Koža je vrhunski napisan roman. Sledno, svako kome je to premisa čitalačkog užitka ne bi trebalo da propusti ovako maestralno preplitanje najtananije ljudske senzitivnosti i najužasnijih fantazmagorija sa prelivom od bizarnosti, čemernog sarkazma i gneva. Iako je tema ratna, tačnije posleratna (što se ispostavlja većim paklom), Koža nikako nije puko lamentiranje nad nevinim stradalnicima, moralistički apel ili humanistički vapaj, niti slična vrsta angažmana sa ciljem da ovaj svet već jednom postane bolji.
Za sve to Malapartea zabole (na pesku Kaprija osunčano) dupe.
Odavde, od pominjanja autorovog imena, beri, čitaoče, kožu na šiljak: počinju problem koji eskaliraju u brojnim pravcima i preko svih granica obzira, da se u nekom trenutku može stići i do podatka da je pomenuto dupe, pride, bivalo depilirano. Beš šale, to stvarno piše.
Da li je Kurcio Malaparte bio salonski fašista, iskompleksirani elistista, snobovski ništak, intelektualni klovn, šovinista, homofob, rasista i licemer?
Ne znam. Deluje verovatno, ali to pitanje smatram irelevantnim, uz opasku da Malaparte nije za one koji između piščeve biografije i njegovog dela vide neraskidivu vezu i jedno tumače drugim.
Da li postoje indicije da je Kožu napisao salonski fašista, iskompleksirani elistista, snobovski ništak, intelektualni klovn, šovinista, homofob, rasista i licemer?
Postoje. Štaviše, ima ih u priličnoj meri, uz opasku da, uprkos i kvantitetu i kvalitetu, one ostaju samo indicije koje čak i najposvećeniji čitalac, razborit i nepodjarmljen aktuelnim demokratskim submisivnostima, ne može proglasiti čvrstim dokazima.
Atmosfera Kože nalikuje atmosferi Pazolinijevog Saloa, čak bih rekla da je Malaparteovo švenkovanje sa bizarnosti i brutalnosti na raskoš i ekstravaganciju još uspelije. Ipak, koliki god da je katatonični šok u koji Pazolini baca svog gledaoca, on mu pošteno saopšti šta je bila poenta i zašto je sve moralo baš tako. Malaparte se tu, sav raspilavljen od jetkosti, svom zabezeknutom, zbunjenom i zgroženom čitaocu pobednički ceri u lice. Ali ne bez osnova. On jeste pobednik, jer je (i dalje) interesantan i desno i levo. Pobedio je veoma vispreno, a prilično prostom računicom: niko nije imun na opsenarsko dejstvo paradoksa, a gvozdena doslednost izazviva svačije poštovanje. Trebalo je, dakle, samo biti dosledan – čak i u licemerju.
Za spajanje zaista izuzetno napisanog romana i zaista izuzetno problematične piščeve ličnosti, ovo bi mogla biti jedna od mogućnosti: Kurcio Malaparte koji je rođen u Toskani, jednoj od najlepših i kulturološki najvažnijih regija čitave Evrope, mogao je sebi da priušti krasnu vilu na ostrvu Kapri čija je izuzetnost hiljadama godina bila rezervisana za napravljene u ređe korišćenim kalupima, poput careva, uglednika, bogataša i drugovrsne elite. Ništa od navedenog Malapartea nije učinilo ni lepšim, ni kulturnijim, niti u ma kom smislu izuzetnijiim, ali je on, pasionirani zaljubljenik u lagodan život (a pre svega u samoga sebe) rešio da se tako oseća. Nije, ustalom, imao od koga da traži dozvolu, sve i da mu je tako nešto moglo pasti na pamet. I tako je taj Malaparte, kad bi mu dosadilo ribarenje barkom po Napuljskom zalivu, kad bi izgustirao i novu ljubavnicu ili kad mu se prosto ćefne da prošeta novi brilijantin, sa tog svog Kaprija, kao sa Olimpa, povremeno silazio u stvarnost: na francuski front kao dobrovoljac, u Etopiju da se poigra fotoreportera, pa onda kod Dučea na bunga – bunga žurku, pa malo koktel prijema po diplomatskim korovima, malo i u Beograd (a šestoaprilsko bombardovanje – gruuum! – ko poručeno), malo do Rusije, malo do Kine, na kafu do Pavelića… i kad se, što bi kazale Nišlije, promaje po svet, ode si kući. Tamo je dobro vino, blagorodni maslinjaci, vazduh miriše na ruzmarin i lovor, toplo je, sunčano i daleko od nemernih ljudskih patnji i nedaća koje izuzetno dobro vidi, razume i može da oseti. Na sve to, Nebo ga je obdarilo raskošnom uobraziljom, te je bio kadar da piše uverljive ratne izveštaje sa ukrajinskih frontova, iscrpnih strahovitosti, a sve ležeći na žalu Tirenskoga mora. Rečju, nije morao ni da ide ako mu se nije htelo.
Moguće je da je pisao samo da bi isprovocirao toliko žuđenu javnu pažnju, kao što je moguće da je pisanje bio njegov način da podnese teret svih tih stradalnika sa kojima se sretao i sa kojima je saosećao; ili način da se bori, pre svega sopstvenim demonima koje ga neštedimice bacakaju po ćoškovima krajnosti; način da se opravda ili čak ponizi pred sobom samim – što ne preduzima ništa ili što se svaka strana koju odabere ubrzo ispostavi pogrešnom ili što bi svako njegovo poduzeće na kraju ispalo mizerno jer je, najzad, svestan svoje mizernosti.
A možda ga je stvarno bolelo dupe: zato što mu se moglo da sve (i dalje) zajebava ili zato što bezbolna depilacija postoji samo na reklami - svejedno, važna je doslednost.