Fafarikul

by Đurđica Čilić

“Fafarikul” je zbirka stotinjak pripovijesti, anegdota i sjećanja, koje dijele spremnost pripovjednog subjekta da neuvijeno i bespoštedno govori o slabostima, prije svega vlastitima, ali i o strahovima, manjkovima, pogreškama i krivim skretanjima koje bi većina čitatelja mogla prepoznati kao svoje. Literarna je dimenzija zapisa katkad suzdržana u korist faktografskog pripovijedanja, a katkad je faktografija (imena, toponimi, datumi) upotrijebljena samo kao materijal za gradnju fikcije.
Iako pisani u prvom licu, tekstovi u zbirci, bilo da su garnirani humorom bilo melankolijom, govore podjednako i o autorskom “ja” i drugima, jer odabirom tema i psiholoških punktova oko kojih su strukturirane ove priče spajaju pojedinačno i opće, jednokratno i ponovljivo, individualno i kolektivno.
Čitljivi, razigrani i razgovijetno ispisani tekstovi omeđeni su samo jednim imperativom: potrebom da se pripovijeda, odnosno da se kratkotrajnost, prolaznost i poroznost događaja, emocija i međuljudskih veza pretvori u priču i tako potraju i onda kad više u zbilji ne bude onog što je poslužilo kao njihova građa.
“Fafarikul” može biti čitan kao zapis lažnih sjećanja, katalog nenapisanih pisama, arhiv istrgnutih posveta, album skica za portrete iscrtan riječima. Autorica i pripovjedačica nemaju mnogo zajedničkog, ali slažu se u jednom: sve što je napisano ne pripada više nijednoj od njih nego čitatelju.
Tko čita priču, njezin je gospodar.

Genres: Short Stories, Fiction, Contemporary

288 pages, Hardcover

First published January 1, 2020

About the author

Đurđica Čilić rođena je 1975. u Livnu, u BiH, odrasla je u Vitezu, a od 1994. živi u Zagrebu. Radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 2022. predaje i na univerzitetu u poljskim Katovicama.

Objavila je niz stručnih radova o poljskoj književnosti 19. i 20. veka, književne recenzije i prevode savremene poljske poezije. Njena prva knjiga, kolekcija autofikcijskih crtica Fafarikul (2020), osvojila je čitalačku publiku i postala regionalni književni hit. Novi kraj (2022) njena je druga autofikcijska proza.

Reviews

[Tonkica]

Stablo fafarikul je primorsko bjelogorično drvo meni poznato kao „koprivić“. Njegova gusta krošnja pruža duboku hladovinu, a meni je draga i zbog sitnih jestivih bobica slatkog okusa koja su mi sladila djetinjstvo. Razgranatost sjećanja, povezanost s precima i duboko ukorijenjivanje u vlastiti životni prostor je također odlična metafora koja se skriva iza ovog naslova.

Autorica Đurđica Čilić je sve navedeno uspjela jako, jako, jako lijepo i uspješno prikazati kroz ovih svojih stotinjak priča.

Nesumnjivo mi je u stvaranju utiska na sve i jednu kratku priču/crticu iz ove zbirke pomogla naracija Nikoline Ljuboje. Audio knjiga koju sam „posudila“ u gradskoj knjižnici u Rijeci, u produkciji Audio Store Transonica (aplikacija Book&zvook - audiobooks) je kao i uvijek odrađena savršeno.

Preporuka je za društvo kod nekog kućanskog posla, ali i za ljuljuškanje u san. Bit će to ugodan način za započeti sanjati... Za bilo kakvu vrstu društva ovih će više od sedam sati slušanja biti kvalitetan odabir.

Fafarikul mi je jedna od dražih zbirki kratkih priča/crtica/uspomena/ (pri)povijesti koju sam u zadnje vrijeme pročitala (poslušala). Prva koju sam poželjela imati na polici, prva koja mi je svojim sadržajem i porukom, bile one tužne ili sretne, često prizivala suze u oči. Autorica me uspjela jako ugodno iznenaditi svojim pripovjedačkim umijećem.

Za izdvojiti poneku trebat će mi fizička knjiga u koju ću moći označiti sve ono što me se dojmilo. Iako, bit će toga puno jer niti jedna pričica nije ostala nejasna ili nedovršena, svaka ima svoju bit koja dira svakog svog čitatelja jer su teme životne, svačije.

Možda mi je toliko dobra jer je i biografska? Vjerojatno je i to jedan od razloga, a pripovijedanje je toliko lijepo, toplo i ugodno da je u ovom slučaju stil bio kao jedna posebnost, kao glavni lik zbirke.

Slušajte audio knjigu „Fafarikul“, čitajte knjigu „Fafarikul“!

[Nina]

"Još je prerano da bude prekasno."
(Zapravo citat Ewe Lipske, poljske pesnikinje, ali ne bih ga nikad otkrila da nije Đurđice)

A crtica o Krakovu mi je možda najlepša. ❤️

[Aleksandra Fatic]

Ovog puta 4⭐️ i za Đurđicu, jer mi je Novi kraj bio umilniji i ljepši od Fafarikula, ali srce je i dalje kod nje, bez obzira na broj zvjezdica 😊!

[Marija Acković]

4,5*
Meni Đurđičin stil jako prija, ona je izuzetno jaka i moćna žena, ali istovremeno i krhka, emotivna... Uživala sam u njoj i često joj se vratim.

[Ivana Grujić]

Na mene je malo bolji utisak ostavila knjiga Novi kraj, iako mi se i ova knjiga dopada.
Bilo je crtica koje su me nasmejale, ali i par kojima bih nešto zamerila. Sve u svemu, uživala sam u čitanju, 4.5 *

[Marijana☕✨]

Jako lepo, kvalitetno, sa dušom. 🤍

[Biljana]

*Fafarikul (košćela, crni koprivić) listopadno je drvo koje raste u oblasti Mediterana, može narasti do 25 metara visine.

Istoimena zbirka autorke Đurđice Čilić nalik je ovom stablu, sazdanom od  njenih riječi, događaja, uspomena i zapažanja, koje se granaju u nekoliko pravaca: djetinjstvo i mladost u srednoj Bosni, studiranje i rad u Zagrebu, razvoj karijere prevodioca u Poljskoj.

Kratke crtice koje čine ovo djelo, intimni su, skoro dnevnički zapisi o važnim događajima koji su usmjerili autorkin život, ali i tok misli o ljudima koje je srela samo jednom, životu u zagrbačkom soliteru, književnosti i poeziji ili avanturama na krivudavim putevima Bosne.

Upravo su priče u kojima se Čilićeva prisjeća djetinjstva i tinejdžerskih dana u Vitezu i Livnu, i srećnih vremena naglo prekinutih ratom, temelj ove zbirke, iz kojeg ćemo nadalje čitati o odlascima, ljubavi, trenucima nesputanosti, rastancima i spokoju koji se često nalazi u malim stvarima.

Jezik Fafarikula je jasan i pristupačan, lako je zamisliti njegove likove i osjećanja, zbog čega je ta lakoća stvaranja prozor i u naša sjećanja i naše krošnje u kojima se gnijezdi sve ono što čini život.

[Irena]

Ova se zbirka od 288 stranice čita polako, cijelu jednu vječnost jer vas svaka priča, svaki segment, protrese kao kad izdrmate veš nakon pranja i prije vješanja.
Ne želim reći da su potresne, nego protresne :D

[Ivan]

Tko ne čita, tone. ☆

[Paula]

Pročitavši priču o Tigrici, izvjesno sam vrijeme provela nadajući se da je barem ta jedna priča u ovoj knjizi izmišljena. Izvjesno vrijeme stalo je kad sam došla do sigurnoga zaključka kako je to, s obzirom na izravno i nepretenciozno pripovijedanje koje me uvjerava u dokumentarnost svega što je u knjizi opisano, nemoguće. Knjiga u sebi nosi sjajno pripovijedanje upakirano u još bolji stil. Skup priča kroz koje sam prošla stvorio je jednu vezu koja se između čitatelja i pisca rijetko stvara, koliko god knjiga bila dobra u kojem god smislu mislimo, a to je odnos potpunoga povjerenja prema onome što Đurđica Čilić prenosi.

[Lidija]

Iako sam na FB-u pročitala mnogo Đurđičinih tekstova, mnoge sam u ovoj knjizi vidjela prvi put. "Fafarikul" je zbirka kratkih priča, napisana na način koji mi savršeno odgovara, i u svakoj sam potpuno uživala. Naravno da ima onih koje su mi i iznad toga, ali sveopći dojam mi je da je Đurđica jedna talentirana, mudra, osjetljiva, draga i prekrasna žena.
Uspjelo joj je rasplakati me tolikim pričama, posebno onima s kojima sam se, zbog prošlog rata, mogla poistovjetiti. SVE se ponovno vratilo. Ali sam joj zahvalna na tome.
Preporučujem vam "Fafarikul". Posebno ako ste rasli "ovdje negdje". I znate o čemu govorim. :)

[Наташа]

Dobra, ali mi se Novi kraj više dopala.
Možda samo nisam potrefila trenutak za čitanje.
U svakom slučaju: Preporuka za čitanje Đurđice Čilić!

[Miljana]

Prelepa zbirka priča, u kojoj će se naći svi koji su nakon bezbrižnog detinjstva, u 80-im, najlepše godine rane mladosti proveli u ratnim sukobima, izbeglištvu ili pod sankcijama. I pored te pozadine, Đurđica nam ostavlja optimizam, bezbroj duhovitih opaski i slike koje će dirnuti i najokorelihe skeptike.

[Iva]

❤️

[Sanja_Sanjalica]

One of the most beautiful books I've ever read. I laughed, cried bitter tears and felt the truth in these words. Just beautiful.

[Igor Vujackov]

Djurdjica je napisala predobru, preemotivnu knjigu sacinjenu od prica iz njenog zivota. Raspisala se ova simpaticna zena o svom detinjstvu i mladosti, o svojoj deci, roditeljima i bakama, o voljenoj Bosni, o moru, ratu koji je iskusila, svojim prohujalim ljubavima, poeziji i prozi, o uvek rado posecenim Poljskoj i Krakovu. Svaki delic knjige donosi dosta sete i neznosti, budi nadu u dobrotu, covecnost i bolje sutra i odise nekom posebnom toplinom.

[Lucija L.]

Za ovu sam knjigu znala da nema šanse da mi se ne svidi. O čemu god da piše, Đurđica Čilić piše s toliko empatije i topline, neposrednosti i razotkrivanja da se već unaprijed veselim i čitanju Novog kraja. Iako sam davno završila Filozofski (i to ne polonistiku), rado bih se ušuljala na neko njeno predavanje, da i mene malo dotakne žar s kojim piše o poljskim piscima i pjesnicima.

[Sanja Fužinato Šovran]

Mnogo sam srećna što sam otkrila Đurđicu.

[Marta Ivanović]

“Nitko nije dovoljno star za smrt.”

“I nemam nikakvu pametnu misao na tu temu, samo osjećaj da je život uvijek više od onog što u tom trenutku vidimo i uvijek bolji od onog što možemo podnijeti.”

“A i ja znam: jednom ću, ako preživim sve ovo što mi se događa - a događa mi se sve - i ja doći u te spokojne godine kad je čovjek bezinteresno blag prema drugima, a sa svakog mjesta umije otići uspravan i bez osvrtanja.”

[Iva]

za imati u biblioteci, podcrtanu, oznacenu, voljenu, kojoj se uvijek vracas ❤️

[Dijana]

Ima tih nekih knjiga koje vas obuzmu da ih želite progutati u jednome dahu, a istovremeno čitati polako, da što duže traju, koje svako malo prekidate čitati privijajući knjigu uza se uz uzdahe zadovoljstva i sreće zbog pročitanog. Magična knjiga, kao što joj je i naslov. Pršti neposrednošću, majstorskim slikama o nebitno bitnom, bitno nebitnom, svim velikim i malim stvarima koje čine život, a najviše jednom posebnom toplinom i ljudskošću zbog koje poželiš zagrliti autoricu i htjeti joj postati najbolja prijateljica s kojom dijeliš ljubav prema ljudima, književnosti i Filozofskom koji nas je “odredio i promijenio zauvijek, uglavnom nabolje”.
Čilić kao autorica i kao prevoditeljica zaslužuju da je se čita. Najtoplija preporuka.

[Mar Ko]

Pitko. Svakodnevno. Poistovjetljivo. Virtuozno.
Djurdjica Cilic je stvarno majatorica uvlacenja citatelja u njen zivot. Fafarikul je zbirka kratkih prica koje tako majstorski levititiraju izmedju svakodnevnice i dubljih poruka, Hrvatske, Bosne i Poljske, proslosti i sadasnjosti, intime i frivolnosti.
Bas se isplati procitati!

[Olja]

Divno piše Ðurđica Čilić. Kakvo je zadovoljstvo ova knjiga, sva je radost, čak i kad tera na plakanje. To bude plakanje zbog sebe, ne znog Ðurđice, nekako se vidi da je ona ok. Ne znam da li je volim generacijski, mislim da ne - Đurđica je za uvek, kad treba uteha, nada, osmeh, pa i poneka katarzica.

[Knjigo.holik]

Zbirka koja mi je oživela mnoga sopstvena sećanja. Jedno od njih je potpuno identični doživljaj koji sam imala kao u priči "Čikadem". Ta spoznaja da je još neko odreagovao po srcu na isti način mi je ugrejalo srce i nakupilo suze u očima istovremeno ♥️

[Anđela]

Knjiga zagrljaja ♥️

[Ivana]

bolji mi je Novi kraj (patetika i poentiranje stvari koje već vidimo su tamo svedenije), ali kupujem kartu za Krakov i nije da nisam zasuzila na nekoliko mesta

[Nevena]

Mnogo lepo i prijatno za čitanje, ali "Novi kraj" je meni nekako za klasu bolji, imam osećaj kao da je "Fafarikul" bio uvežbavanje stila i forme.

[Ines]

Ova knjiga sigurno nije najintimniji prozor u život koji sam čitala, ali je toliko minijaturno i trenutno najslađi, najsentimentalniji i najposebniji. Čitati. Đurđicu. Čilić!

[Branimira]

Jako mi se svidjela. Kratke priče o djetinjstvu, putovanjima i svakodnevnici koje se mogu čitati kojim god redoslijedom poželiš, od kojih svaka istače vrlo jasne emocije, od nostalgije, sreće, ljutnje, znatiželje, straha, požude do tuge.

Jedva sam čekala pročitati svaku priču i da što prije počnem čitati sljedeću, ali mi je istovremeno bilo žao što je tako kratka i već moram dalje. Svejedno, izvrsno.

I neočekivano mračno, tamno i tužno negdje oko sredine.

"Nosit ćemo se pod prstima i onda kad već dugo ne budemo jedno drugom nadohvat ruke." (ajme!)

"Kad god sam na kolodvoru, pomislim na sva putovanja na koja nisam otišla, a odmah potom i na sve živote koje nisam živjela."

"Na takvom pogrebu čovjek poželi umrijeti u samom središtu svog života, kad ga još ima svuda i u svima, da ne mora umirati dugo i otići zadnji među sebi sličnima. Jer kad odeš zadnji, još za života ti umre sve iz svijeta koji je stario s tobom, a ti onda mladom svijetu ne ostaviš ništa: ni sebe ni svoje svjedoke."

"A kad očevi umru, s njima se više ne opraštamo, nego im, pogotovo ako su bili u nekom ratu, moramo oprostiti. Jer su sigurno bili krivi."

[Sara]

Ova knjiga mi je potvrdila da je Đurđica Ćilić jedna od najboljih regionalnih spisateljica. Njen stil pisanja je tako topao, da vas unutar sekunde teleportuje na mestu zbivanja. Ovo je jedna od retkih knjiga koja me je naterala da zaplačem, i svaka od ovih priča delovala je na mene kao zagrljaj. Jedino što mi je žao je što je Đurđica izdala samo dve knjige, tako da ću morati da se opet vratim Novom kraju kako bih još malo uživala u njeinim pričama, nestrpljivo čekajući nova dela.