,,Remember, we are mortal, but poetry is not."
Patti Smith
Poezija će preživeti, nastaviće svoj život izvan korica knjige i otići negde daleko od pisca, živeći u čitaocima koji dolaze i tako u beskraj.
Zbilja osećaj nesigurnosti je i ovaj put postojao u meni, logično je jer se radilo o poeziji. Nekako je taj osećaj rastao i opadao periodično dok sam planirao čitanje ove zbirke, zato što nisam bio siguran u šta se ja to tačno upuštam, imajući samo u sitnim naznakama ceo koncept zbirke.
Poezija koju, čini mi se tako lako i sasvim prirodno Đorđe stvara je veoma prosta za razumevanje, ali takođe i veoma efektivna kada pričamo o emocijama u njima. Njegove će reći pogodiće svakog ko se makar u jednoj od pesama prepozna, a prepoznati se u ovakvim pesmama je tako lako, da je skoro i tužno koliko je istine u njima sadržano.
Ova zbirka poezija bih kategorisao u onaj tip poezija čije reči imaju pravo značenje, u njihovom tumačenju ne postoji preterana filozofija, emocije su stvarno, skoro da ih možete osetiti, dodirnuti pa čak i uhvatiti za ruku.
Ruke su konstantan motiv kod Đorđa. Ruke su kao mostovi što bi rekao Ivo Andrić, ali mostovi sa duplom ulogom. Vrlo lako zaboravimo da mostovi ne mogu samo da spoje već i da rastave. Takve su i ruke, ljudske ruke, tople ili hladne, tvrde ili meke. Funkcije će uvek biti iste, bez izuzetaka.
A tu su i oči. Oči koje su motiv od kada je sveta i veka, u očima je uvek istina. Pa je tako i u pesmama Đorđa Simića, u njima se ogleda ljubav, istina, laž i bol.
Svi ti motivi ruku, očiju, dodira svi oni jasno upućuju na ljubav. Češće nesrećnu nego srećnu, ali takav je život.
Niko nikada nije rekao da ljubav neće boleti, možda će se na prvi tren ona učiniti kao nešto što je najlepše, najdelikatnije što postoji na ovom svetu. Tako nežno i posebno, tako lično, vredno svakog divljenja i truda. Ali opet, ljubav boli, ako ne boli sada, boleće posle. To je kao neka dogma koju niko ne može opovrgnuti, ona je mač sa dve oštrice. Teško je to nekada shvatiti, ako ste previše romantična duša, zato što nada poslednja umire, želja da sve bude u redu. Onda sledi kraj, manje željan, manje očekivan, borba da se takav kraj prihvati, i na kraju prepusti slučaju i prihvati pravo stanje stvarnosti.
Zbirka je zaista posebna, mada je autoru ovo prva zbirka, čini mi se da on piše kao da mu je ovo već ko zna koja po redu. Njegove pesme iako su kratke veoma su jasne, i daju nam tu jednu divnu poetičnu suštinu ljubavi i onoga što dolazi kada ljubav nestane. Neko bi rekao da je to tako tužan, a opet ja bih rekao da je to tako divno.
Jednom davno jedna pametna devojka mi je rekla, ,,Nekada baš u najtragičnijim momentima čovek može stvoriti najlepše stvari". Čini mi se da je Đorđe svojom zbirkom ovu krilaticu i potvrdio.