„Slušala je sitno, ubitačno jednolično šljapkanje kiše pod prozorima, i Čangino suho kašljanje u drugoj sobi, i Jovanovo hodanje po predsoblju, i baš zato što je bila sama kao nikad u životu, sama kao u grobu, jače je osjećala te znakove tuđih života s kojima je ništa ne veže, od kojih je toliko odvojena da je zbog toga guši mučan bol. Okrećući glavu nevidljivom zidu, od koga bije leden dah, ona je svjesna čudne misli, a i ne misli o njoj, da se zbog nečega mladići i jedan bolestan čovjek teturaju ovog časa po dalekom kaljavom drumu, zbog nečega što je jače od sna i od straha, da zbog neke svoje misli onaj sušičavi čovjek u drugoj sobi danju i noću obigrava sela na svojim štulastim nogama, ne misleći na bolesno kašljucanje i ne tužeći se na umor, da zbog nečeg što mu je važnije od života Jovan mirno gleda na sve što se oko njega dešava, on zna za nešto od većeg značaja.“
Mehmed "Meša" Selimović was a Yugoslav and a Bosnian writer from Bosnia and Herzegovina and one of the greatest Bosnian writers of the 20th century. His most famous works deal with Bosnia and Herzegovina and the culture of the Bosniak inhabitants of the Ottoman province of Bosnia.
Selimovićev kratki poetski roman u kom na osoben način opisuje strepnje i nemire tri mlade duše u jeku Drugog svetskog rata. Delo publikovano 1965.godine, smatra se uvertirom piščevog najpoznatijeg romana "Derviš i smrt", koji će ga, godinu dana kasnije, konačno i zasluženo vinuti u red najcenjenijih književnika sa naših prostora i šire.
"Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji."
“Bir zamanların sıradan ve güzel dünyası, mucize gibi bir şeydi şimdi. Dünyanın eskiden böyle bir yer olduğundan bile şüphe duyuyordu artık. Belki çok uzun zaman önce yaşanmış ve küllenmiş bir geçmişin hatırası, belki çocukluğun o güzel rüyaları, belki de artakalan hüzünlü bir efsanenin hatırlanan son sözcükleri gibi: Bir zamanlar başka bir dünya vardı.”
İkinci Dünya Savaşı’nda bir Yugoslav köyünde yaşayan karı koca bir çiftin perspektifinden değişen hayatları ve yaşamı sorgulama süreçlerini anlatan bu kitap, özellikle ilk sayfalarında beni içine çekmesine rağmen ağır aksak ilerleyen hikayesi ve anlatımı sebebiyle beni hızlıca kaybetti. Sorun tam olarak neredeydi anlayamadım ancak hikaye o kadar dağınık anlatılmıştı ki diyalogların kim arasında geçtiğini anlamak bile güçleşmeye başladı bir süre sonra. Hiçbiri pek sevilesi olmayan karakterler arasındaki hızlı ve düzensiz geçişler beni kitaptan tamamen kopardı. Potansiyeli çok yüksek olup bu kadar hayal kırıklığı yaratması üzücü oldu. Sonunu zor getirdim maalesef, belki de zamanı değildi.
.. a bilo bi još gore kad ne bi znao da sve ima kraj, pa i nevolja.
.. samo, srećom, on svašta pomišlja a ne čini, a sve rjeđe i pomišlja, ne voli da radi nekorisne stvari.
.. a kaže možda jer više ništa ne zna sigurno ni o sebi ni o drugima, nekad je znao, ili je mislio da zna, a to je isto, sad nije siguran ni u šta.
Tajni i opasni poslovi nisu dobri, a kad čovjek od njih ni koristi nema, onda tu nešto nije u redu. Ili oni misle na korist koju će imati docnije, ako pobijede? Jadna mi korist kad ti je glava svakog časa u torbi, i teško će koji iznijeti čitavu, a pobjeda bez mene isto je što i poraz. A i ta pobjeda, ko zna šta je to, opet će se orati zemlja, i kuburiti od Božića do Đurđeva, i gledati u nebo hoće li pasti kiša ili će zasjati sunce, opet će se bolovati i tugovati, rađati i umirati, i šta mu je to onda pobjeda, i za koga?
.. a život nije svetkovina već trpljenje, i ne treba ga još više otežavati mišlju na ono što ne može da bude.
.. ali ima neke mudrosti u tom trpljivom podnošenju nevolja koje se ne mogu izbjeći.
Another psychological WWII tale by Selimović. I must admit I found this book hard going, but it held me nonetheless with its unique approach to wartime drama. A household is attempting to carry on as far as possible as normal in wartime, with different armed factions coming and going across their land. The different members of the household (which for a time include a wounded Partisan) have different views on what the war means, and how to cope with it, such that the real focus of the book is not the action, but the effect that it has on individuals, families and communities. And that it what war comes down to: it is not so much the grand game of Risk so beloved of the likes of Tony Blair, as a series of crises that directly affect ordinary people, and which they deal with as best they can.
Mehmed "Meşa" Selimoviç'in "Sis ve Ayışığı" (1965) bugün bitirdim. Yazarın "Derviş ve Ölüm" (1966) kitabı bir başyapıttı; bu romanı o ayarda değil, ona hazırlık gibi bir nevi aslında.
II. Dünya Savaşı yıllarında Yugoslavya: Nazi işgali, partizanlar, şehirliler, köylüler, askerler, zaaflar, acılar, ayrılıklar...
Selimoviç [1910-1982], savaşı bizzat yaşayan bir yazar olarak, dönemin ağır havasını ustaca yansıtmış. Slav yazarların gerçekçi bakışla işlediği insan psikolojisinin derinlikleri ve karanlık yanlarını -Dostoyevskivâri- incelikle ele almış.
Meša Selimović je naravno poznat po svojim romanima Derviš i smrt, te po romanu Tvrđava. No ovaj kratki roman koji predstavlja prethodnicu ova dva, po mom mišljenju predstavlja određenu granicu između poeme i romana. Tajanstven, prožet melanholijom ljudi koje situacija ( u ovom slučaju rat) natjera da ponovo preispitaju svoje davno zakopane tajne na dnu duše. Kroz cijelo djelo se provlači nota prolaznosti života, onih malih ljudskih radosti i ljudske ćudi.
Како прво доживување на светот и пишувањето на Селимовиќ, „Магла и месечевина“ е роман кој ми се допадна – но не и нешто премногу посебно. Прекрасен начин на пишување, некако меланхолично, сурово, детално објаснето. Книгулче од околу стотина страници што зборува за стравот и слободата, животот за време на војна и по неа, моралните дилеми, личните кризи, човековата кревкост, духовната изолација и потрагата по смисла во свет без вредности.
„Магла и месечевина“ е роман за човек кој се обидува да го пронајде својот пат низ маглите и темнините на животот, барајќи ја вистината, смислата и љубовта во свет исполнет со стравови и сомнежи. Главниот лик се соочува со чувство на апатија, отуѓеност и духовна магла, барајќи внатрешен мир во светлината – месечината, која на некој начин му пружа лично ослободување и спокој.
Самиот наслов е многу убаво поврзан со суштината на приказната: месечината симболизира просветлување и надеж, додека маглата претставува страв, конфузија, осаменост и отуѓеност.
"...чекаше да се појави месечината, со надеж гледаше во суровата рамнa линија на насипот... секоја ноќ ја пречекува, го возбудуваше тој час кога згуснатата темнина се разредува и исчезнува, а мочуриштето и рамницата оживуваат од благата светлина и длабоките сенки. Тогаш светот околу него повторно се раѓаше."
"Има причини да си оди, како и тогаш, кога првпат заминуваше, тој не постоеше, а сега е поважен од сите причини,сокриј ме би му рекла, затворија ја вратата да бидеме само јас и ти, и тој ќе ја заштити со мршавите добри раце, ќе ја затвори вратата и ќе бидат само тие двајцата."
"Го гребеше грлото како зобено зрно полно боцки... зашто човек мора на некого да го искали насобраниот бес, инаку би прснал како меур."
Not the most known of Meša Selimović's fiction but actually a very good place to start with his work, especially if interested in his views of Yugoslavian politics and history. It's useful in reading this to know he studied—and later taught and did considerable research on—Serbo-Croat philology and linguistics, too.
Bir köylü için yurt, yurttaşlık, eşitlik, faşizm ne anlam ifade eder? En sağlam bağını toprağıyla kurmuş, atasını ve soyunu, âdetlerini ve nefretini toprakla bağı çerçevesinde belirlemiş bir adam ve "topraksız", dolayısıyla soyuyla bağları belirsiz bir kadının savaş ikliminde karşılaştıkları insanlarla bazen yakınlaşan ama çoğunlukla uzaklaşan hikâyesi Sis ve Ay Işığı.
Buna roman demek doğru mu bilmiyorum, daha çok uzun bir öykü; savaş romanı ise hiç değil, karamsarlığı pekâlâ savaş dışında bir nedenle de giyinmiş olabilecek insanların öyküsü.
Kitabın dilini (çeviri çerçevesinde) akıcı ve doyurucu buldum. Beni rahatsız eden tek şey zaman zaman konuşan ya da düşünenin ya da o esnadaki anlatıcının kim olduğunu anlamakta zorlanmak oldu. Boşnakça zamirlerde dişi/erkek ayrımı var ise bunun Türkçeye yansıtılamamış olabileceğini düşündüm bu sebeple. Bunun haricinde öykü ne kadar karamsarsa benim de içim beraber karardı, sonunu bekliyor da olsam okudukça buz kestim. Bunu da kitabın başarısı sayabiliriz sanıyorum.
Ukoliko u ovom romanu tražite nastavak uživanja u čitanju Mešinih romana, to ovde nećete pronaći. Po mom mišljenju, roman je jako konfuzan. Priča je bez ikakvog reda i puno puta mi se dešavalo da zaboravim o kojem liku iz romana govori. Definitivno, ovaj roman nema ni približan kvalitet kao ostali romani Meše Selimovića, verujem da je upravo zbog toga manje poznat.
3.5 Познатата прекрасна меланхолија е тука, заедно со филозофските, човечки размисли. Секако, како и во повеќето книги на Меша, одвратноста на војната е прикажана во полн сјај, иако преку повеќе индивидуализирани примери. Не ми се допадна толку како неговите најпознати дела, но уживав сепак.
Nije teškoća u onome što se dešava, već što ne može ni da se pomiri, ni da šta izmijeni.
Volim knjige o kojima mogu pričati i razmišljati dugo nakon njihovog čitanja. To samo znači da su unutar svojih korica imale nešto da daju, ostavile neki trag i podlogu za diskusiju. Meša je jedan iz čijeg pera su izašle baš takve knjige. I onaj pisac za čije vam priče treba vrijeme i mirna glava dok ih čitate, jer trebaju da se shvate, procesiraju, dobro prate riječi između redova i na kraju svega toga da nam priča legne i da je što bi se reklo "svarimo". Dugo sam željela Maglu i mjesečinu i na kraju uspjela je i nabaviti. Ono što mi je dalo još veći plus i notu uzbuđenosti jeste što nisam ama baš ništa znala o radnji koja se dešava. Za razliku od moje cimke, uvijek pročitam opis koji se nađe na polođeni knjige. Na ovoj nije ga bilo, ali mogla sam vrlo lagano naći na netu, no rekla sam sebi nećeš i poslušala se. Ušla sam u nepoznati svijet Mešinih riječi i pustila da me vode. Prva dva poglavalja čitanje je išlo sporije, no odlika Mešinih romana i jeste da se čitaju sporije. Ne možete kroz sve one opise protrčati, jednostavno i kada vas "priča vozi" čitanje ide sporije nego kod nekih drugih knjiga i možda je u tome i draž. Ostala poglavlja kada sam uspjela ući u koštać ritma riječi, dijaloga i unutarnjih borbi junaka, išla su brže i sve u svemu brzo se pročitalo jer je samo 115 stranica. Knjiga odiše sumornom atmosferom, depresijom i unutarnjim borbama i pitanjima koje svaki čovjek ima. Meni je minus bio što sam je čitala kada sam i sama u depresivnom vremenu i bila sam u fazonu- možda mi ova knjiga nije trebala sad? No, kakvu atmosferu čovjek može i očekivati kada se radi o priči koja je smještena u vihoru rata? S ratom Meša je u svemu ovome ispleo i može se reći postavio na glavnom mjesto pogled jedne žene na rat, onda opisao emocije ravnodušnosti, šta se desi kada ljudi ne komuniciraju, zatvaranje čovjeka u svoja 4 zida i borba sa unutarnjim ja i tajnama koje svi imamo. Rat sam po sebi to samo još više u ljudima probudi, kao i svaka nesreća koja čovjeka zadesi i natjera ga da se povuče u svoje sklonište. U svemu tome ima mi neka praznina i nedostaje mi ono nešto. Izgleda mi kao da je Meša mogao napisati još mnogo toga i podariti veći roman, ali je pretvorio ovo u jednu priču i ostavio je taku sa "rupama", a opet i završenu. A možda samo ja sve njegove knjige mjerim po Tvrđavi, jer mi je najbolja i omiljena i onda joj teško ostale pariraju. Sve u svemu i na ovako mali broj stranica Meša je uspio da ostavi mnogo toka za razmišljanje- za to čista 5. Za atmosferu i temu -3, možda nekada pročitam u neko bolje vrijeme i vidim da li će se stanje promijeniti.
Svako od nas poživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji.
Kako završim knjigu Meše Selimovića treba mi koji dan da je obradim, smestim u neki kutak svesti, jer nijedan drugi pisac nije tako kompleksan, rečit, jasan,, druge knjige mi se čine prazne posle njega.. "Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja.. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuverava, a ja mogu da ti pripišem zlu nameru a to nije dobro.. "
Radnja je u pocetku usporena i monotona te je ponekad tesko pratiti o kojem liku autor govori sto otezava povezivanje s likovima. Prema kraju karakterizacija i medusobni odnosi likova postaju jasniji i interesantniji, no sve se ubrzo zavrsi s vrlo sazetim raspletom. Osobno mi je falilo intenziteta, no upravo takav ton knjige podupire glavnu poruku djela pa naknadno gledano ima smisla.
“Bio je ko gora, sad je ruševina, bio je čovjek, sad je tuga.” “ Oni ne misle ni o sebi ni o nama i zato ih volimo i grdimo sto su takvi, volimo ih sto su neuhvatljivi uzalud zeleci da ih zadrzimo i ne znamo gdje je sta u toj igri koja je zeljenje. Ako nije to, onda je muka.”