What do you think?
Rate this book
Vošicki
Opsežna, a opet sažeta, jer u njoj ima doživljaja za mnoge živote, romansirana biografija Vošicki prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Sukobljavali su se u Vošickom izdavač-entuzijast, idealist i vjernik knjige s nužno komercijalnim tiskarom. Zapamćen je po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, neposredno nakon Obznane, kada se to nitko drugi nije usudio. Sve to mu nikako nije pomoglo u doba NDH-a, začudo ni u doba Jugoslavije.
Novi roman Marka Gregura osim što prikazuje život Vinka Vošickog povremeno je i literarizirana monografija Koprivnice, leksikon imena i galerija karaktera, dramatizirana fiktivnim likovima poput obitelji Ružić i Rosenberg. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s „Got do kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost). E, pa ovaj roman čini baš to i vraća dio duga gospodinu Vošickom.
Novi roman Marka Gregura osim što prikazuje život Vinka Vošickog povremeno je i literarizirana monografija Koprivnice, leksikon imena i galerija karaktera, dramatizirana fiktivnim likovima poput obitelji Ružić i Rosenberg. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s „Got do kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost). E, pa ovaj roman čini baš to i vraća dio duga gospodinu Vošickom.
424 pages, Hardcover
First published March 1, 2020
2 people are currently reading
38 people want to read
About the author
Marko Gregur
13 books11 followersMarko Gregur (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski stručni studij odnosa s javnošću i medija na Vernu, specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu te sveučilišni diplomski studij novinarstva na Sveučilištu Sjever. Doktorand je i vanjski asistent na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever. Predsjednik je Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen te pokretač i predsjednik organizacijskog odbora festivala Alpe Jadran festival mladih pisaca (2016.-2018.). Jedan je od pokretača i glavni urednik časopisa za književnost Artikulacije. Objavio je knjige Lirska grafomanija (Naklada Ceres, poezija, 2011), Peglica u prosincu (DHK PPO, kratke priče, 2012), Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, kratke priče, 2014), Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, roman, 2017), Mogla bi se zvati Leda (Hena com, roman, 2018.) i Vošicki (Hena com, roman, 2020.) Roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz preveden je na slovenski, dramatiziran za Hrvatski radio, objavljen kao zvučna knjiga i dobitnik je nagrade Katarina Patačić kao najbolja knjiga na kajkavskom dijalektu objavljena te godine. Roman Mogla bi se zvati Leda bio je u užem izboru za nagradu Gjalski i objavljen je kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe.
Za roman Vošicki dobio je Nagradu Vladimir Nazor i Fric.
Tajnik je Društva hrvatskih književnika.
Za roman Vošicki dobio je Nagradu Vladimir Nazor i Fric.
Tajnik je Društva hrvatskih književnika.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 11 of 11 reviews
March 3, 2021
Meh. Zapravo sam razočarana. I ne da mi se objašnjavati. Eto.
April 11, 2021
Originalni osvrt možete pročitati ovdje
U ozračju u kojem postoji određena zanemarivost prema domaćoj literaturi i autorima, početkom godine odlučila sam sama sebi postaviti jedan izazov: tijekom godine, u mom čitalačkom arsenalu knjiga, obavezno se mora pronaći minimalno deset romana domaćih autora. Ne znam zbog čega sam se odlučila baš za tu brojku, no nekako sam primijetila da mi nedostaju, te da sam barem u prvom kvartalu ove godine naletjela na nekoliko dobrih romana naših autora da sam se zapitala usmjeravam li pažnju prema krivim autorima, ili je ova godina jednostavno takva, plodonosna za hrvatske autore?
Vošicki je najnovija knjiga domaćeg autora Marka Gregura. Riječ je o spisatelju prvijenca “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” te izvrsnog psihološkog romana “Mogla bi se zvati Leda” i kojem je nedavno upravo za Vošicki dodijeljena nagrada Fric 2019/2020, nagrada koja se dodjeljuje za najbolji premijerni naslov fikcijske proze.
Životna priča ovog nakladnika, koji je uvijek govorio da tiskarstvo nije zanat već umjetnost, koji je uvijek pozdravljao s njemačkim “Got di kristi Kunst” (Bog uskrisi umjetnost) sigurno bi bolje mazila da se, kako je i sam Gregur rekao, nastanio u Zagrebu a ne u Koprivnici.
No, čovjek ide kamo ga srce vodi a Vošickog je srce odvelo upravo tamo, da kao mladi češki doseljenik preuzme tiskaru i da se zauvijek nastani u povijest hrvatskog tiskarstva.
Susretljiv prema kupcima i ljudima oko sebe, marljiv pa čak i vrlo socijaldemokratski otvoren Vošicki je kao čovjek naišao na dobar prijem u koprivničkoj sredini gdje je živio pedesetak godina i to u razdoblju potpunog sloma ne samo Europe nego i Hrvatske. Žara i želje za tiskanje oduvijek je imao. Čak i kad je služio u prvom svjetskom ratu, čak i kad su se prilike u Hrvatskoj nepovratno promijenile, Vošicki je uvijek dopuštao da ga svaki režim oblikuje po svom kroju – samo da može tiskati.
Preživio je Prvi svjetski rat, diktaturu Karađorđevića i Pavelićev režim no nekako se najteže nosio s komunističkom vlašću čiju je kaznu izdržavao u knjižari i tiskari koja je dobrim dijelom pokrenuta njegovom opremom. Politika, odabiranje krivih strana pa čak i nezainteresiranost događajima oko sebe bile su okidač kojem ga se u socijalističkoj Jugoslaviji doživljavalo ( i tretiralo) kao malenog tiskara čija dobra moraju postati nacionalna.
No, tiskao je i dalje. Jedina njegova briga bile su – knjige.
Sve je isto, stalno i posvuda, barem u ovoj srednjoistočnoj Europi. Jata strvinara koji čekaju propast, kako bi raznijeli ono što si stvorio. Sve što je želio bilo je raditi knjige. Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti.
I sad gore ima kopiju životopisa koji je napisao; glup do bola. Onakav je kakvi su bili i ljudi koji su stajali nad njim dok ga je pisao. Zna ga napamet, mogao bi ga odrecitirati ovom nebu i ravnici…
Iako knjiga obiluje mnogobrojnim povijesnim činjenicama (koje se ne mogu i ne smiju zanemariti) ali koje bi možda umorile čitatelja zahtijevajući od njega iznimnu koncentraciju i pažnju pa čak i osjećaj da Vošickog u romanu ima manje od onoga što bi trebalo, Marko Gregur ne umanjuje činjenicu da je Vošicki i dalje čovjek od krvi i mesa koji je hrvatsku kulturu zadužio na mnogobrojne načine.
Upravo stoga daje mu karakter čovjeka koji je živio za knjigu i tiskanu riječ a čiji je život bio začinjen bračnim brodolomima, aferama i borbom s hrvatskom birokracijom i mentalitetom.
No, povijest nam je pokazala vrlo dobar i uigran obrazac, po kojemu su maleni pojedinci vrlo slični Vošickom doživjeli istu sudbinu: svojim djelima iznimno su zadužili kulturu a završili u zaboravu i neimaštini.
Upravo zato, šezdeset godina kasnije, Vinko Vošicki dobiva priznanje koje zaslužuje. Gregur je savršeno zaokružio priču čovjeka koji se ne može, pa čak bi mogla reći koji se ne želi prilagoditi uvjetima vremena u kojem živi ali koji se grčevito drži onoga u što vjeruje. Jer život nisu samo pamfleti i propaganda, život je ono između.
A Vošicki je to najbolje znao.
March 11, 2021
S obzirom na nagrade i priličnu reklamu, a i s obzirom da mi je tema romana bila izrazito zanimljiva - jer me zanima i nakladništvo, i period u kojem je Vošicki živio, i posebno taj njegov nakladnički program - veselila sam se čitanju ovoga romana, no ipak mi se na kraju nije osobito svidio. Rekla bih da je najbolji u detaljima - poneki su prizori ispripovijedani briljantno, ali u cjelini roman je nepregledan, mjestimice čak smušen, i stalno sam imala osjećaj kao da je sama figura Vošickoga ostala ispražnjena, kao da o njemu ništa nisam saznala. Možda nije baš sasvim dobro odabran pripovjedač (promjenjiva i nepostojana fokalizacija), ili je pak autor želio ispripovijedati "sve", ili je pak urednik potpuno podbacio jer nije disciplinirao ni građu ni pripovjedača... šteta, jer mi se čini da je, uz boljeg urednika i manje autorske taštine, mogao biti odličan roman. I još kao dodatno razočaranje, Vošicki mi uopće nije nimalo simpatičan kao lik 🤦♀️
March 21, 2021
https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...
Rata i politike uvijek je moralo biti, no to nije spriječilo kuglu zemaljsku da u svakom trenutku bude puna mogućnosti i neiskorištenih prilika. Tako je valjda i Hrvatska (pod kojim god nazivom bila) pružala određene mogućnosti. Stanoviti Vošicki zasigurno bi bolje prošao u Zagrebu, ali njegovi budući strojevi ponosno su stajali u Koprivnici. Ta koliki je ponos morao osjećati jedan gradić kad je u njega ušetao Čeh, odlučan u namjeri oživljavanja slova na papiru! Kad bi samo znao da će starost dočekati bolestan, usamljen i siromašan! Svejedno bi došao.
Za neke ideale ne vrijedi umrijeti, bez obzira koliko puta pokušavali. Vošicki je u tom smislu pravi komad plastelina, dopuštajući svakom režimu da ga prilagođava sebi, iskorištavajući sav njegov tiskarski žar. „Svaka rečenica, pogled, dodir, u stalno novim okolnostima metastaziraju u trajno čudovišno stanje potkazivanja i dokazivanja, u kojemu se, kao u igri lovice, stalno izmjenjuju lovac i lovina.“ Žara mu pak nije nikad nedostajalo, sve dok je vidio kako se na papiru vide slova, čak i kad je u pitanju propaganda. On je živio za to da njegovi strojevi rade.
Povijest se, pak, poigrala s tim malenim pojedincem, stavljajući pred njega nekoliko država i režima, namećući mu neutralnost u službi preživljavanja. Vošicki je poslužio kao savršen objekt turbulentnih vremena služeći kao primjer neslavnog propadanja. Njegova ideja iznimne vjere u književnost stala je nasuprot činjenice realnosti, u kojoj prednost uvijek ima propaganda i pamfleti za borbu. Vošickom je primarna uloga bila promatranje, a tek onda tiskanje. Ipak, u ovom romanu prostora i vremena, Vošicki je centralno svjetlo unutar romana. Uz povijest samu, Vošicki je ravnopravan lik sa Koprivnicom.
Vječito optimističan, živio je za lijepu riječ koju će Koprivničani, pa i cijeli svijet moći vidjeti. „Po naravi ste mudri, duhoviti i često odlučni, ali Vam je dušu teško shvatiti i spoznati jer se sve Vaše dobre osobine ne kriju u Vašem unutrašnjem duševnom životu.“ Gregur je savršeno zaokružio portret Vošickog, prikazujući ga kao metaforu intelektualca koji se ne može (ili ne želi) prilagoditi realnim, po život opasnim zbivanjima.
Marko Gregur uistinu je u ovoj romansiranoj biografiji dao sve od sebe. Međutim, sve što je on dao možda nećete moći u potpunosti primiti. Nekoliko država, političkih režima, more različitih (ali bitnih!) likova nešto je što će od svakog čitatelja zahtijevati potpunu koncentraciju i potpunu usmjerenu pažnju. Vošicki doista obiluje kompleksnim činjenicama pružajući povijesni kontekst u službi lika. Možda će se u nekim trenutcima osjećati nedostatak Vošickog samog, a možda će biti narušen i balans između fikcije i biografije. Sve to ne čini Gregura manje zaslužnim za nagradu Fric, jer je njegov Vošicki izuzetno važan u književno – kulturnom prostoru. Nije li i sudbina sama imala prste dodijeliti mu nagradu nazvanu upravo po onome koga je Vošicki istovremeno cijenio i gotovo prezirao?
Svako vrijeme sa sobom nosi ideale koji ruše sve pred sobom. Zakoni se mijenjaju iz korijena, struktura društva nailazi na nove izazove, sila se primjenjuje fizički ili psihički. Iza svakog suprotstavljenog ideala stoje ljudi spremni na svaku vrstu gadosti u službi nečega što će neminovno propasti kroz desetljeće ili dva. Između tih ideala, nalaze se oni poput Vošickog. Naposljetku, ovo nije roman o Vošickom, ovo je roman o nama samima. Kakvima smo bili, kakvi jesmo i kakvi ćemo, nažalost, ostati.
Rata i politike uvijek je moralo biti, no to nije spriječilo kuglu zemaljsku da u svakom trenutku bude puna mogućnosti i neiskorištenih prilika. Tako je valjda i Hrvatska (pod kojim god nazivom bila) pružala određene mogućnosti. Stanoviti Vošicki zasigurno bi bolje prošao u Zagrebu, ali njegovi budući strojevi ponosno su stajali u Koprivnici. Ta koliki je ponos morao osjećati jedan gradić kad je u njega ušetao Čeh, odlučan u namjeri oživljavanja slova na papiru! Kad bi samo znao da će starost dočekati bolestan, usamljen i siromašan! Svejedno bi došao.
Za neke ideale ne vrijedi umrijeti, bez obzira koliko puta pokušavali. Vošicki je u tom smislu pravi komad plastelina, dopuštajući svakom režimu da ga prilagođava sebi, iskorištavajući sav njegov tiskarski žar. „Svaka rečenica, pogled, dodir, u stalno novim okolnostima metastaziraju u trajno čudovišno stanje potkazivanja i dokazivanja, u kojemu se, kao u igri lovice, stalno izmjenjuju lovac i lovina.“ Žara mu pak nije nikad nedostajalo, sve dok je vidio kako se na papiru vide slova, čak i kad je u pitanju propaganda. On je živio za to da njegovi strojevi rade.
Povijest se, pak, poigrala s tim malenim pojedincem, stavljajući pred njega nekoliko država i režima, namećući mu neutralnost u službi preživljavanja. Vošicki je poslužio kao savršen objekt turbulentnih vremena služeći kao primjer neslavnog propadanja. Njegova ideja iznimne vjere u književnost stala je nasuprot činjenice realnosti, u kojoj prednost uvijek ima propaganda i pamfleti za borbu. Vošickom je primarna uloga bila promatranje, a tek onda tiskanje. Ipak, u ovom romanu prostora i vremena, Vošicki je centralno svjetlo unutar romana. Uz povijest samu, Vošicki je ravnopravan lik sa Koprivnicom.
Vječito optimističan, živio je za lijepu riječ koju će Koprivničani, pa i cijeli svijet moći vidjeti. „Po naravi ste mudri, duhoviti i često odlučni, ali Vam je dušu teško shvatiti i spoznati jer se sve Vaše dobre osobine ne kriju u Vašem unutrašnjem duševnom životu.“ Gregur je savršeno zaokružio portret Vošickog, prikazujući ga kao metaforu intelektualca koji se ne može (ili ne želi) prilagoditi realnim, po život opasnim zbivanjima.
Marko Gregur uistinu je u ovoj romansiranoj biografiji dao sve od sebe. Međutim, sve što je on dao možda nećete moći u potpunosti primiti. Nekoliko država, političkih režima, more različitih (ali bitnih!) likova nešto je što će od svakog čitatelja zahtijevati potpunu koncentraciju i potpunu usmjerenu pažnju. Vošicki doista obiluje kompleksnim činjenicama pružajući povijesni kontekst u službi lika. Možda će se u nekim trenutcima osjećati nedostatak Vošickog samog, a možda će biti narušen i balans između fikcije i biografije. Sve to ne čini Gregura manje zaslužnim za nagradu Fric, jer je njegov Vošicki izuzetno važan u književno – kulturnom prostoru. Nije li i sudbina sama imala prste dodijeliti mu nagradu nazvanu upravo po onome koga je Vošicki istovremeno cijenio i gotovo prezirao?
Svako vrijeme sa sobom nosi ideale koji ruše sve pred sobom. Zakoni se mijenjaju iz korijena, struktura društva nailazi na nove izazove, sila se primjenjuje fizički ili psihički. Iza svakog suprotstavljenog ideala stoje ljudi spremni na svaku vrstu gadosti u službi nečega što će neminovno propasti kroz desetljeće ili dva. Između tih ideala, nalaze se oni poput Vošickog. Naposljetku, ovo nije roman o Vošickom, ovo je roman o nama samima. Kakvima smo bili, kakvi jesmo i kakvi ćemo, nažalost, ostati.
Read
November 17, 2021Znači, nisam pročitala.
Nakon što smo se 4mjeseca gledali na noćnom ormariću, on mene i ja njega, mislim da slobodno mogu reći da se g.Vošicki i ja nismo baš složili, pa je bolje da se rastanemo bez suvišnih komentara. Nije svaka knjiga za svakog, a eto g.Vošicki očito nije za mene. Želim mu sretan put i bolje čitatelje.
Nakon što smo se 4mjeseca gledali na noćnom ormariću, on mene i ja njega, mislim da slobodno mogu reći da se g.Vošicki i ja nismo baš složili, pa je bolje da se rastanemo bez suvišnih komentara. Nije svaka knjiga za svakog, a eto g.Vošicki očito nije za mene. Želim mu sretan put i bolje čitatelje.
March 18, 2021
Dobra za one koji vole puno podataka, premda se, po mom mišljenju, tu i tamo izgubi u detalju. Saga o vremenima kakva su nekad bila i o odnosima koji su komplicirani i često neobjašnjivi, i nekad i danas. Svakako za sporo čitanje za koje treba puno vremena.
May 12, 2021
"Opet pomisli kako je trebao otići nekamo daleko. Raditi neke druge knjige, za neke druge ljude, na nekom drugom jeziku. U mjestu i kulturi u kojoj jezik nije u najboljoj funkciji onda kad je isplažen."
Marko Gregur, rođen u Koprivnici, mogao je sigurno za povijest svojega grada pronaći i nekog drugog heroja. Ili antiheroja. Ili običnog radnika. Ali dao nam je literarnu verziju Vinka Vošickog, čovjeka koji u samoj uvertiri strave u koju će se pretvoriti 20. stoljeće dolazi u Koprivnicu kako bi započeo novi posao i novi život. Napisana stilom koji se lako prati i dugo pamti, ova romansirana biografija ostavlja čitatelju daleko više od obećanog na koricama.
Stranac u Koprivnici sve svoje snove i ambicije ulaže u knjižaru i tiskaru, a kako to najčešće biva s pisanom riječi, uvijek se nađe netko koga pisana i tiskana riječ smeta - pa onda i Vošicki smeta. Kroz previranja prošloga stoljeća i sve promjene vlasti i društva vodi nas literarni Vošicki: usamljenik koji se zapliće u loše brakove tražeći ljubav i mir; tiskar koji tvrdoglavo pokušava provincijski gradić knjigama preobraziti u grad s kulturnom scenom; čovjek koji i kroz sve nasilne promjene sistema koje je Koprivnica prošla nastoji ostati čovjek i odbija pretvoriti se u zvijer.
"Mogući rat stalna je tema. Nitko više ne dvoji da će ga biti. Ustaše i komunisti nadaju se istom - riješiti se kraljevskoga dvora. Zatim će stvoriti pravednije društvo. Od ranog popodneva do kasno u noć raspravlja se tko će i kako to učiniti. Vošicki sluša i šuti. Umara ga visoka politika, pogotovo niske razine argumenata."
Kroz četristotinjak stranica provincijskog života vodi nas sanjar koji je za snove izabrao pogrešnu adresu. I kroz njegove oči gledamo kako se raspadaju četiri države i kako ljudi brzo postaju oportunisti.
"Odjednom na nišanu vode ljude kojima su do jučer otvarali vrata u hotelu i prodavali im kobasice. Za duljinu puške i bajunete preskočili su nekoliko stepenica u karijeri. Ne misle da bi to jednom moglo završiti i da će opet biti gdje su bili. Ili misle, pa pokušavaju uzeti još više u ovim danima slave, o kojima će misliti do smrti."
Svi ti likovi ostavljaju traga na našem knjižaru i tiskaru koji možda nikada nije bio junak koji će pucati po neprijatelju ili špijunirati, ali znao je pronaći hrabrosti da izrazi svoj ljudski stav:
"Zapravo, ti nisi ni bio nakladnik, nego samo tiskar i kod tebe je olovo samo promijenilo stanje, iz tekućeg prešlo u kruto. (...) A zajedno s olovom stanje su promijenili i stavovi. Sad su kruti, nema šale i odstupanja s takvima poput tebe, zar ne?"
Pa iako je "smetao" i ostao bez tiskare i knjižare, sačuvao je ono što je najviše volio: ljubav prema pisanoj riječi, autorska prava na Karla Maya, ljubav jedne žene i dvojice sinova. Miroslavov opis fotografije oca pred knjižarom jasno govori tko je točno Vošicki bio:
"Najdraža od svih, ipak mu je ona gdje otac stoji pred izlogom knjižare. U tamnom odijelu, markantan, u stavu bivšeg dočasnika, s pogledom u koji stane epoha."
Epoha koja se na leđima češkog doseljenika prelomila vjerojatno nije ona koju je njegov sin pronašao u očevom pogledu. Ali u tom pogledu mogla je biti epoha u kojoj se pozdravljalo s "Got di kristi Kunst".
Marko Gregur, rođen u Koprivnici, mogao je sigurno za povijest svojega grada pronaći i nekog drugog heroja. Ili antiheroja. Ili običnog radnika. Ali dao nam je literarnu verziju Vinka Vošickog, čovjeka koji u samoj uvertiri strave u koju će se pretvoriti 20. stoljeće dolazi u Koprivnicu kako bi započeo novi posao i novi život. Napisana stilom koji se lako prati i dugo pamti, ova romansirana biografija ostavlja čitatelju daleko više od obećanog na koricama.
Stranac u Koprivnici sve svoje snove i ambicije ulaže u knjižaru i tiskaru, a kako to najčešće biva s pisanom riječi, uvijek se nađe netko koga pisana i tiskana riječ smeta - pa onda i Vošicki smeta. Kroz previranja prošloga stoljeća i sve promjene vlasti i društva vodi nas literarni Vošicki: usamljenik koji se zapliće u loše brakove tražeći ljubav i mir; tiskar koji tvrdoglavo pokušava provincijski gradić knjigama preobraziti u grad s kulturnom scenom; čovjek koji i kroz sve nasilne promjene sistema koje je Koprivnica prošla nastoji ostati čovjek i odbija pretvoriti se u zvijer.
"Mogući rat stalna je tema. Nitko više ne dvoji da će ga biti. Ustaše i komunisti nadaju se istom - riješiti se kraljevskoga dvora. Zatim će stvoriti pravednije društvo. Od ranog popodneva do kasno u noć raspravlja se tko će i kako to učiniti. Vošicki sluša i šuti. Umara ga visoka politika, pogotovo niske razine argumenata."
Kroz četristotinjak stranica provincijskog života vodi nas sanjar koji je za snove izabrao pogrešnu adresu. I kroz njegove oči gledamo kako se raspadaju četiri države i kako ljudi brzo postaju oportunisti.
"Odjednom na nišanu vode ljude kojima su do jučer otvarali vrata u hotelu i prodavali im kobasice. Za duljinu puške i bajunete preskočili su nekoliko stepenica u karijeri. Ne misle da bi to jednom moglo završiti i da će opet biti gdje su bili. Ili misle, pa pokušavaju uzeti još više u ovim danima slave, o kojima će misliti do smrti."
Svi ti likovi ostavljaju traga na našem knjižaru i tiskaru koji možda nikada nije bio junak koji će pucati po neprijatelju ili špijunirati, ali znao je pronaći hrabrosti da izrazi svoj ljudski stav:
"Zapravo, ti nisi ni bio nakladnik, nego samo tiskar i kod tebe je olovo samo promijenilo stanje, iz tekućeg prešlo u kruto. (...) A zajedno s olovom stanje su promijenili i stavovi. Sad su kruti, nema šale i odstupanja s takvima poput tebe, zar ne?"
Pa iako je "smetao" i ostao bez tiskare i knjižare, sačuvao je ono što je najviše volio: ljubav prema pisanoj riječi, autorska prava na Karla Maya, ljubav jedne žene i dvojice sinova. Miroslavov opis fotografije oca pred knjižarom jasno govori tko je točno Vošicki bio:
"Najdraža od svih, ipak mu je ona gdje otac stoji pred izlogom knjižare. U tamnom odijelu, markantan, u stavu bivšeg dočasnika, s pogledom u koji stane epoha."
Epoha koja se na leđima češkog doseljenika prelomila vjerojatno nije ona koju je njegov sin pronašao u očevom pogledu. Ali u tom pogledu mogla je biti epoha u kojoj se pozdravljalo s "Got di kristi Kunst".
July 31, 2020
Koketiranje s povijesti u ovoj knjizi je omamljujuće.
January 12, 2021
Prva ove godine i top topova.Odlična knjiga.
Preporučam..
Preporučam..
October 31, 2021
Roman-prikaz života u 'zanimljivim vremenima' u jednoj maloj, ali prema svemu paradigmatskoj varoši.
March 10, 2022
Korektna romansirane biografija. Tema je obećavala više...
Displaying 1 - 11 of 11 reviews