čitala sam mopasana pre dve, tri godine, bilo je obavezno u školi, ali nisam tada u njemu videla ni malo posebnosti. sređujem policu pre nekoliko dana i vidim ovo izdanje, mama ga je donela iz sela pre nekoliko godina, i otvorim, onako nasumično, pripovetku ON. i možda se magija ne bi ni osetila da sam prvo otvorila neku drugu, ko zna? ovako, ON me je naterao da nastavim sa čitanjem, bez ikakvog reda, ne po redosledu koji je priložen, i evo šta sam zaključila: mopasan piše o opasnostima samačkog života, o ljudskoj potrebi da ne bude sam. o strahu od samoće. piše on i o ljubavi, onako iskrenoj, čistoj, i ostalim istinama i našim potrebama i strahovima, priviđenjima i mukama. i sve je to, na svoj način, lepo. evo šta mi se izuzetno dopadalo:
...hoću neko biće kome mogu da prekinem san; da ga iznenada nešto upitam, nešto glupo, tek da čujem nečiji glas, da osetim kako se budi jedna duša, kako radi jedan razum... (on, 106)
...video sam kako se pojavio moj pisaći sto, retka dragocenost iz prošlog veka u kome su bila sva pisma koja sam primio, sva istorija moga srca, jedna stara istorija zbog koje sam toliko patio! (ko zna?,93)
umara me veoma brzo sve ono što se ne dešava u meni (ko zna?, 88)
mudrac kaže: možda? (horla, 69)
toliko.
<3