Kao sveučilišna profesorica, književna i kulturna teoretičarka Maša Grdešić navikla je o književnosti i popularnoj kulturi govoriti akademski, iza katedre. Zbirka Zamke pristojnosti: eseji o feminizmu i popularnoj kulturi očekivano je znanstveno utemeljena, no glas u njoj nije nimalo udaljen ni autoritaran. To je glas, prije svega, strastvene čitateljice i gledateljice čije pisanje počinje od pitanja: kako govoriti o našim ljubavima kad su naše ljubavi tekstovi, i to tekstovi koje stvaraju žene, koji se bave ženama i koji su namijenjeni ženskoj publici?
Maša Grdešić o ovim temama piše pedantno gradeći svoju argumentaciju, razigranu mnoštvom primjera iz visoke i popularne kulture, da bi onda bez zadrške progovorila o onome što osjeća: o bijesu u susretu sa seksizmom u vlastitoj struci, o inspiraciji koju pronalazi u mlađim feministkinjama, o vatri u mozgu i želucu kad čita Elenu Ferrante i Sally Rooney. Ako pratite popularnu kulturu, promišljate rad, volite (ili mrzite) sapunice, kupujete posteljinu u Ikei, osjećate ili ste osjećali tinejdžersku tjeskobu, i sve to – i još mnogo toga – želite bolje razumjeti, ovi su eseji neophodna literatura.
Zamke pristojnosti nadahnut su spoj erudicije i topline, feminističke ljutnje i ranjivosti. Čitajući Mašu Grdešić, osjećamo da nas kroz izazove kapitalističke i patrijarhalne svakodnevice vodi mirna i sigurna ruka, koja ispisuje nešto što je puno rjeđe nego što se čini – knjigu kojoj je stalo do nas.
"Zamke pristojnosti" Maše Grdešić zbirka je tekstova objavljenih na MUF-u, ugašenom feminističkom portalu. U ovim esejima Maša se bavi pitanjima feminizma uglavnom kroz prizmu pop-kulture. I pop-kulturom kroz prizmu feminizma.
Kao platforma za analizu služe joj uglavnom književnost i serije. Redovito je riječ o nekoj primijećenoj "sitnici" ili sitnici vezanoj uz Elenu Ferrante, Mariju Jurić-Zagorku, Sally Rooney ili općenit(ij)e stavove vezane za poziciju žena kao autorica i kao likova. Ili uz serije, poput Djevojaka, Seksa i grada ili Gilmoreice. Ono što primijeti, autorica vrlo elegantno povezuje s argumentima i kontraargumentima drugih autora i autorica, te s osobnim razmišljanjima i iskustvima. Vrlo uspješno i gotovo neprimjetno Maša Grdešić širi sliku, te partikularni okidač postaje polje puno šire rasprave i analize. Time pokazuje da je gotovo redovito riječ o mnogo dubljim, strukturalnim problemima, a ne o izoliranim slučajevima koji se "pretjerano analiziraju i traži se feministički ključ tamo gdje ga nema".
Mnoga moja razmišljanja Maša je Grdešić potvrdila dajući im stručniju notu. Ne samo to, nego je otvorila i mnogo (za mene) novih tema, koje su utjecale na vrlo ugodnu promjenu koju sam osjetio, a to je bolje razumijevanje sadašnje pozicije žena, odnosa prema njima i uzročnicima za takvo stanje. Da se pogrešno ne shvati, ovdje nije riječ o bijesnom i jednostranom iznošenju frustracija zbog ženske pozicije. I da jest, to bi bilo sasvim u redu. Ono što hoću reći jest da autorica u svojim esejima pruža vrlo uravnoteženo viđenje stvari, ne nastupajući dogmatski, nego redovito i uspješno sučeljava argumente za i protiv određenog zaključka. To nipošto ne znači da nije izrazito kritična prema poziciji žena i odnosu prema njima. Ono što uspijeva u svojim esejima je pokazati da itekako ima razloga biti kritična prema poziciji žena i odnosu prema njima.
To me vodi i k ocjeni da su eseji odlično napisani. U većini slučajeva vrlo jasno vođenje misli od početka do kraja, referiranje na druge autorice i autore vrlo je odmjereno i svrhovito; citati su strogo u službi teksta, nikada ne prerastaju u akademsko iživljavanje niti su svrha sebi samima. U tom smislu, tekstovi su vrlo prohodni, a opet zadržavaju solidnu akademsku podlogu.
S mnogim primjerima koje autorica uzima kao odskočnu dasku za širu analizu nisam bio upoznat. Ili sam bio upoznat vrlo općenito, samo načelno znajući o kojoj seriji, filmu ili romanu je riječ. Svejedno, a to je još jedan plus za autoričin stil, tekstovi se i dalje čitaju lako; autorica čitatelja uključuje dajući mu dovoljno informacija za shvaćanje o čemu je riječ. Dodatno, teme su redovito šire od nekog dijaloga u seriji ili lika u romanu, te su predstavljene na način da i nezainteresiranima za (pop)kulturu tekstovi budu zanimljivi i edukativni.
Sveukupno, sjajni tekstovi. Uživao sam čitajući ih i učeći iz njih.
Jedino bih volio da je u nekim esejima autorica ipak za nijansu više prostora dala vlastitom pogledu na određeni fenomen. Doista nijansa. Do pet zvjezdica nije došla jedino zbog mojeg nešto manjeg, u usporedbi s autoričinim, interesa za pop-kulturu.
Sjajna zbirka eseja! Grdešić piše pitko i pristupačno, a citati/znanstvene reference kojima podržava svoje misli sjajno su uklopljeni u tekst i nikad nisu sami sebi svrha (kao što reference u znanstveni(ji)m tekstovima ponekad znaju biti).
Uvijek sam se osjećala upućenom u temu teksta, iako neke od serija/knjiga/filmova koje Grdešić spominje i koristi za bazu razmišljanja u nekim tekstovima nisam nit vidla nit mirisala. Autorica kratko i jasno uvodi čitateljicu/čitatelja u građu o kojoj piše i to bez spoilanja, što kao konzumentica popularne kulture jako cijenim. 🤓
Uz to da su autoričini eseji (za mene) najbolja moguća kombinacija popularnog/znanstvenog/osobnog, Grdešić još i nalazi zlatnu sredinu kad piše o popularnoj kulturi - u kritici je istovremeno suosjećajna i stroga. Brani, recimo, gledatelj(ic)e sapunica i ljubića, ali je i svjesna problematičnosti tih formi i nekritičke konzumacije bilokakvih kulturnih proizvoda.
U najgorem slučaju su me tekstovi samo podsjetili na neke feminističke i pop-kulturno kritičke misli i koncepte (što uopće nije loše!), a u najboljem slučaju mi je Grdešić poboljšala kritičku misao kad razmišljam i razgovaram o feminizmu i/ili popularnoj kulturi, obogatila me svojim i tuđim mislima i učinila me malo obzirnijom i "uključivijom" feministkinjom.
Većina eseja u zbirci je sjajna, mnogočemu me autorica naučila, mnogočemu podsjetila. Davno je prošlo vrijeme kad sam istraživala rodne uloge i identitet, posebno kroz pop kulturu i dobro mi je došlo ovo podsjećanje, i za um i za dušu i za (feministički) identitet. Pritom eseji su prepuni referenci na serije, filmove i knjige koje (još) nisam pročitala niti pogledala i s guštom ću se i u to istraživanje upustiti. Ne treba zaboraviti reći niti: Maša Grdešić sjajno piše i vrlo ju je lako čitati. Bilo mi je žao kad sam dovršila zadnji esej. Mogla bih ju čitati unedogled.