Albumima Azra, Sunčana strana ulice, Ravno do dna ili Filigranski pločnici Branimir Džoni Štulić i Azra načinili su početak osamdesetih zlatnim dobom jugoslovenskog rokenrola. Knjiga Između krajnosti pošten je i objektivan pogled na Štulićevu diskografiju, kako sa Azrom, tako i samostalnu. Ivan Ivačković, jedan od naših vodećih rok kritičara, slavi Džonija kao najvećeg generacijskog pesnika i glasnogovornika, ali ne podilazi mitovima i ne pothranjuje zablude stvorene tokom njegovog holandskog egzila. Uz korisne dodatke – osvrt na nastanak Azre i rezime o njenom značaju i trenutnoj Štulićevoj poziciji – Između krajnosti je nezaobilazno štivo za sve kojima su ova grupa i njen frontmen stari znanci, kao i one koji njihovu muziku tek treba da otkriju. Knjiga pisana s ljubavlju, ali znalački i nepodmitljivo. Knjiga na kakvu se dugo čekalo.
Novinarsku karijeru započeo je 1982. godine u listu Omladinske (kasnije NON); 1984. godine prelazi u kuću Politika, gde - uz povremene izlete u Borbina izdanja ili hrvatsku štampu - radi narednih deset godina, pišuci za NIN, Rock, dnevnu Politiku, itd. Paralelno sa tim, u prvoj polovine devedesetih piše za Vreme i Našu borbu; objavio je nekoliko stotina komentara, intervjua, kritika, prikaza i eseja; od 1987. Do 1997. član Udruženja novinara Srbije, a od 1997. član NUNS-a. Jedno vreme radio je za producentsku kuću Komuna, a zatim kao PR menadžer u beogradskoj kancelariji francuske marketinške agencije Publicis.
Autor je bestselera Kako smo propevali“, za koji je 2013. godine dobio Nagradu „Desimir Tošić“, najveće priznanje koje se u Srbiji dodeljuje za publicistiku
Ovu knjigu, po mom skromnom misljenju, trebalo bi da citaju oni koji nikada Azru ni Dzonija nisu slusali. Zaista slusali. Ja sam je dozivela kao licnu uvredu. Dzoni nam je ostavio muziku na koju i sada uzdrhtim, posle 30 godina. Malo je takvih muzicara. Autor se drznuo da pokusa da mi srusi taj mit. Na svu srecu nije uspeo.Uspeo je samo da u meni izazove bes zbog pokusaja diskreditacije jednog od najvecih muzicara i pesnika koje je Jugoslavija imala. Vidim da se priprema trilogija o Azri i Dzoniju Stulicu. Oni koji posle 30 godina i dalje Ako znas bilo sto slusaju sa suzama u ocima, to citati nece.
Sudeći po Ivačkovićevoj knjizi bio sam u pravu kad sam rešio da ne slušam ništa od grupe Azra posle njihova prva četiti albuma. Ako sam i imao neke dileme, sada ih više nemam. Što se same knjige tiče, ispunjeno je ono što je obećano. Detaljno je prikazana diskografija Branimira Džonija Štulića. Ivačković nije štedeo ni pohvale a bogami ni pokude, već prema tome šta je koje izdanje po njegovom mišljenju zaslužilo. Za prva četiri albuma se uglavnom slažem, ostale, kao što rekoh, skoro da nisam slušao, pa ću verovati Ivačkoviću. Knjiga se lako čita ali neće značiti ništa onima kojima Azra ne znači ništa. Onima kojima Azra znači ili su zainteresovani iz profesionalnih razloga, knjiga "Između krajnosti" bi trebalo da bude obavezna lektira. Ono što mi se ne sviđa je previše ostrašćeno prikazivanje Džonijeve ličnosti. Iz teksta izgleda da između Džonija i autora postoji lični animozitet, a to, po mom mišljenju, ne bi trebalo da se vidi u knjizi.
A pretty much correct and objective guide to Azra and Džoni Štulić, somewhat marred by the author's decision to also evaluate Štulić as a person, and thus, his inability or unwillingness to grasp the (self)irony and cynicism of Štulić's later career.
Jedino što vredi u ovoj knjizi su fotografije. Ne razumem potrebu autora da napiše biografiju Azre, a da sam nema nimalo poštovanja prema Štuliću. Ne preporučujem ovu knjigu ni ako ste slušali Azru, ni ako niste, ni ako ne voite Štulića, ni ako ga volite.
Kroz potpuno objektivistički pristup liku, delu i stvaralaštvu Branimira Štulića, kao i Azre, autor pokušava da čitaocima približi jednu kompletnu epohu: uspon, pad i raspad jedne od najvećih jugoslovenskih grupa. Iako, kao produkt objektivnosti moraju nestati “naslage mita” formirane oko Džonija, smatram da autor (ne)namerno preteruje u tome. Naravno, slažem se da transformacija i metamorfoza frontmena Azre nakon “Krivog srastanja” ruše ugled grupe, kao i da sveopšte dadaistički pristup sopstvenom delu uništava ono što je smatrano Štulićevom suštinom. No, kreacije Štulića, Lajnera i Hrnjaka, za vreme kasnih sedamdesetih i prve polovine osamdesetih godina - koje su i dan danas u stanju da pobude najdublje, latentne emocije slušalaca, jesu nešto uz šta opravdano stoji reč mit, ali koji ipak ne treba rušiti, već posmatrati kao pamflet - sadržalac osećanja i misli.
“Ušao je u njih - mikseve pred miksanje - dah vremena i najbliži su onome kako je to tad zvučalo.”
Toliko sam očekivala od ove knjige i na kraju je nisam ni pročitala do kraja. Jako mi se dopada svrgavanje Džonija sa trona (iako ga i sama tu postavljam) i prikazivanje njega kroz karakter koji je baš između krajnosti. Možda da je bilo manje tog faktografskog stila više držala pažnju. Ovako je nešto što ću prelistati opet kad mi dođe, nikako namjenski preporučiti iako ima svoj muzičko istorijski značaj.
Одлична, објективна књига! Неко у претходном коментару књигу оцрни уз коментар да "му је књига срушила мит о Џонију"! Па наравно... Не треба бити психијатар да се види да је Бранимир нарцисоидни его манијак без додира са стварношћу. Али је такође био и велики умјетник: пјесник, музичар што ова књига и потврђује!