrstan psihološki prikaz sredine i likova. Jednostavno, imala sam osjećaj da je nepotrebno, a na nekim mjestima pomalo i bolesno, ulaziti u tolike mučne detalje. Jednostavno ne vidim književno opravdanje za postojanje tolikih opisa te vrste, barem ne u tolikoj mjeri i smatram da roman ništa ne bi izgubio bez njih. Atmosfera straha i izolacija sasvim je dobro opisana i dočarana i osobno mislim da joj nisu trebali jeftini trikovi dostojni trećerazrednoga filma strave i užasa. Moglo je i bez toga. Pri tome nikako ne mislim da je strašne ili pornografske opise trebalo potpuno isključiti, samo su na nekim mjestima trebali biti kraći.
Sveukupno, roman je doista izvrsno napisan, no ima još nekoliko stvari koje su mi zasmetale. Prvi dio romana mi se u retrospektivi čini pretjerano dugim. Skoro sam izgubila motivaciju za čitanje na samom početku, a i romantična (ljubavna) priča mi nije bila pretjerano zanimljiva. Shvaćam njenu funkciju kao pokretača radnje, ali kao da joj je nešto nedostajalo- neki epilog koji bi imao više smisla? No, moram napomenuti da mi se sviđa kako je pisac dosta toga dao naslutiti na samom početku jer je to na kraju stvorilo dojam zaokružene priče pa čak i taj pomalo sladunjavi kraj učinilo više (iako ne i potpuno) vjerodostojnim. Neujednačenost. To je jedna od mojih glavnih zamjerki. Neujednačenost ritma. Središnji i krajnji dio romana nisu najbolje povezani.
Srednji dio romana je odličan, iako u samom prikazu djeteta (protagonista) ima nekoliko nelogičnosti. Jasno je da je gubitak roditelja teško stanje, ali prijelaz iz zbunjenosti djeteta Matije i neprihvaćanja (koje je odlično prepričano) u stanje u kojem kolje kokoši i ničega se ne sjeća je previše naglo i neuvjerljivo. Ne vidim kako je takvo dugo i duboko ukorijenjeno, a posve neurotično i šizofreno ponašanje moglo tako naglo nestati, pri tome mislim i na epizodu preseljenja i na epizodu nakon lutanja u šumi.
Shvaćam da je Matija sve to potisnuo i mislim da je način na koji su njegovi kasniji problemi prikazani dosta logičan- u odrasloj dobi javljaju se sve te neke manifestacije unutarnjih demona s kojima se nikad prije nije uspio suočiti, ali mi se ipak činilo da je na nekim mjestima u prikazu djeteta Matije pisac otišao predaleko. Nadalje, Matijina nagla lucidnost nakon amputacije dva prsta ničim nije posve pokrepljena. Od toga trenutka čini se pomalo hladan. U svakom slučaju, čini mi se da je tu bilo dosta nelogičnosti i naglih prijelaza. Mislim da se ista priča mogla ispričati i bez nepotrebne dramatike na nekim mjestima. U većini slučajeva je opis Matijinih misli kao djeteta imao smisla, ali neke stvari koje Matija misli ili radi (i u odrasloj i u dječjoj dobi) je ipak teško opravdati pa i shvatiti. Matija kao pojedinac mi se još uvijek čini kao netko tko nešto skriva. Međutim, možda se to može reći za sve nas?
Ovaj roman postavlja niz zanimljivih pitanja. Ta promišljanja pouzdanosti sjećanja, a i utjecaja kolektiva na privatno i obrnuto su mi bila jako zanimljiva. Kada Matija prisjećajući se misli- jasno mi je kako je to izgledalo drugima- a u isto vrijeme objašnjava kako se sam osjećao i što ga je kao djeteta navelo na neke oblike ponašanje- sve je to nadasve dobro opisano, a i potiče na razmišljanje. Taj osjećaj izolacije, tako prisutan u ovom romanu, je zapravo sjajno obrađen. Možemo li zaista znati što se krije u drugima? Koliko često krivo tumačimo nečije radnje?
U ovom romanu ima i tragedije koja se čini sasvim prisna i vjerodostojna. S nekim problemima u odnosu pojedinca i zajednice se lako poistovjetiti. Ljudi uvijek traže nekoga za okriviti. Ta pitanja ljudske psihologije su sjajno uključena u tkivo romana i žao mi je što su na nekim mjestima ostala pomalo postrani i nisu dobila više prostora.
Tema pedofilije mi se čini ubačena samo radi šok efekte, ne uklapa se potpuno u radnju, nekako je previše naglo ubačena i nestala, nešto kao u filmu Svećenikova djeca. Kada se uvodi neka takva ozbiljna tema, smatram da bi joj trebalo pristupiti s barem malo više pažnje, ovako ispada da se radi o nekom triku kojim će se roman staviti u kategoriju posebno ozbiljnoga. Možda se varam, ali ta cijela epizoda mi se čini pomalo prepisana iz Goniča zmajeva. Možda se toj epizodi moglo i malo bolje pristupiti, učinila mi se u nekim dijelovima malo i karikiranom. No, u samom kontekstu same priče ne mogu reći da nema smisla. Možda je se može gledati i kao nekakvo upozorenje. Ne mislim da ju je trebalo izostaviti, ali možda joj pristupiti malo drugačije.
Črna Mati Zemlja ima odličnih kvaliteta. Sam prikaz sela je vrhunski napisan, a sviđa mi se kako se sudbine pojedinih likova saznaju kroz priče imaginarnih prijatelja dječaka Matije (koji su dosta zanimljivi te se zapravo mijenjaju kako dječak odrasta- taj dio stvarno ima smisla). To ujedno postavlja i pitanje- je li se radi o sjećanju samoga Matije? Je li on uhodio te ljude? Ili on kao odrasla osoba sam razrješava misteriju epidemije samoubojstava? O većini likova iz samoga sela sam htjela znati više i nekako mi je taj dio romana koji je fokusiran na samoubojstva bio i kratak- iako zapravo i nije, već se više radi o nekom dojmu. Atmosfera straha je svakako dobro prenesena i te kolektivne psihoze opisane su većinom bez pretjerivanja. Protagonist romana mi je ostao pomalo nejasan, a čak ni autobiografski elementi nisu mu uspjeli udahnuti život i toplinu. Sam kraj je nezadovoljavajući i čini mi se pomalo nepotrebno sladunjav.
Kao neki zaključak, rekla bi da se radi o romanu zavidne dubine, kojem su jedini nedostaci pretjerana (nepotrebna) grotesknost, te neujednačenost ritma i stila.
Dopala mi se suptilna upletenost mitoloških elemenata koji su me pomalo podsjetili na roman Ulica nevjernih žena Milane Vuković Runjić. Dijalozi pisani međimurskim govorom (to jest zagorsko-međimurskim dijalektom) su lako razumljivi i djeluju prirodno, a nisu nimalo odudarali od baze teksta koja je pisana standardom. Roman propituje zanimljiva psihološka pitanja na dosta dubok način. Našlo se u njemu i simpatičnoga humora, posebno mi se svidio način na koji je dijete često tumačilo odnose odraslih pa i političke/povijesne prilike u selu. Pojedine smiješne anegdote bile su više nego dobrodošle. No, osobno imam neke zamjerke na ovaj roman.
Sam roman mi je previše mračan i groteskan. Ne zamjeram mu bavljenje onim čime se bavi, dapače, mislim da je sama radnja ( a i glavni lik) dobro osmišljanja. Po samoj prirodi roman bi i trebao biti pomalo težak. Gubitak roditelja koji vodi u traume izoliranosti jednoga djeteta je svakako ozbiljna tema i mislim da joj je autor u većini teksta dobro pristupio. Svejedno, na puno mjesta sam imala osjećaj da je pretjerao. Opisi nasilja su nepotrebno dugi i mučni, te mi se činilo da smetaju samom ritmu i stilu romana.
Shvaćam da su elementi užasa, strave i horora dio ovoga romana, no opisi su svejedno bili nepotrebno dugi i detaljni, u toj mjeri da su prijetili sasvim oteti pažnju od same radnje. Isto vrijedi i za pornografske opise. Mislim da je ta mješavina pornografskog i grotesknoga na neke trenutke sasvim zasjenila inače izvrstan psihološki prikaz sredine i likova. Jednostavno, imala sam osjećaj da je nepotrebno, a na nekim mjestima pomalo i bolesno, ulaziti u tolike mučne detalje. Jednostavno ne vidim književno opravdanje za postojanje tolikih opisa te vrste, barem ne u tolikoj mjeri i smatram da roman ništa ne bi izgubio bez njih. Atmosfera straha i izolacija sasvim je dobro opisana i dočarana i osobno mislim da joj nisu trebali jeftini trikovi dostojni trećerazrednoga filma strave i užasa. Moglo je i bez toga. Pri tome nikako ne mislim da je strašne ili pornografske opise trebalo potpuno isključiti, samo su na nekim mjestima trebali biti kraći.
Sveukupno, roman je doista izvrsno napisan, no ima još nekoliko stvari koje su mi zasmetale. Prvi dio romana mi se u retrospektivi čini pretjerano dugim. Skoro sam izgubila motivaciju za čitanje na samom početku, a i romantična (ljubavna) priča mi nije bila pretjerano zanimljiva. Shvaćam njenu funkciju kao pokretača radnje, ali kao da joj je nešto nedostajalo- neki epilog koji bi imao više smisla? No, moram napomenuti da mi se sviđa kako je pisac dosta toga dao naslutiti na samom početku jer je to na kraju stvorilo dojam zaokružene priče pa čak i taj pomalo sladunjavi kraj učinilo više (iako ne i potpuno) vjerodostojnim. Neujednačenost. To je jedna od mojih glavnih zamjerki. Neujednačenost ritma. Središnji i krajnji dio romana nisu najbolje povezani.
Srednji dio romana je odličan, iako u samom prikazu djeteta (protagonista) ima nekoliko nelogičnosti. Jasno je da je gubitak roditelja teško stanje, ali prijelaz iz zbunjenosti djeteta Matije i neprihvaćanja (koje je odlično prepričano) u stanje u kojem kolje kokoši i ničega se ne sjeća je previše naglo i neuvjerljivo. Ne vidim kako je takvo dugo i duboko ukorijenjeno, a posve neurotično i šizofreno ponašanje moglo tako naglo nestati, pri tome mislim i na epizodu preseljenja i na epizodu nakon lutanja u šumi.
Shvaćam da je Matija sve to potisnuo i mislim da je način na koji su njegovi kasniji problemi prikazani dosta logičan- u odrasloj dobi javljaju se sve te neke manifestacije unutarnjih demona s kojima se nikad prije nije uspio suočiti, ali mi se ipak činilo da je na nekim mjestima u prikazu djeteta Matije pisac otišao predaleko. Nadalje, Matijina nagla lucidnost nakon amputacije dva prsta ničim nije posve pokrepljena. Od toga trenutka čini se pomalo hladan. U svakom slučaju, čini mi se da je tu bilo dosta nelogičnosti i naglih prijelaza. Mislim da se ista priča mogla ispričati i bez nepotrebne dramatike na nekim mjestima. U većini slučajeva je opis Matijinih misli kao djeteta imao smisla, ali neke stvari koje Matija misli ili radi (i u odrasloj i u dječjoj dobi) je ipak teško opravdati pa i shvatiti. Matija kao pojedinac mi se još uvijek čini kao netko tko nešto skriva. Međutim, možda se to može reći za sve nas?
Ovaj roman postavlja niz zanimljivih pitanja. Ta promišljanja pouzdanosti sjećanja, a i utjecaja kolektiva na privatno i obrnuto su mi bila jako zanimljiva. Kada Matija prisjećajući se misli- jasno mi je kako je to izgledalo drugima- a u isto vrijeme objašnjava kako se sam osjećao i što ga je kao djeteta navelo na neke oblike ponašanje- sve je to nadasve dobro opisano, a i potiče na razmišljanje. Taj osjećaj izolacije, tako prisutan u ovom romanu, je zapravo sjajno obrađen. Možemo li zaista znati što se krije u drugima? Koliko često krivo tumačimo nečije radnje?
U ovom romanu ima i tragedije koja se čini sasvim prisna i vjerodostojna. S nekim problemima u odnosu pojedinca i zajednice se lako poistovjetiti. Ljudi uvijek traže nekoga za okriviti. Ta pitanja ljudske psihologije su sjajno uključena u tkivo romana i žao mi je što su na nekim mjestima ostala pomalo postrani i nisu dobila više prostora.
Tema pedofilije mi se čini ubačena samo radi šok efekte, ne uklapa se potpuno u radnju, nekako je previše naglo ubačena i nestala, nešto kao u filmu Svećenikova djeca. Kada se uvodi neka takva ozbiljna tema, smatram da bi joj trebalo pristupiti s barem malo više pažnje, ovako ispada da se radi o nekom triku kojim će se roman staviti u kategoriju posebno ozbiljnoga. Možda se varam, ali ta cijela epizoda mi se čini pomalo prepisana iz Goniča zmajeva. Možda se toj epizodi moglo i malo bolje pristupiti, učinila mi se u nekim dijelovima malo i karikiranom. No, u samom kontekstu same priče ne mogu reći da nema smisla. Možda je se može gledati i kao nekakvo upozorenje. Ne mislim da ju je trebalo izostaviti, ali možda joj pristupiti malo drugačije.
Črna Mati Zemlja ima odličnih kvaliteta. Sam prikaz sela je vrhunski napisan, a sviđa mi se kako se sudbine pojedinih likova saznaju kroz priče imaginarnih prijatelja dječaka Matije (koji su dosta zanimljivi te se zapravo mijenjaju kako dječak odrasta- taj dio stvarno ima smisla). To ujedno postavlja i pitanje- je li se radi o sjećanju samoga Matije? Je li on uhodio te ljude? Ili on kao odrasla osoba sam razrješava misteriju epidemije samoubojstava? O većini likova iz samoga sela sam htjela znati više i nekako mi je taj dio romana koji je fokusiran na samoubojstva bio i kratak- iako zapravo i nije, već se više radi o nekom dojmu. Atmosfera straha je svakako dobro prenesena i te kolektivne psihoze opisane su većinom bez pretjerivanja. Protagonist romana mi je ostao pomalo nejasan, a čak ni autobiografski elementi nisu mu uspjeli udahnuti život i toplinu. Sam kraj je nezadovoljavajući i čini mi se pomalo nepotrebno sladunjav.
Kao neki zaključak, rekla bi da se radi o romanu zavidne dubine, kojem su jedini nedostaci pretjerana (nepotrebna) grotesknost, te neujednačenost ritma i stila.
February 14, 2020
Au. Jedna od onih knjiga koje te sravne sa črnom mati zemlom, pa nisi ni siguran da li bi je opet ikada uzeo u ruke.
March 19, 2019
Kada neka knjiga izazove toliko kontraverze kao što je to bio slučaj s ovom knjigom, najbolje ju je uzeti u ruke, pročitati i donijeti osobni, utemeljeni sud o istoj. Ovaj Novakov roman sam uzela, bit ću brutalno iskrena, s namjerom kako bi mogla argumentirano popljuvat knjigu. Međutim, dobila sam jedan književni šamar koji me podsjetio da stvari nikada nije dobro suditi na površnoj razini niti ih vaditi van konteksta.
Ovo je knjiga koja progovara o dubokim ranama nastalim u djetinjstvu te obrambenom mehanizmu mašte i laži koji glavnom liku pomaže nastaviti dalje.
Novak nas u priču uvodi kroz problematiku odnosa, a srž problema nalazi se upravo u glavnom liku i njegovom percipiranju prošlosti i realnosti. I da je sve ostalo na tome – roman bi ocjenila kao srednju žalost.
Međutim, središnji dio je upravo ono u čemu prepoznajem književnu kvalitetu i originalnost romana. Kada se glavni lik suoči sa svim teškim, morbidnim, razvratnim stvarima koje su ispunjavale njegovo djetinjstvo – kreće prava priča ispričana kroz oči djeteta.
Budem vrlo skeptična kada književnici nastoje u svojim djelima prenijeti svijet dječjim očima. Profesionalna deformacija često utječe da vrlo lako procjenim koliko se književnik zaista potrudio upustiti u svijet djeteta, a koliko je samo nastojao od toga učiniti lijepu priču.
Novak je ovo majstorski odradio i zbog toga od mene dobija *****
Da! Dječje promišljanje zaista može ići u smjeru stavljanje krivice na sebe za događaje koji ga okružuju. Da! Takvo razmišljanje može dovesti do postupaka kao što je Matija htio gurnuti u rijeku svog prijatelja kako bi vratio svog oca. Ili poći u šumu i skoro umrijeti na zimi jer vjeruje da je tamo njegov otac. Da! Znajući da je dječja mašta neograničena, a mašta nas odraslih preuska – često im ne vjerujemo pa problemi pedofilije na koji se autor osvrće – prolaze zataškano. Da! Smrt roditelja ostavlja rane koje nikada ne zacijele, a ako ih se niti ne pokuša liječiti – može doći do teških infekcija u kasnijoj dobi. Novak se pozabavio tim slučajem i vrhunski to prikazao, ali ja bi rekla da i bilo koji drugi problem (npr. rastava roditelja), koji se stavi pod tepih – može dovesti do teških posljedica u kasnijoj dobi. I niz bi mogla nastaviti. Jer roman problematizira spektar međusobno povezanih životnih problem prikazanih očima djeteta.
I nije često da ćemo nailaziti na teme kao što su suicid i pedofilija. Novak ovime svakako izlazi izvan okvira i progovara o nečemu što je još uvijek tabu. Ali nešto što je realno i pristuno, samim time – istinito. A pred istinom ne treba maskirat oči. Dapače – potrebno ju je otkriti, progovoriti o njoj i suočit se njom. Vjerujem da je uvijek ljepše čitati o leptirićima, cvijeću, ljubavi, sreći, happy end-u i ostalim pozitivnim stvarima. Ali stavljanjem poveza na oči, probleme biramo ne vidjeli, ali oni još uvijek postoje.
Ako je knjiga zbog toga izazvala toliku polemiku i medijska prepucavanja – stajem na stranu Novaka i realnosti!
Osim toga, dijalog u romanu pisan je suvremenim kajkavskim, ruralnim narječjem što s jedne strane blago otežava čitanje (i živcira), a s druge strane – upravo time još dublje uvodi čitatelja u život likova, malog mjesta u Međimurju. Širi spoznaju čitatelja, razvija bogatstvo i šarolikost hrvatskog jezika, a čitatelj također usvaja nove riječi i širi svoj vokabular.
Iako se mora priznati da je roman obojen teškim temama, stil obara s nogu. Na osobujan način, autor uvlači čitatelja u cijelu radnju, stvara napetost i empatiju s likovima i njihovim sudbinama. Čitajući roman, postala sam dio te male sredine, života likova i njihovih tragičnih sudbina.
‘’Gledali smo kako svatko u selu, koliko god se činio običnim, u svojoj samoći i izolaciji slavi svoju neobičnost. Iza tih zidova i ograda, potpuno jednakih fasada i živica, iza sveg onog što je stvoreno mukom samo da se ne bi razlikovalo od susjedovog – postojale su tisuće šarenih slika boli i čežnje koje nitko drugi nije mogao razumjeti i čarobna, ali tužna glazba nijema tuđem uhu.’’
‘’Sjećaš li se kad smo jednom pričali o tome kako se ljudi vide jedino ponegdje u ogledalima i u izlozima, pa i tada brzo namještaju izraze lica, i zato misle da hodaju po svijetu izgledajući kao vlastite fotografije na osobnim iskaznicama? I da ponekad nisu svjesni koliko često zapravo odaju svoje razočarenje, gađenje i prijezir. Nisu svjesni malih gesti, izdaha i tikova koji govore ono što oni nikada ne bi izgovorili. PRETVARANJE I SUDJELOVANJE U TUĐEM PRETVARANJU OMOGUĆUJE DA ŽIVIMO U KOLIKO TOLIKO UREĐENOM SVIJETU.’’
Ovo je knjiga koja progovara o dubokim ranama nastalim u djetinjstvu te obrambenom mehanizmu mašte i laži koji glavnom liku pomaže nastaviti dalje.
Novak nas u priču uvodi kroz problematiku odnosa, a srž problema nalazi se upravo u glavnom liku i njegovom percipiranju prošlosti i realnosti. I da je sve ostalo na tome – roman bi ocjenila kao srednju žalost.
Međutim, središnji dio je upravo ono u čemu prepoznajem književnu kvalitetu i originalnost romana. Kada se glavni lik suoči sa svim teškim, morbidnim, razvratnim stvarima koje su ispunjavale njegovo djetinjstvo – kreće prava priča ispričana kroz oči djeteta.
Budem vrlo skeptična kada književnici nastoje u svojim djelima prenijeti svijet dječjim očima. Profesionalna deformacija često utječe da vrlo lako procjenim koliko se književnik zaista potrudio upustiti u svijet djeteta, a koliko je samo nastojao od toga učiniti lijepu priču.
Novak je ovo majstorski odradio i zbog toga od mene dobija *****
Da! Dječje promišljanje zaista može ići u smjeru stavljanje krivice na sebe za događaje koji ga okružuju. Da! Takvo razmišljanje može dovesti do postupaka kao što je Matija htio gurnuti u rijeku svog prijatelja kako bi vratio svog oca. Ili poći u šumu i skoro umrijeti na zimi jer vjeruje da je tamo njegov otac. Da! Znajući da je dječja mašta neograničena, a mašta nas odraslih preuska – često im ne vjerujemo pa problemi pedofilije na koji se autor osvrće – prolaze zataškano. Da! Smrt roditelja ostavlja rane koje nikada ne zacijele, a ako ih se niti ne pokuša liječiti – može doći do teških infekcija u kasnijoj dobi. Novak se pozabavio tim slučajem i vrhunski to prikazao, ali ja bi rekla da i bilo koji drugi problem (npr. rastava roditelja), koji se stavi pod tepih – može dovesti do teških posljedica u kasnijoj dobi. I niz bi mogla nastaviti. Jer roman problematizira spektar međusobno povezanih životnih problem prikazanih očima djeteta.
I nije često da ćemo nailaziti na teme kao što su suicid i pedofilija. Novak ovime svakako izlazi izvan okvira i progovara o nečemu što je još uvijek tabu. Ali nešto što je realno i pristuno, samim time – istinito. A pred istinom ne treba maskirat oči. Dapače – potrebno ju je otkriti, progovoriti o njoj i suočit se njom. Vjerujem da je uvijek ljepše čitati o leptirićima, cvijeću, ljubavi, sreći, happy end-u i ostalim pozitivnim stvarima. Ali stavljanjem poveza na oči, probleme biramo ne vidjeli, ali oni još uvijek postoje.
Ako je knjiga zbog toga izazvala toliku polemiku i medijska prepucavanja – stajem na stranu Novaka i realnosti!
Osim toga, dijalog u romanu pisan je suvremenim kajkavskim, ruralnim narječjem što s jedne strane blago otežava čitanje (i živcira), a s druge strane – upravo time još dublje uvodi čitatelja u život likova, malog mjesta u Međimurju. Širi spoznaju čitatelja, razvija bogatstvo i šarolikost hrvatskog jezika, a čitatelj također usvaja nove riječi i širi svoj vokabular.
Iako se mora priznati da je roman obojen teškim temama, stil obara s nogu. Na osobujan način, autor uvlači čitatelja u cijelu radnju, stvara napetost i empatiju s likovima i njihovim sudbinama. Čitajući roman, postala sam dio te male sredine, života likova i njihovih tragičnih sudbina.
‘’Gledali smo kako svatko u selu, koliko god se činio običnim, u svojoj samoći i izolaciji slavi svoju neobičnost. Iza tih zidova i ograda, potpuno jednakih fasada i živica, iza sveg onog što je stvoreno mukom samo da se ne bi razlikovalo od susjedovog – postojale su tisuće šarenih slika boli i čežnje koje nitko drugi nije mogao razumjeti i čarobna, ali tužna glazba nijema tuđem uhu.’’
‘’Sjećaš li se kad smo jednom pričali o tome kako se ljudi vide jedino ponegdje u ogledalima i u izlozima, pa i tada brzo namještaju izraze lica, i zato misle da hodaju po svijetu izgledajući kao vlastite fotografije na osobnim iskaznicama? I da ponekad nisu svjesni koliko često zapravo odaju svoje razočarenje, gađenje i prijezir. Nisu svjesni malih gesti, izdaha i tikova koji govore ono što oni nikada ne bi izgovorili. PRETVARANJE I SUDJELOVANJE U TUĐEM PRETVARANJU OMOGUĆUJE DA ŽIVIMO U KOLIKO TOLIKO UREĐENOM SVIJETU.’’
November 9, 2021
Priča teška kao crna zemlja, ali Novak piše o bezdanu sa dosta cinizma i humora tako da se sama mučna tematika lakše prebrodi. Odličan roman i odlično umeće pisanja. Mnoge scene će dugo ostati sa mnom, bilo to dobro ili ne.
A ostaću i ja još neko vreme u Međimurju.
Međimurje je kao neka posebna dimenzija u kojoj vreme drugačije teče i trebalo mi je malo da se saberem kad tamo negde pred kraj spominju kako deca iz sela igraju uz "Bad" Majkla Džeksona. Dosta teskobe, atmosferski me podseća malo na Hanekeov "Das weiße Band".
Jedva čekam da vidim šta će mi doneti "Ciganin" i nadam se da će Novak pisati još dugo i podjednako kvalitetno.
A ostaću i ja još neko vreme u Međimurju.
Međimurje je kao neka posebna dimenzija u kojoj vreme drugačije teče i trebalo mi je malo da se saberem kad tamo negde pred kraj spominju kako deca iz sela igraju uz "Bad" Majkla Džeksona. Dosta teskobe, atmosferski me podseća malo na Hanekeov "Das weiße Band".
Jedva čekam da vidim šta će mi doneti "Ciganin" i nadam se da će Novak pisati još dugo i podjednako kvalitetno.
December 30, 2024
Jebote. Zivot.
April 3, 2019
"Jedan od 10 najboljih romana hrvatskih pisaca poslednjih 50 godina," parafraziram pohvalu za ČMZ. Moraću da pročitam više hrvatske moderne književnosti kako bih argumentovano pobio tu izjavu, ali zasad bih rekao da su preterali.
Početak je odličan. Izveštaj o osam nepovezanih (?) samoubistava u malom selu u Međimurju, između maja i jula 1991., gradi napetost i budi znatiželju. Nastavlja se dvadesetak godina kasnije, u Zagrebu, sa 30-godišnjim piscem u glavnoj ulozi. Novak ovde pokazuje talenat, ima solidnih solidnih ideja, zanimljive kritike modernog društva i konzumerizma, i humor je na trenutke dobar. Međutim, osećaj je da autor želi previše da se dopadne, pa dijalozi s vremenom počinju da zvuče kao da su uzeti iz humorističkih serija na Netflixu. Romansa glavnog junaka je simpatična, ali i ona previše idealizirana i nekako se čini prilagođena ukusu mejnstrim TV gledaoca koji pročitaju otprilike jednu knjigu godišnje (u jednom trenutku, Novak se i šali upravo na taj - da li na svoj? - račun).
Treći i četvrti deo su priča istog tog pisca, dok je imao 5 do 7 godina. Pisac je pripoveda iz današnje perspektive i vraća nas u međimursko selo pre i za vreme samoubistava. Bez obzira što nije to priča deteta, ipak sam imao i tu probleme sa načinom i stilom. Neka zapažanja i citati su suviše duboki za dete te starosti. Drugo, a time malo pobijam sam sebe, autor se način ograničava na naivno pripovedanje iz ugla deteta i to u dve trećine romana. Na početku je ta dečja logika simpatična ("mislio sam da gliste postanu zmije nakon što porastu"), ali vremenom se istroši.
Ovo nipošto ne znači da je roman loš. Atmosfera života u maloj i ograničenoj sredini je realistična, dopadljiv je i međimurski dijalekt u kom je pisan veći deo dijaloga. Dosta dobra je i uloga sećanja u našim životima. Pogled na istinu i laž. Koliko od ispričanog u drugom delu knjige (da li išta) je istina? ČMZ je postavljen i u istorijsko interesantno vreme, u poslednje godine Jugoslavije, a samoubistva se dešavaju na samom početku balkanskih ratova. Ovo nije deo glavne priče, ali se bitni istorijski događaji odvijaju negde u pozadini, kao nešto što prati svakodnevni život.
Mislim da je Novak vrlo talentovan pisac, ali mislim da se trudio da se dopadne svima. Očigledno je uspeo, vidim da je prema romanu urađena pozorišna predstava, a da se sprema i film. Da li je to sudbina savremenih pisaca koji žele da žive od pisane reči u ovim našim malim sredinama?
Početak je odličan. Izveštaj o osam nepovezanih (?) samoubistava u malom selu u Međimurju, između maja i jula 1991., gradi napetost i budi znatiželju. Nastavlja se dvadesetak godina kasnije, u Zagrebu, sa 30-godišnjim piscem u glavnoj ulozi. Novak ovde pokazuje talenat, ima solidnih solidnih ideja, zanimljive kritike modernog društva i konzumerizma, i humor je na trenutke dobar. Međutim, osećaj je da autor želi previše da se dopadne, pa dijalozi s vremenom počinju da zvuče kao da su uzeti iz humorističkih serija na Netflixu. Romansa glavnog junaka je simpatična, ali i ona previše idealizirana i nekako se čini prilagođena ukusu mejnstrim TV gledaoca koji pročitaju otprilike jednu knjigu godišnje (u jednom trenutku, Novak se i šali upravo na taj - da li na svoj? - račun).
Treći i četvrti deo su priča istog tog pisca, dok je imao 5 do 7 godina. Pisac je pripoveda iz današnje perspektive i vraća nas u međimursko selo pre i za vreme samoubistava. Bez obzira što nije to priča deteta, ipak sam imao i tu probleme sa načinom i stilom. Neka zapažanja i citati su suviše duboki za dete te starosti. Drugo, a time malo pobijam sam sebe, autor se način ograničava na naivno pripovedanje iz ugla deteta i to u dve trećine romana. Na početku je ta dečja logika simpatična ("mislio sam da gliste postanu zmije nakon što porastu"), ali vremenom se istroši.
Ovo nipošto ne znači da je roman loš. Atmosfera života u maloj i ograničenoj sredini je realistična, dopadljiv je i međimurski dijalekt u kom je pisan veći deo dijaloga. Dosta dobra je i uloga sećanja u našim životima. Pogled na istinu i laž. Koliko od ispričanog u drugom delu knjige (da li išta) je istina? ČMZ je postavljen i u istorijsko interesantno vreme, u poslednje godine Jugoslavije, a samoubistva se dešavaju na samom početku balkanskih ratova. Ovo nije deo glavne priče, ali se bitni istorijski događaji odvijaju negde u pozadini, kao nešto što prati svakodnevni život.
Mislim da je Novak vrlo talentovan pisac, ali mislim da se trudio da se dopadne svima. Očigledno je uspeo, vidim da je prema romanu urađena pozorišna predstava, a da se sprema i film. Da li je to sudbina savremenih pisaca koji žele da žive od pisane reči u ovim našim malim sredinama?
January 7, 2019
S jedne strane, lepo je kada nečiji drugi roman pokaže napredak u odnosu na prvi. S druge, zbog utiska koji je na mene ostavio prvi roman Kristiana Novaka, osećam se pomalo prevareno u vezi s njegovim drugim romanom, kojim je zahvaljujući mnoštvu pripovednih perspektiva napravljena distanca u odnosu na pojedine stavove koji bi i te kako mogli biti stavovi autora.
Suprotno pokušajima recenzenta Kruna Lokotara da Novakov roman opere od mizoginije i objasni kako autor piše kao žena, ali naravno bolje, Črna mati zemla obiluje potpuno nemotivisanom i nefunkcionalnom mizoginijom, koja bi valjda trebalo da predstavlja humoristički predah od turobnih tema kojima se roman bavi.
Nema sumnje da Kristian Novak ima talenat da ispriča priču, kao što ima i sklonosti takozvanim škakljivim temama, morbidnosti i eksplicitnom nasilju. Osim spomenutog, Črna mati zemla ima još nekoliko problema:
- nepovezani i po kvalitetu neujednačeni pripovedni tokovi
- neuverljiva infantilna perspektiva (dete pripovedač ne samo da ima zapažanja neuobičajena za svoj uzrast, nego i sposobnost da u vezi sa tim zapažanjima donosi atipične zaključke)
- problematična karakterizacija pojedinih sporednih likova: lik gastarbajtera povratnika, hrvatskog nacionaliste se ispostavlja pozitivnim, dok je jedini muškarac u selu koji uvažava i poštuje druge i "ne priča ružno o ženama" zapravo pedofil.
Ciganin, ali najlepši jeste bolji roman, ali me ova naknadna pamet nekako tera da preispitam svoj prvobitni utisak o njemu.
Suprotno pokušajima recenzenta Kruna Lokotara da Novakov roman opere od mizoginije i objasni kako autor piše kao žena, ali naravno bolje, Črna mati zemla obiluje potpuno nemotivisanom i nefunkcionalnom mizoginijom, koja bi valjda trebalo da predstavlja humoristički predah od turobnih tema kojima se roman bavi.
Nema sumnje da Kristian Novak ima talenat da ispriča priču, kao što ima i sklonosti takozvanim škakljivim temama, morbidnosti i eksplicitnom nasilju. Osim spomenutog, Črna mati zemla ima još nekoliko problema:
- nepovezani i po kvalitetu neujednačeni pripovedni tokovi
- neuverljiva infantilna perspektiva (dete pripovedač ne samo da ima zapažanja neuobičajena za svoj uzrast, nego i sposobnost da u vezi sa tim zapažanjima donosi atipične zaključke)
- problematična karakterizacija pojedinih sporednih likova: lik gastarbajtera povratnika, hrvatskog nacionaliste se ispostavlja pozitivnim, dok je jedini muškarac u selu koji uvažava i poštuje druge i "ne priča ružno o ženama" zapravo pedofil.
Ciganin, ali najlepši jeste bolji roman, ali me ova naknadna pamet nekako tera da preispitam svoj prvobitni utisak o njemu.
This entire review has been hidden because of spoilers.
September 25, 2020
..najbolje nesto sto sam procitao ove godine..kapa dolje majstore Kristiane Novače
March 23, 2015
Novak je napisao čudesan roman o tome kako nas zaborav uvijek sustiže. U romanu donosi tragičnu priču jednog dječaka i jednog međimurskog sela, smještajući radnju u prijelaz 80-ih i 90-ih čime daje i svoje viđenje na tadašnja zbivanja. Nadnaravni svijet mašte jednog dječaka, postaje stvaran, što čitatelju veže utrobu u čvor. Odlična knjiga!
October 19, 2019
Ja evo ne znam kad bolju knjigu pročitah.
April 9, 2019
Ovo je toliko dobar roman da ne znam šta reći. Prije svega odlično napisana komplikovana priča. Likovi savršeno oslikani, a priča slojevita i zanimljiva. Uglavnom, preporuka.
January 2, 2020
I think this was a really interesting and well-written story, but there were a couple things that I just couldn't get past. I hate violence to animals and child sexual abuse, and this book had both. The writer is such a great, vivid writer, and so there are a couple of images that I would very much like to forget but probably will never be able to. Unfortunately, it made me not enjoy this book all that much.
Thank you to Netgalley and publisher for giving me a free copy in exchange for an honest review!
Thank you to Netgalley and publisher for giving me a free copy in exchange for an honest review!
December 3, 2014
Ako bih željela cjepidlačiti i stalno tražiti trezvenost i logičnost u svakoj rečenici, događaju, osjećaju, izmišljaju, onda bih rekla da je Kristian Novak ovu knjigu mogao i bolje napisati. I činjenica jest da u priči mogu pronaći "rupe", nejasnoće i ponekad možda ne tako spretno oblikovan pisani jezik, ali... tu je i druga činjenica. Ona koja vam se objelodanjuje, što dublje ulazite u knjigu. Činjenica da je Kristian Novak, ipak, napisao sjajnu priču. Rascjepkana je na tri dijela i baš je taj prvi nekako najnespretnije izveden. No, ulaskom u drugi dio, kad s pripovjedačem zakoračite u njegovo djetinjstvo i početak odmotavanja ogromnoga zaboravljenog, potisnutoga klupka u kojemu su skupljeni svi događaji koji su ga obilježili kao odraslog muškarca, ulazite u drugi svijet. Taj svijet je opisan izvanredno, jednostavno ne možete prestati čitati, bez obzira na sve strašne stvari s kojima se u njegovim rečenicama susrećete. Rasplakao me nekoliko puta, i to na mjestima gdje to uopće ne bih očekivala. Međimurski dijalekt, što dijalekt - jezik! - samo doprinosi upečatljivosti priče i svih likova, a mene je "natjerao" da neke dijelove probam pročitati i naglas. Priča me je pogodila, dirnula i dugo ostavila samo sjediti i razmišljati. Svakako preporučujem.
June 24, 2019
Iako mi se na samom početku knjige činilo da ovo neće biti jedan od romana koji će me oduvati, iako je većina utisaka na koje sam nailazila upravo takva, ispalo je da sam se grdno prevarila. Stilska raznolikost različitih dijelova sjajno se uklopila u jednu cjelinu, pa i taj početni dio koji mi je na početku i bio malo problematičan, onaj koji slijedi nakon svojevrsnog dokumentarnog uvoda, pokazao se u dobroj mjeri opravdanim. Stalo je svašta u redove ovog romana, odnos faktografskog i fiktivnog, istine i laži, ličnog i kolektivnog, pouzdanosti i nepouzdanosti (a nepouzdane naratore volim koliko god da nekad znaju da me nerviraju), sve sa nekim finim osjećajem za jezik, kao i za detalje. Pisanje Kristiana Novaka zaista djeluje kao nešto zrelo, zaokruženo, izgrađeno, promišljeno i definitivno vrijedno posvećivanja pažnje. Sažetak: Ljudi, kakva knjiga!
November 24, 2021
Kakva knjiga!
Iako sam još davno čula za pisca i njegove knjige, mnogo više za "Ciganin, al najljepši" i dugo mi je stajala na spisku, ono što me je nagnalo da je uzmem čitati jeste podkast u kojem je pisac bio gost. Znala sam šta da očekujem, ali opet me je iznenadilo. Oduševilo me je njegov način da priča iz ugla dijeteta, da stvarno vidiš svijet iz njegovih očiju. Mislim da riječima ne mogu dočari svoju oduševljenost ovom knjigom i željom da pročitam njegovu drugu knjigu.
Knjiga vrijedna čitanja.
Iako sam još davno čula za pisca i njegove knjige, mnogo više za "Ciganin, al najljepši" i dugo mi je stajala na spisku, ono što me je nagnalo da je uzmem čitati jeste podkast u kojem je pisac bio gost. Znala sam šta da očekujem, ali opet me je iznenadilo. Oduševilo me je njegov način da priča iz ugla dijeteta, da stvarno vidiš svijet iz njegovih očiju. Mislim da riječima ne mogu dočari svoju oduševljenost ovom knjigom i željom da pročitam njegovu drugu knjigu.
Knjiga vrijedna čitanja.
July 12, 2018
"Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva."
"Kaj da smo dojšli z črne kmice. Nej sem si mijslila kaj bi v našemo malomo selo bilo dosta mesta za cejli pekel.
Pekel zijde i v jenoga človeka."
"Kaj da smo dojšli z črne kmice. Nej sem si mijslila kaj bi v našemo malomo selo bilo dosta mesta za cejli pekel.
Pekel zijde i v jenoga človeka."
April 14, 2022
Toliko toga sam imao spremno za pisanje o ovoj knjizi, ali možda za neki drugi put.
Sad ukratko. Knjiga ima 5 delova. Na početku kratak Proslov, na kraju kratak Epilog. Tu su i "Skupljači sekundarnog otpada", "Kako nacrtati ućomas", "Kutije za bijes" kao veće celine.
Proslov: 5
Skupljači sekundarnog otpada: 1-2 jedva prelazna ocena. Kao neka loša netfliks serija sa lošim dijalozima i radnjom koja se odvija samo bog zna kako
Kako nacrtati ućomas: 4 (odlično)
Kutije za bijes: 5 (odlično-odlično-izuzetno)
Epilog: 2
I,da, nije me vozilo kad prekinem - šta li će da se desi i te fore...
Sveukupno dobra knjiga ali sa jako loše napisanim delom koji se odigrava u savremenom Zagrebu.
Tri možda premalo, četiri možda previše. (Četvorku sam dao i 100 godina samoće iako sam čitao više puta, jer me negde u poslednjoj petini knjige iznervira Markesovo ubijanje likova samo da bi završio knjigu - ta četvorka jača je od 99% petica koje sam dao ovde)
Sad ukratko. Knjiga ima 5 delova. Na početku kratak Proslov, na kraju kratak Epilog. Tu su i "Skupljači sekundarnog otpada", "Kako nacrtati ućomas", "Kutije za bijes" kao veće celine.
Proslov: 5
Skupljači sekundarnog otpada: 1-2 jedva prelazna ocena. Kao neka loša netfliks serija sa lošim dijalozima i radnjom koja se odvija samo bog zna kako
Kako nacrtati ućomas: 4 (odlično)
Kutije za bijes: 5 (odlično-odlično-izuzetno)
Epilog: 2
I,da, nije me vozilo kad prekinem - šta li će da se desi i te fore...
Sveukupno dobra knjiga ali sa jako loše napisanim delom koji se odigrava u savremenom Zagrebu.
Tri možda premalo, četiri možda previše. (Četvorku sam dao i 100 godina samoće iako sam čitao više puta, jer me negde u poslednjoj petini knjige iznervira Markesovo ubijanje likova samo da bi završio knjigu - ta četvorka jača je od 99% petica koje sam dao ovde)
Displaying 1 - 30 of 314 reviews