Glavni krivac za rehabilitaciju baroka u istoriji umetnosti je Hajnrih Velflin. Za razliku od Vinkelmana kome je čak i Mikelanđelo bio preteran i kao takav predstavljao najavu propasti renesanse, Velflin je barok stavio rame uz rame sa renesansom. Štaviše, barok tu nije samo istorijska, nego i estetička kategorija koja osvedočuje princip smenjivanja umetničkih epoha. Promena epoha, vredi napomenuti, nije nikad vrednosno obojena, ali pokazuje nešto drugo – promenu ne samo ukusa već i načina opažanja. Velflin, stoga, primećuje da se u istoriji umetnosti stalno menjaju dve etape: KLASIČNO i BAROKNO.
Analizirajući pre svega italijansku i nordijsku likovnu umetnost 16. i 17. veka, Velflin pokazuje mehanizme tog sleda uopšte. Izdvaja pet ključnih odlika: 1) prelazak od linearnog ka slikarskom (tj. uspon i pad linije kao vodiča oka); 2) kretanje o površinskog ka dubokom; 3) od zatvorene ka otvorenoj formi, 4) mnogostrukosti ka jedinstvenosti (razdvajanje likova na slici spram utapanja u jedan utisak kretanja) i 5) prelazak od apsolutne ka relativnoj jasnoći likovne predmetnosti.
Dualizam klasičnog i baroknog može biti pregnantan za interpretaciju u najrazličitijim okolnostima, a jedno od najčešćih poređenja u tom svetlu bilo je između Direra i Rembranta. Direrova jasna linija, očuvane konture figura, nedostatak dubine u slici, ravnomerno svetlo, jasno diferenciranje boja, spram Rembrantovog kjaroskura, mase koja mami oko da se kreće, zamućenih lica, prelivanja boja van okvira konture...