“Fafarikul” je zbirka stotinjak pripovijesti, anegdota i sjećanja, koje dijele spremnost pripovjednog subjekta da neuvijeno i bespoštedno govori o slabostima, prije svega vlastitima, ali i o strahovima, manjkovima, pogreškama i krivim skretanjima koje bi većina čitatelja mogla prepoznati kao svoje. Literarna je dimenzija zapisa katkad suzdržana u korist faktografskog pripovijedanja, a katkad je faktografija (imena, toponimi, datumi) upotrijebljena samo kao materijal za gradnju fikcije. Iako pisani u prvom licu, tekstovi u zbirci, bilo da su garnirani humorom bilo melankolijom, govore podjednako i o autorskom “ja” i drugima, jer odabirom tema i psiholoških punktova oko kojih su strukturirane ove priče spajaju pojedinačno i opće, jednokratno i ponovljivo, individualno i kolektivno. Čitljivi, razigrani i razgovijetno ispisani tekstovi omeđeni su samo jednim imperativom: potrebom da se pripovijeda, odnosno da se kratkotrajnost, prolaznost i poroznost događaja, emocija i međuljudskih veza pretvori u priču i tako potraju i onda kad više u zbilji ne bude onog što je poslužilo kao njihova građa. “Fafarikul” može biti čitan kao zapis lažnih sjećanja, katalog nenapisanih pisama, arhiv istrgnutih posveta, album skica za portrete iscrtan riječima. Autorica i pripovjedačica nemaju mnogo zajedničkog, ali slažu se u jednom: sve što je napisano ne pripada više nijednoj od njih nego čitatelju. Tko čita priču, njezin je gospodar.
Đurđica Čilić rođena je 1975. u Livnu, u BiH, odrasla je u Vitezu, a od 1994. živi u Zagrebu. Radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 2022. predaje i na univerzitetu u poljskim Katovicama.
Objavila je niz stručnih radova o poljskoj književnosti 19. i 20. veka, književne recenzije i prevode savremene poljske poezije. Njena prva knjiga, kolekcija autofikcijskih crtica Fafarikul (2020), osvojila je čitalačku publiku i postala regionalni književni hit. Novi kraj (2022) njena je druga autofikcijska proza.
Ova se zbirka od 288 stranice čita polako, cijelu jednu vječnost jer vas svaka priča, svaki segment, protrese kao kad izdrmate veš nakon pranja i prije vješanja. Ne želim reći da su potresne, nego protresne :D
Pročitavši priču o Tigrici, izvjesno sam vrijeme provela nadajući se da je barem ta jedna priča u ovoj knjizi izmišljena. Izvjesno vrijeme stalo je kad sam došla do sigurnoga zaključka kako je to, s obzirom na izravno i nepretenciozno pripovijedanje koje me uvjerava u dokumentarnost svega što je u knjizi opisano, nemoguće. Knjiga u sebi nosi sjajno pripovijedanje upakirano u još bolji stil. Skup priča kroz koje sam prošla stvorio je jednu vezu koja se između čitatelja i pisca rijetko stvara, koliko god knjiga bila dobra u kojem god smislu mislimo, a to je odnos potpunoga povjerenja prema onome što Đurđica Čilić prenosi.
Iako sam na FB-u pročitala mnogo Đurđičinih tekstova, mnoge sam u ovoj knjizi vidjela prvi put. "Fafarikul" je zbirka kratkih priča, napisana na način koji mi savršeno odgovara, i u svakoj sam potpuno uživala. Naravno da ima onih koje su mi i iznad toga, ali sveopći dojam mi je da je Đurđica jedna talentirana, mudra, osjetljiva, draga i prekrasna žena. Uspjelo joj je rasplakati me tolikim pričama, posebno onima s kojima sam se, zbog prošlog rata, mogla poistovjetiti. SVE se ponovno vratilo. Ali sam joj zahvalna na tome. Preporučujem vam "Fafarikul". Posebno ako ste rasli "ovdje negdje". I znate o čemu govorim. :)
Djurdjica je napisala predobru, preemotivnu knjigu sacinjenu od prica iz njenog zivota. Raspisala se ova simpaticna zena o svom detinjstvu i mladosti, o svojoj deci, roditeljima i bakama, o voljenoj Bosni, o moru, ratu koji je iskusila, svojim prohujalim ljubavima, poeziji i prozi, o uvek rado posecenim Poljskoj i Krakovu. Svaki delic knjige donosi dosta sete i neznosti, budi nadu u dobrotu, covecnost i bolje sutra i odise nekom posebnom toplinom.
Za ovu sam knjigu znala da nema šanse da mi se ne svidi. O čemu god da piše, Đurđica Čilić piše s toliko empatije i topline, neposrednosti i razotkrivanja da se već unaprijed veselim i čitanju Novog kraja. Iako sam davno završila Filozofski (i to ne polonistiku), rado bih se ušuljala na neko njeno predavanje, da i mene malo dotakne žar s kojim piše o poljskim piscima i pjesnicima.
“I nemam nikakvu pametnu misao na tu temu, samo osjećaj da je život uvijek više od onog što u tom trenutku vidimo i uvijek bolji od onog što možemo podnijeti.”
“A i ja znam: jednom ću, ako preživim sve ovo što mi se događa - a događa mi se sve - i ja doći u te spokojne godine kad je čovjek bezinteresno blag prema drugima, a sa svakog mjesta umije otići uspravan i bez osvrtanja.”
Ima tih nekih knjiga koje vas obuzmu da ih želite progutati u jednome dahu, a istovremeno čitati polako, da što duže traju, koje svako malo prekidate čitati privijajući knjigu uza se uz uzdahe zadovoljstva i sreće zbog pročitanog. Magična knjiga, kao što joj je i naslov. Pršti neposrednošću, majstorskim slikama o nebitno bitnom, bitno nebitnom, svim velikim i malim stvarima koje čine život, a najviše jednom posebnom toplinom i ljudskošću zbog koje poželiš zagrliti autoricu i htjeti joj postati najbolja prijateljica s kojom dijeliš ljubav prema ljudima, književnosti i Filozofskom koji nas je “odredio i promijenio zauvijek, uglavnom nabolje”. Čilić kao autorica i kao prevoditeljica zaslužuju da je se čita. Najtoplija preporuka.
Jako mi se svidjela. Kratke priče o djetinjstvu, putovanjima i svakodnevnici koje se mogu čitati kojim god redoslijedom poželiš, od kojih svaka istače vrlo jasne emocije, od nostalgije, sreće, ljutnje, znatiželje, straha, požude do tuge.
Jedva sam čekala pročitati svaku priču i da što prije počnem čitati sljedeću, ali mi je istovremeno bilo žao što je tako kratka i već moram dalje. Svejedno, izvrsno.
I neočekivano mračno, tamno i tužno negdje oko sredine.
"Nosit ćemo se pod prstima i onda kad već dugo ne budemo jedno drugom nadohvat ruke." (ajme!)
"Kad god sam na kolodvoru, pomislim na sva putovanja na koja nisam otišla, a odmah potom i na sve živote koje nisam živjela."
"Na takvom pogrebu čovjek poželi umrijeti u samom središtu svog života, kad ga još ima svuda i u svima, da ne mora umirati dugo i otići zadnji među sebi sličnima. Jer kad odeš zadnji, još za života ti umre sve iz svijeta koji je stario s tobom, a ti onda mladom svijetu ne ostaviš ništa: ni sebe ni svoje svjedoke."
"A kad očevi umru, s njima se više ne opraštamo, nego im, pogotovo ako su bili u nekom ratu, moramo oprostiti. Jer su sigurno bili krivi."
Ova knjiga mi je potvrdila da je Đurđica Ćilić jedna od najboljih regionalnih spisateljica. Njen stil pisanja je tako topao, da vas unutar sekunde teleportuje na mestu zbivanja. Ovo je jedna od retkih knjiga koja me je naterala da zaplačem, i svaka od ovih priča delovala je na mene kao zagrljaj. Jedino što mi je žao je što je Đurđica izdala samo dve knjige, tako da ću morati da se opet vratim Novom kraju kako bih još malo uživala u njeinim pričama, nestrpljivo čekajući nova dela.
Nakon pročitane knjige imam osjećaj kao da sam prijateljica s Đurđicom. Toliko empatična i srdačna, obožava putovanja i poeziju, poželjela sam ju upoznati i biti dio njenog društva. Priče su toliko realne i iskrene, a posebno me se dojmila hrabrost da iznese sve svoje odnose sa partnerima, prijateljima i obitelji.
Super mi je što knjigu možeš otvoriti na bilo kojoj stranici i u priči si kao da je čitaš od 1. stranice. Dojmili su me se fafarikuli, iako nije moj žanr - odveli su me na mjesta koja još nisam posjetila i čitala sam o kulturama koje su mi do sada bile nepoznate.
Životna knjiga, teme, citati u kojima se svatko može pronaći.
Knjiga nije po mom ukusu. Trudila sam se no nekako mi nije sjedala. Bilo je zanimljivih djelova koji su mi se svidjeli i autorica lijepo pise, no ipak nije za mene.
Ova knjiga sigurno nije najintimniji prozor u život koji sam čitala, ali je toliko minijaturno i trenutno najslađi, najsentimentalniji i najposebniji. Čitati. Đurđicu. Čilić!