What do you think?
Rate this book
Journey to Russia
When Miroslav Krleža traveled through Russia for six months between the end of 1924 and the beginning of 1925, the celebrated Croatian writer was there to figure out what it all meant. The sprawling country was still coming to terms with the events of the 1917 revolution and reeling from Lenin’s death in January 1924. During this period of profound political and social transition, Krleža opened his senses to train stations, cities, and villages and collected wildly different Russian perspectives on their collective moment in history.
Krleža’s impressionistic reportage of mass demonstrations and jubilant Orthodox Easter celebrations is informed by his preoccupation with the political, social, and psychological complexities of his environment. The result is a masterfully crafted modernist travelogue that resonates today as much as it did when first published in 1926.
Krleža’s impressionistic reportage of mass demonstrations and jubilant Orthodox Easter celebrations is informed by his preoccupation with the political, social, and psychological complexities of his environment. The result is a masterfully crafted modernist travelogue that resonates today as much as it did when first published in 1926.
- GenresNonfictionTravelHistory
239 pages, Paperback
First published January 1, 1926
5 people are currently reading
75 people want to read
About the author
Miroslav Krleža
213 books220 followersA leading Croatian writer and figure in the cultural life of both Yugoslav states, the Kingdom (1918-1941) and the Republic (from 1945, until his death in 1981). He has been often proclaimed as the greatest Croatian writer of the 20th century.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 7 of 7 reviews
March 31, 2020
Oslobođenje
Sarajevo, 1973.
Jezik ovih korica je živopisan, bujan, nabubren, plitvički, niagarski.
Izuzetno je blizak književnoumjetničkom stilu, u tom vidu snažno avangardan.
Krleža se dere, razbija srpom i čekićem sintaksu:
"Od godine 1830. Francuska, osvojivši Alžir, širi svoju političku sferu svaki dan sve silnije na afričkom kontinentu i od osvojenja Senegambije i Konga, godine 1870, taj krvavi problem traje do Abd-el-Karima 1925- 26 neprekidno..... Prodor Britanskog imperija u južnu Afriku, Egipat i Sudan. Kitchener. Pokolji u masama. Nemiri i takozvana pacifikacija. Godine 1895. Talijani u Eritreji. Godine 1896 Talijani poraženi. Menelik II vladar Etiopije..... Mandžurija. Koreja. Tibet, ruska afera na Yaluu i Burski rat godine 1900-02. Port Arthur prelazi u ruske ruke. Bokserski ustanak 1900 u Kini. Međunarodna intervencija. Pitanje kinesko na Dalekom istoku."
Danas bi normativisti imali pune ruke posla da se ne radi o Krleži, samo je pitanje velikog i malog slova složeno da je to nevjerojatno.
Baš me zanima kako bi školski sustav iscijedio danas nekoga poput Krleže, proglasili bi ga oboljelim od ADHD-a. Zgazilli bi svaki plam života. Ili ne bi, ipak i ja radim u školstvu.
Ovo avangardno nizanje je klasika za osvit dvadesetog stoljeća. Često se nalazi i u čistim književnim Krležinim tekstovima.
Sadržajno, što reći, blue pill Krleža posjećuje 1925. SSSR.
S time da i danas mislim da je SSSR 1920-ih jedno od najslobodnijih mjesta i trenutaka u ljudskoj povijesti. Jedino razdoblje i mjesto koje je bilo životnije i slobodarskije od SSSR-a 1920-ih jest Jena 1790-ih. Romantizam je ipak vatra neugasiva.
U tome leži paradoks SSSR-a. Blue pill ideologija kolektiviteta sazidana od genija, od individua koje vrijede više nego milijuni običnih ljudi. Majakovski, Kandinski, Zamjatin, Kazimir Maljevič, Platonov, pa i Lenjin, što jest jest, više je Lenjin postigao nego što svi KRADEZEOVCI postignu ikada.
Bila je veća tragedija kada je umro Majakovski nego kada su umrli milijuni od gladi. Najveća ironija je da je Majakovski mislio da nije bolji od drugih, da smo svi braća i sestre.
Apstraktno slikarstvo, filmovi bez glavnih likova, predstave bez radnje, performansi, umjetnost svugdje i uvijek...
Zato, živio SSSR 1920-ih!
Zašto se dogodila 1917.? Ne samo zato jer su Lenjinu platili centri moći Zapada, navedeno više nije teorija zavjere, postoje dokumenti koji dokazuju.
Isto kao što nije Amerika izazvala rat u Siriji niti kao što se Jugoslavija raspala djelovanjem centara moći Zapada.
Sve se odigralo radi unutarnjih objektivnih razloga.
Stoljeća carske tiranije i stvarnog potlačivanja (kako je carska Rusija bila birokratska zemlja, dodirnice s našom diktaturom uhljebijata nisu slabe) te laž pravoslavnog heretičnog svećenstva je stvorilo 1917.
Zamislite da mene Plenki pošalje ubijati normalne afganistanske seljake? Kurac bih išao. Isto tako su ruski vojnici bili slani da umiru radi nekog cara, birokracije (diktature uhljebijata) i gmazovske carske obitelji (engleska kopilad)
Dakle, Rusija je doživjela 1917. radi pravoslavne hereze (sotonsko svećenstvo) te protestanske obitelji (englesko-gmazovska porijekla).
Lako je danas biti pametan. Krleža ovo piše 1925.
Pozitivci nisu bili ni crvenoarmejci niti bjeloarmejci, već https://en.wikipedia.org/wiki/Green_a.... Kada su lokalni seljaci sami sebe organizirali protiv boljševičke blue pill tablete te protiv heretično-gmazovske blue pill talbete Kaktus cara to je bila prava stvar.Zašto Krleža ne spominje navedene događaje? Zašto https://en.wikipedia.org/wiki/Tambov_... nije u udžbenicima?
Upravo zato jer je diktatura diktatura, bila ona carska, proletarijata ili kao ona danas, uhljebijata.
Welcome to Udbaland!
I ovi dečki su bili blue pill, no uvijek me golicaju: https://en.wikipedia.org/wiki/Revolut....
Isto kao što je prava Bastilla zapravo podignuta, a ne srušena, 1789. tako je i ropstvo povećano, a ne prekinuto 1917.
Krležino poglavlje "O Lenjinu" je zbilja odvratno. Rekoh malo prije da je on bar nešto napravio, uglavnom negativno. Malo prije ga branih jer Lenjina napadaju ljudi koji u svome životu od prelaska levela u igricama drugo ništa nisu napravili. Lenjin je štakor modernizma.
Krležino glorificiranje Lenjina u poglavlju "O Lenjinu" je užasno sjevernokorejsko.
To Krležino poglavlje dokazuje da je Dostojevski bio u pravu kada je rekao da kada srušimo Boga, nema više morala, ljudi postaju bogovi i kreće diktatura.
Heretičnost Ruske pravoslavne crkve, točnije diktaturu heretične Ruske pravoslavne crkve ne može totalitarni ateizam ispraviti. Ako je hereza diktatura, onda je ateizam totalitarizam.
Spengler je lijepo objasnio da su Rusi vječno raspolovljeni, izgubljeni, raskoljeni između faustovske i magičke kulture.
Kada se usporedi Spenglerova i Krležina analiza 1917., vidi se razlika između znalca i mediokriteta. Spengler kuži da je boljševizam odraz izgubljenosti ruske kulture koja nikada neće postati civilizacija te će zauvijek ostati neostvarena, što je i dokazano danas. Krleža na naivan modernistički način misli da je povijest pravocrtna, da ide prema boljem, umjesto da shvati da je povijest kružna, da shvati da 1917. nije početak nečeg novog na svjetskoj razini, već odraz izgubljenosti i bezdomnosti ruske kulture.
Krleža u ovom putopisu u vlaku opisuje na filistarski način kako jedna žena čita Spenglera, kao Spengler nema uvid, a Marx je u pravu.
Eh, moj Miroslave, nisi ni uvidio da je Tito smrdljiva ljubičica, a kamoli da je 1917. cul de sac.
"Izlet u Rusiju" je paradigmatski primjet naivnosti i uskogrudnosti modernizma
Poput kolumni Režimskog lista.
Isto kao što su u Sovjetskom Savezu govorili prilikom kolektivizacije i izgradnje kolhoza da slušamo stručnjake i upravljali gdje se ljudi kreću, tako i danas trebamo slušati stručnjake, znanstvenike.
Iako mi je antipatičan Gramić Vila, ipak je bila sjajna večerašnja Bujica. Imunolog Sladojev, za kojeg me ne bi čudilo da je potomak ruskog emigranta, govorio kako bi da on ima ovlasti odmah sada ukinuo sve mjere.
Nemojmo zaboraviti da su doktori slali Židove u Auschwitz, da su znanstvenici stali iza kolektivizacije, da su znanstvenici u službi centara moći.
Ovaj socijalni inženjering i ovi haarpoliki potresi su zbilja zanimljivi.
Isto kao što su aparatčici u "Pravdi" pozivali građanstvo Sovjetskog Saveza da slušaju upute vlasti, tako danas aparatčici u Režimskom (Jutarnji, Jugoslavnji) listu pozivaju isto.
Isti ljudi koji nam govore da vožnje automobilima tope ledenjake i da je rod socijalni konstrukt.
"Izlet u Udbaland", to bi mogao biti naslov svih mojih osvrta.
"Izlet u Udbaland", ponekad politički nekorektan, ponekad bezobrazan, ali uvijek istinit.
Izađite na ulice kad bude sunčano, šetajte se do mile volje.
Po tim istim ulicama šetaju četnici, o tome nitko u Udbalandu ne govori.
Suživot kažu aparatčici.
Pravda kažem ja!
Što povezuje četnike, vahabije i feministkinje?
Osim toga da se trebaju obrijati i to da im je mjesto u https://www.youtube.com/watch?v=Q954L...
Smrt feminizmu, scijentizmu i boljševizmu!
¡Hasta luego!
Sarajevo, 1973.
Jezik ovih korica je živopisan, bujan, nabubren, plitvički, niagarski.
Izuzetno je blizak književnoumjetničkom stilu, u tom vidu snažno avangardan.
Krleža se dere, razbija srpom i čekićem sintaksu:
"Od godine 1830. Francuska, osvojivši Alžir, širi svoju političku sferu svaki dan sve silnije na afričkom kontinentu i od osvojenja Senegambije i Konga, godine 1870, taj krvavi problem traje do Abd-el-Karima 1925- 26 neprekidno..... Prodor Britanskog imperija u južnu Afriku, Egipat i Sudan. Kitchener. Pokolji u masama. Nemiri i takozvana pacifikacija. Godine 1895. Talijani u Eritreji. Godine 1896 Talijani poraženi. Menelik II vladar Etiopije..... Mandžurija. Koreja. Tibet, ruska afera na Yaluu i Burski rat godine 1900-02. Port Arthur prelazi u ruske ruke. Bokserski ustanak 1900 u Kini. Međunarodna intervencija. Pitanje kinesko na Dalekom istoku."
Danas bi normativisti imali pune ruke posla da se ne radi o Krleži, samo je pitanje velikog i malog slova složeno da je to nevjerojatno.
Baš me zanima kako bi školski sustav iscijedio danas nekoga poput Krleže, proglasili bi ga oboljelim od ADHD-a. Zgazilli bi svaki plam života. Ili ne bi, ipak i ja radim u školstvu.
Ovo avangardno nizanje je klasika za osvit dvadesetog stoljeća. Često se nalazi i u čistim književnim Krležinim tekstovima.
Sadržajno, što reći, blue pill Krleža posjećuje 1925. SSSR.
S time da i danas mislim da je SSSR 1920-ih jedno od najslobodnijih mjesta i trenutaka u ljudskoj povijesti. Jedino razdoblje i mjesto koje je bilo životnije i slobodarskije od SSSR-a 1920-ih jest Jena 1790-ih. Romantizam je ipak vatra neugasiva.
U tome leži paradoks SSSR-a. Blue pill ideologija kolektiviteta sazidana od genija, od individua koje vrijede više nego milijuni običnih ljudi. Majakovski, Kandinski, Zamjatin, Kazimir Maljevič, Platonov, pa i Lenjin, što jest jest, više je Lenjin postigao nego što svi KRADEZEOVCI postignu ikada.
Bila je veća tragedija kada je umro Majakovski nego kada su umrli milijuni od gladi. Najveća ironija je da je Majakovski mislio da nije bolji od drugih, da smo svi braća i sestre.
Apstraktno slikarstvo, filmovi bez glavnih likova, predstave bez radnje, performansi, umjetnost svugdje i uvijek...
Zato, živio SSSR 1920-ih!
Zašto se dogodila 1917.? Ne samo zato jer su Lenjinu platili centri moći Zapada, navedeno više nije teorija zavjere, postoje dokumenti koji dokazuju.
Isto kao što nije Amerika izazvala rat u Siriji niti kao što se Jugoslavija raspala djelovanjem centara moći Zapada.
Sve se odigralo radi unutarnjih objektivnih razloga.
Stoljeća carske tiranije i stvarnog potlačivanja (kako je carska Rusija bila birokratska zemlja, dodirnice s našom diktaturom uhljebijata nisu slabe) te laž pravoslavnog heretičnog svećenstva je stvorilo 1917.
Zamislite da mene Plenki pošalje ubijati normalne afganistanske seljake? Kurac bih išao. Isto tako su ruski vojnici bili slani da umiru radi nekog cara, birokracije (diktature uhljebijata) i gmazovske carske obitelji (engleska kopilad)
Dakle, Rusija je doživjela 1917. radi pravoslavne hereze (sotonsko svećenstvo) te protestanske obitelji (englesko-gmazovska porijekla).
Lako je danas biti pametan. Krleža ovo piše 1925.
Pozitivci nisu bili ni crvenoarmejci niti bjeloarmejci, već https://en.wikipedia.org/wiki/Green_a.... Kada su lokalni seljaci sami sebe organizirali protiv boljševičke blue pill tablete te protiv heretično-gmazovske blue pill talbete Kaktus cara to je bila prava stvar.Zašto Krleža ne spominje navedene događaje? Zašto https://en.wikipedia.org/wiki/Tambov_... nije u udžbenicima?
Upravo zato jer je diktatura diktatura, bila ona carska, proletarijata ili kao ona danas, uhljebijata.
Welcome to Udbaland!
I ovi dečki su bili blue pill, no uvijek me golicaju: https://en.wikipedia.org/wiki/Revolut....
Isto kao što je prava Bastilla zapravo podignuta, a ne srušena, 1789. tako je i ropstvo povećano, a ne prekinuto 1917.
Krležino poglavlje "O Lenjinu" je zbilja odvratno. Rekoh malo prije da je on bar nešto napravio, uglavnom negativno. Malo prije ga branih jer Lenjina napadaju ljudi koji u svome životu od prelaska levela u igricama drugo ništa nisu napravili. Lenjin je štakor modernizma.
Krležino glorificiranje Lenjina u poglavlju "O Lenjinu" je užasno sjevernokorejsko.
To Krležino poglavlje dokazuje da je Dostojevski bio u pravu kada je rekao da kada srušimo Boga, nema više morala, ljudi postaju bogovi i kreće diktatura.
Heretičnost Ruske pravoslavne crkve, točnije diktaturu heretične Ruske pravoslavne crkve ne može totalitarni ateizam ispraviti. Ako je hereza diktatura, onda je ateizam totalitarizam.
Spengler je lijepo objasnio da su Rusi vječno raspolovljeni, izgubljeni, raskoljeni između faustovske i magičke kulture.
Kada se usporedi Spenglerova i Krležina analiza 1917., vidi se razlika između znalca i mediokriteta. Spengler kuži da je boljševizam odraz izgubljenosti ruske kulture koja nikada neće postati civilizacija te će zauvijek ostati neostvarena, što je i dokazano danas. Krleža na naivan modernistički način misli da je povijest pravocrtna, da ide prema boljem, umjesto da shvati da je povijest kružna, da shvati da 1917. nije početak nečeg novog na svjetskoj razini, već odraz izgubljenosti i bezdomnosti ruske kulture.
Krleža u ovom putopisu u vlaku opisuje na filistarski način kako jedna žena čita Spenglera, kao Spengler nema uvid, a Marx je u pravu.
Eh, moj Miroslave, nisi ni uvidio da je Tito smrdljiva ljubičica, a kamoli da je 1917. cul de sac.
"Izlet u Rusiju" je paradigmatski primjet naivnosti i uskogrudnosti modernizma
Poput kolumni Režimskog lista.
Isto kao što su u Sovjetskom Savezu govorili prilikom kolektivizacije i izgradnje kolhoza da slušamo stručnjake i upravljali gdje se ljudi kreću, tako i danas trebamo slušati stručnjake, znanstvenike.
Iako mi je antipatičan Gramić Vila, ipak je bila sjajna večerašnja Bujica. Imunolog Sladojev, za kojeg me ne bi čudilo da je potomak ruskog emigranta, govorio kako bi da on ima ovlasti odmah sada ukinuo sve mjere.
Nemojmo zaboraviti da su doktori slali Židove u Auschwitz, da su znanstvenici stali iza kolektivizacije, da su znanstvenici u službi centara moći.
Ovaj socijalni inženjering i ovi haarpoliki potresi su zbilja zanimljivi.
Isto kao što su aparatčici u "Pravdi" pozivali građanstvo Sovjetskog Saveza da slušaju upute vlasti, tako danas aparatčici u Režimskom (Jutarnji, Jugoslavnji) listu pozivaju isto.
Isti ljudi koji nam govore da vožnje automobilima tope ledenjake i da je rod socijalni konstrukt.
"Izlet u Udbaland", to bi mogao biti naslov svih mojih osvrta.
"Izlet u Udbaland", ponekad politički nekorektan, ponekad bezobrazan, ali uvijek istinit.
Izađite na ulice kad bude sunčano, šetajte se do mile volje.
Po tim istim ulicama šetaju četnici, o tome nitko u Udbalandu ne govori.
Suživot kažu aparatčici.
Pravda kažem ja!
Što povezuje četnike, vahabije i feministkinje?
Osim toga da se trebaju obrijati i to da im je mjesto u https://www.youtube.com/watch?v=Q954L...
Smrt feminizmu, scijentizmu i boljševizmu!
¡Hasta luego!
March 21, 2016
It is a time-machine. These travel memoirs are so optimistic about future of a brand new country USSR. Also, the author hopes there will be a new state Yugoslavia.
Interesting to read this book now, when both these countries no longer exist.
Interesting to read this book now, when both these countries no longer exist.
July 27, 2025
Bought this in a bookstore in Rijeka, Croatia. I was looking for an influential/typical Croatian writer during a month-long stay in Opatija, and most sources pointed to Krleža. (I have since discovered that Opatija has a statue of him, a star on the Croatian walk of fame, and a stairway named in his honor.)
Made it about 80% of the way through so I’m counting it. It was interesting to read, but interesting in the sense of looking at a bug collection and not interesting in the sense of an immersive reading experience. Krleža spends a lot of time setting up strawmen and then bravely knocking them down in service of communism. (Though I can see how after getting buffeted about by various Empires for generations would make *anything else* seem like a better alternative.)
He’s in Berlin viewing the bourgeoisie with disdain, then he’s at a sawmill in Northern Russia admiring the sturdy work boots. There are flashes of humor like when arriving passengers toss their Western newspapers out the train windows before the Moscow station. A description of a meager dinner party thrown for a German businessman visiting for the first time after WWI is both funny and sad. A conversation with a former admiral-turned-musician borders on the seditious and counter-revolutionary, but is eventually revealed to be a very subtle interrogation of the author about his loyalties and the status of Russian emigres to Yugoslavia.
I dipped out in the middle of his tribute to Lenin, who had died a few months before Krleža arrived. After several pages about the glory of the Revolution, Europe’s colonialism, and USA’s racism, I was afraid I might get convinced to throw off my chains and give all my money to the state in exchange for sturdy work boots.
Can’t really recommend this one, though I know Krleža wrote in a lot of other genres. He tells a compelling story once he gets warmed up. Maybe starting with this book is like trying to get into Lou Reed by starting with Metal Machine Music.
Made it about 80% of the way through so I’m counting it. It was interesting to read, but interesting in the sense of looking at a bug collection and not interesting in the sense of an immersive reading experience. Krleža spends a lot of time setting up strawmen and then bravely knocking them down in service of communism. (Though I can see how after getting buffeted about by various Empires for generations would make *anything else* seem like a better alternative.)
He’s in Berlin viewing the bourgeoisie with disdain, then he’s at a sawmill in Northern Russia admiring the sturdy work boots. There are flashes of humor like when arriving passengers toss their Western newspapers out the train windows before the Moscow station. A description of a meager dinner party thrown for a German businessman visiting for the first time after WWI is both funny and sad. A conversation with a former admiral-turned-musician borders on the seditious and counter-revolutionary, but is eventually revealed to be a very subtle interrogation of the author about his loyalties and the status of Russian emigres to Yugoslavia.
I dipped out in the middle of his tribute to Lenin, who had died a few months before Krleža arrived. After several pages about the glory of the Revolution, Europe’s colonialism, and USA’s racism, I was afraid I might get convinced to throw off my chains and give all my money to the state in exchange for sturdy work boots.
Can’t really recommend this one, though I know Krleža wrote in a lot of other genres. He tells a compelling story once he gets warmed up. Maybe starting with this book is like trying to get into Lou Reed by starting with Metal Machine Music.
May 30, 2018
Krleža na Rusko potuje v prvem postleninovskem letu Sajuza, kjer izve, da so kapitalistični Fordovi traktorji orali ruske kolhoze, na vlakih ga obkrožajo oblomovski, karamazovski, mojsterinmargaretovski, akakijevsko-groteskni (so)potniki, špicljevski sogovorniki, Lenin pa se še ni niti dobro posušil.
February 11, 2023
Povremeno mi je težak za čitanje Krležin kitnjast i naširok stil, ali vidi se da je majstor pisanja, i često ubode u sridu svojim opisima. Pored toga, iako jasno naklonjen Lenjinu, autor daje prilično detaljne i nepristrasne opise post-revolucionarnog života u Rusiji 1920-ih.
August 30, 2022
Krleža's youthful enthusiasm for communism is hard to stomach, but his optimism is unendurable. Read his later novels. This is for completists only.
February 28, 2025
Открыл для себя нового писателя. Очень плотное и впечатляющее письмо. Но, конечно, задевает, как же автор любит большевиков.
Displaying 1 - 7 of 7 reviews