“𝑨𝒔 𝒇𝒂𝒓 𝒂𝒔 𝒔𝒉𝒆 𝒄𝒐𝒖𝒍𝒅 𝒔𝒆𝒆, 𝒉𝒆𝒓 𝒍𝒊𝒇𝒆 𝒘𝒂𝒔 𝒐𝒓𝒅𝒂𝒊𝒏𝒆𝒅 𝒕𝒐 𝒃𝒆 𝒍𝒐𝒏𝒆𝒍𝒚, 𝒂𝒏𝒅 𝒔𝒉𝒆 𝒎𝒖𝒔𝒕 𝒔𝒖𝒃𝒅𝒖𝒆 𝒉𝒆𝒓 𝒏𝒂𝒕𝒖𝒓𝒆 𝒕𝒐 𝒉𝒆𝒓 𝒍𝒊𝒇𝒆, 𝒂𝒏𝒅, 𝒊𝒇 𝒑𝒐𝒔𝒔𝒊𝒃𝒍𝒆, 𝒃𝒓𝒊𝒏𝒈 𝒕𝒉𝒆 𝒕𝒘𝒐 𝒊𝒏𝒕𝒐 𝒉𝒂𝒓𝒎𝒐𝒏𝒚. 𝑾𝒉𝒆𝒏 𝒔𝒉𝒆 𝒄𝒐𝒖𝒍𝒅 𝒆𝒎𝒑𝒍𝒐𝒚 𝒉𝒆𝒓𝒔𝒆𝒍𝒇 𝒊𝒏 𝒇𝒊𝒄𝒕𝒊𝒐𝒏, 𝒂𝒍𝒍 𝒘𝒂𝒔 𝒄𝒐𝒎𝒑𝒂𝒓𝒂𝒕𝒊𝒗𝒆𝒍𝒚 𝒘𝒆𝒍𝒍.”
This book gave me depression.
Proteklih dana sam bila u Havortu, u kući koja se naslanja na groblje i koja još uvek krije mnoge tajne. Dozvolite mi da 175 godina kasnije nastavim da se nerviram što je Emili mesecima odbijala lekove i doktore i što je tek dva sata pre smrti rekla kako je sad spremna da je neko pregleda. Definitivno sam obogatila svoje znanje o stanarima, obnovila gradivo i ponovo propatila zbog njihovih sudbina.
Koliko god obožavala sestre Brontë, dugo sam odbijala da čitam ovu knjigu jer sam videla dosta negativnih komentara. U suštini mislim da je Gaskelova uradila pristojan posao za to vreme i uzevši u obzir da su joj Šarlotin otac i muž naložili da napiše njenu biografiju pre nego što je rastrgnu neki trača gladni lešinari. Ne čudi što je oprezna, čista, što ne podiže prašinu. Ova biografija je pre svega izbor pisama koje je Šarlot slala prijateljicama, poznanicima, ljudima iz književnog sveta. Gaskelova tu i tamo ostavi neki komentar, dodatno pojasni, ali zaista nema kod nje nekih sočnih detalja. Sigurna sam da nije bilo lako skupiti sve i istražiti. Možda sam joj najzahvalnija na ovom otkriću:
𝑺𝒐𝒎𝒆 𝒐𝒏𝒆 𝒄𝒐𝒏𝒗𝒆𝒓𝒔𝒊𝒏𝒈 𝒘𝒊𝒕𝒉 𝒉𝒆𝒓 𝒐𝒏𝒄𝒆 𝒐𝒃𝒋𝒆𝒄𝒕𝒆𝒅, 𝒊𝒏 𝒎𝒚 𝒑𝒓𝒆𝒔𝒆𝒏𝒄𝒆, 𝒕𝒐 𝒕𝒉𝒂𝒕 𝒑𝒂𝒓𝒕 𝒐𝒇 “𝑱𝒂𝒏𝒆 𝑬𝒚𝒓𝒆” 𝒊𝒏 𝒘𝒉𝒊𝒄𝒉 𝒔𝒉𝒆 𝒉𝒆𝒂𝒓𝒔 𝑹𝒐𝒄𝒉𝒆𝒔𝒕𝒆𝒓’𝒔 𝒗𝒐𝒊𝒄𝒆 𝒄𝒓𝒚𝒊𝒏𝒈 𝒐𝒖𝒕 𝒕𝒐 𝒉𝒆𝒓 𝒊𝒏 𝒂 𝒈𝒓𝒆𝒂𝒕 𝒄𝒓𝒊𝒔𝒊𝒔 𝒐𝒇 𝒉𝒆𝒓 𝒍𝒊𝒇𝒆, 𝒉𝒆 𝒃𝒆𝒊𝒏𝒈 𝒎𝒂𝒏𝒚, 𝒎𝒂𝒏𝒚 𝒎𝒊𝒍𝒆𝒔 𝒅𝒊𝒔𝒕𝒂𝒏𝒕 𝒂𝒕 𝒕𝒉𝒆 𝒕𝒊𝒎𝒆. 𝑰 𝒅𝒐 𝒏𝒐𝒕 𝒌𝒏𝒐𝒘 𝒘𝒉𝒂𝒕 𝒊𝒏𝒄𝒊𝒅𝒆𝒏𝒕 𝒘𝒂𝒔 𝒊𝒏 𝑴𝒊𝒔𝒔 𝑩𝒓𝒐𝒏𝒕𝒆̈’𝒔 𝒓𝒆𝒄𝒐𝒍𝒍𝒆𝒄𝒕𝒊𝒐𝒏 𝒘𝒉𝒆𝒏 𝒔𝒉𝒆 𝒓𝒆𝒑𝒍𝒊𝒆𝒅, 𝒊𝒏 𝒂 𝒍𝒐𝒘 𝒗𝒐𝒊𝒄𝒆, 𝒅𝒓𝒂𝒘𝒊𝒏𝒈 𝒊𝒏 𝒉𝒆𝒓 𝒃𝒓𝒆𝒂𝒕𝒉, “𝑩𝒖𝒕 𝒊𝒕 𝒊𝒔 𝒂 𝒕𝒓𝒖𝒆 𝒕𝒉𝒊𝒏𝒈; 𝒊𝒕 𝒓𝒆𝒂𝒍𝒍𝒚 𝒉𝒂𝒑𝒑𝒆𝒏𝒆𝒅.”
Ipak, nemamo ni ovde neku dublju analizu Šarlotinih misli i emocija, osim činjenice da je u tom trenutku ostala sama sa ocem, zarobljena u večitoj čežnji za preminulim sestrama, koje su je jedine razumele i sa kojima je mogla da razgovara o svemu.
“𝑭𝒐𝒓 𝒎𝒚 𝒑𝒂𝒓𝒕, 𝑰 𝒂𝒎 𝒇𝒓𝒆𝒆 𝒕𝒐 𝒘𝒂𝒍𝒌 𝒐𝒏 𝒕𝒉𝒆 𝒎𝒐𝒐𝒓𝒔 - 𝒃𝒖𝒕 𝒘𝒉𝒆𝒏 𝑰 𝒈𝒐 𝒐𝒖𝒕 𝒕𝒉𝒆𝒓𝒆 𝒂𝒍𝒐𝒏𝒆, 𝒆𝒗𝒆𝒓𝒚𝒕𝒉𝒊𝒏𝒈 𝒓𝒆𝒎𝒊𝒏𝒅𝒔 𝒎𝒆 𝒐𝒇 𝒕𝒉𝒆 𝒕𝒊𝒎𝒆𝒔 𝒘𝒉𝒆𝒏 𝒐𝒕𝒉𝒆𝒓𝒔 𝒘𝒆𝒓𝒆 𝒘𝒊𝒕𝒉 𝒎𝒆 𝒂𝒏𝒅 𝒕𝒉𝒆 𝒎𝒐𝒐𝒓𝒔 𝒔𝒆𝒆𝒎 𝒂 𝒘𝒊𝒍𝒅𝒆𝒓𝒏𝒆𝒔𝒔, 𝒇𝒆𝒂𝒕𝒖𝒓𝒆𝒍𝒆𝒔𝒔, 𝒔𝒐𝒍𝒊𝒕𝒂𝒓𝒚, 𝒔𝒂𝒅𝒅𝒆𝒏𝒊𝒏𝒈. 𝑴𝒚 𝒔𝒊𝒔𝒕𝒆𝒓 𝑬𝒎𝒊𝒍𝒚 𝒉𝒂𝒅 𝒂 𝒑𝒂𝒓𝒕𝒊𝒄𝒖𝒍𝒂𝒓 𝒍𝒐𝒗𝒆 𝒇𝒐𝒓 𝒕𝒉𝒆𝒎, 𝒂𝒏𝒅 𝒕𝒉𝒆𝒓𝒆 𝒊𝒔 𝒏𝒐𝒕 𝒂 𝒌𝒏𝒐𝒍𝒍 𝒐𝒇 𝒉𝒆𝒂𝒕𝒉𝒆𝒓, 𝒏𝒐𝒕 𝒂 𝒃𝒓𝒂𝒏𝒄𝒉 𝒐𝒇 𝒇𝒆𝒓𝒏, 𝒏𝒐𝒕 𝒂 𝒚𝒐𝒖𝒏𝒈 𝒃𝒊𝒍𝒃𝒆𝒓𝒓𝒚 𝒍𝒆𝒂𝒇 𝒏𝒐𝒕 𝒂 𝒇𝒍𝒖𝒕𝒕𝒆𝒓𝒊𝒏𝒈 𝒍𝒂𝒓𝒌 𝒐𝒓 𝒍𝒊𝒏𝒏𝒆𝒕 𝒃𝒖𝒕 𝒓𝒆𝒎𝒊𝒏𝒅𝒔 𝒎𝒆 𝒐𝒇 𝒉𝒆𝒓. 𝑻𝒉𝒆 𝒅𝒊𝒔𝒕𝒂𝒏𝒕 𝒑𝒓𝒐𝒔𝒑𝒆𝒄𝒕𝒔 𝒘𝒆𝒓𝒆 𝑨𝒏𝒏𝒆'𝒔 𝒅𝒆𝒍𝒊𝒈𝒉𝒕, 𝒂𝒏𝒅 𝒘𝒉𝒆𝒏 𝑰 𝒍𝒐𝒐𝒌 𝒂𝒓𝒐𝒖𝒏𝒅, 𝒔𝒉𝒆 𝒊𝒔 𝒊𝒏 𝒕𝒉𝒆 𝒃𝒍𝒖𝒆 𝒕𝒊𝒏𝒕𝒔, 𝒕𝒉𝒆 𝒑𝒂𝒍𝒆 𝒎𝒊𝒔𝒕𝒔, 𝒕𝒉𝒆 𝒘𝒂𝒗𝒆𝒔 𝒂𝒏𝒅 𝒔𝒉𝒂𝒅𝒐𝒘𝒔 𝒐𝒇 𝒕𝒉𝒆 𝒉𝒐𝒓𝒊𝒛𝒐𝒏. 𝑰𝒏 𝒕𝒉𝒆 𝒉𝒊𝒍𝒍-𝒄𝒐𝒖𝒏𝒕𝒓𝒚 𝒔𝒊𝒍𝒆𝒏𝒄𝒆 𝒕𝒉𝒆𝒊𝒓 𝒑𝒐𝒆𝒕𝒓𝒚 𝒄𝒐𝒎𝒆𝒔 𝒃𝒚 𝒍𝒊𝒏𝒆𝒔 𝒂𝒏𝒅 𝒔𝒕𝒂𝒏𝒛𝒂𝒔 𝒊𝒏𝒕𝒐 𝒎𝒚 𝒎𝒊𝒏𝒅: 𝒐𝒏𝒄𝒆 𝑰 𝒍𝒐𝒗𝒆𝒅 𝒊𝒕, 𝒏𝒐𝒘 𝑰 𝒅𝒂𝒓𝒆 𝒏𝒐𝒕 𝒓𝒆𝒂𝒅 𝒊𝒕, 𝒂𝒏𝒅 𝒂𝒎 𝒅𝒓𝒊𝒗𝒆𝒏 𝒐𝒇𝒕𝒆𝒏 𝒕𝒐 𝒘𝒊𝒔𝒉 𝑰 𝒄𝒐𝒖𝒍𝒅 𝒕𝒂𝒔𝒕𝒆 𝒐𝒏𝒆 𝒅𝒓𝒂𝒖𝒈𝒉𝒕 𝒐𝒇 𝒐𝒃𝒍𝒊𝒗𝒊𝒐𝒏 𝒂𝒏𝒅 𝒇𝒐𝒓𝒈𝒆𝒕 𝒎𝒖𝒄𝒉 𝒕𝒉𝒂𝒕, 𝒘𝒉𝒊𝒍𝒆 𝒎𝒊𝒏𝒅 𝒓𝒆𝒎𝒂𝒊𝒏𝒔, 𝑰 𝒏𝒆𝒗𝒆𝒓 𝒔𝒉𝒂𝒍𝒍 𝒇𝒐𝒓𝒈𝒆𝒕.”
Patrik Bronte me je prilično zaintrigirao. Počela sam da razmišljam o nekim njegovim potezima, recimo pohvalno mi je što se nije odrekao Branvela (u to vreme bi neko drugi to svakako uradio) i ostao je uz svog sina do poslednjeg dana, uprkos alkoholizmu, opijumu, laudanumu i dugovima. Opet, možda je i njegov način roditeljstva ukanalio svu decu Bronteovih. Pitala sam se i zašto nikad nije terao ćerke da se udaju (to mi je isto nekako logično za to vreme), a onda nam Gaskelova pred kraj kaže kako je oduvek bio protiv brakova, bez dodatnog objašnjenja.
Mogu samo da zaključim da nam Gaskelova ostavlja previše prostora da se pitamo i dodatno istražujemo. Upućuje nas na određene ljude i recenzije Šarlotinih romana, ali sve moramo sami dalje da preuzmemo. Drago mi je što sam iskopala i pročitala jednu recenziju “Jane Eyre” koja nije mogla bolje da opiše sentiment koji osećam prema toj knjizi:
𝑻𝒉𝒊𝒔, 𝒊𝒏𝒅𝒆𝒆𝒅, 𝒊𝒔 𝒂 𝒃𝒐𝒐𝒌 𝒂𝒇𝒕𝒆𝒓 𝒐𝒖𝒓 𝒐𝒘𝒏 𝒉𝒆𝒂𝒓𝒕; 𝑰𝒕 𝒊𝒔 𝒔𝒐𝒖𝒍 𝒔𝒑𝒆𝒂𝒌𝒊𝒏𝒈 𝒕𝒐 𝒔𝒐𝒖𝒍; 𝒊𝒕 𝒊𝒔 𝒂𝒏 𝒖𝒕𝒕𝒆𝒓𝒂𝒏𝒄𝒆 𝒇𝒓𝒐𝒎 𝒕𝒉𝒆 𝒅𝒆𝒑𝒕𝒉𝒔 𝒐𝒇 𝒂 𝒔𝒕𝒓𝒖𝒈𝒈𝒍𝒊𝒏𝒈, 𝒔𝒖𝒇𝒇𝒆𝒓𝒊𝒏𝒈, 𝒎𝒖𝒄𝒉-𝒆𝒏𝒅𝒖𝒓𝒊𝒏𝒈 𝒔𝒑𝒊𝒓𝒊𝒕: 𝒔𝒖𝒔𝒑𝒊𝒓𝒊𝒂 𝒅𝒆 𝒑𝒓𝒐𝒇𝒖𝒏𝒅𝒊𝒔!
Elizabet Gaskel nam takođe nije otkrila istinu Šarlotinog odnosa sa belgijskim profesorom, umesto toga nam daje neko nebitno pisamce i to na francuskom koje se engleski izdavači nikad ne potrude da prevedu, bien sûr. O Šarlotinom braku isto nema dovoljno informacija. Koliko god Gaskelova trubila o njenoj velikoj sreći tih poslednjih meseci, i dalje sam ubeđena da se udala zato što se umorila i da nije bilo onoga što je napisala u mladosti, 𝒕𝒉𝒂𝒕 𝒊𝒏𝒕𝒆𝒏𝒔𝒆 𝒂𝒕𝒕𝒂𝒄𝒉𝒎𝒆𝒏𝒕 𝒘𝒉𝒊𝒄𝒉 𝒘𝒐𝒖𝒍𝒅 𝒎𝒂𝒌𝒆 𝒎𝒆 𝒘𝒊𝒍𝒍𝒊𝒏𝒈 𝒕𝒐 𝒅𝒊𝒆 𝒇𝒐𝒓 𝒉𝒊𝒎. Doduše, živela bi duže da se nije udavala.
Kraj mi je takođe bio razočaravajuć. Kada smo se suočavali sa smrću Emili i En, imali smo Šarlot, koja je ostala da pati za njima i da im odaje poštu, da u svojim pismima iskazuje tugu. Gaskelova brzinski privodi biografiju kraju i nema nekih većih emocija, kao ni dodatnih informacija o poslednjim trenucima Šarlot Bronte. Zašto njen muž, gosn Nikols, nije mogao da da neku izjavu, da napiše par redaka Gaskelovoj i da ova to uvrsti u knjigu?
Opet se pitam i overthink-ujem, tako da ću definitivno istražiti još Šarlotinih biografija, ovo je bilo samo zagrevanje.
Konačna ocena je slika mog emotivnog stanja za koje su pre svega zaslužna pisma drugarice Šarlot💜, a i prijalo mi je da upadam u wikiholes i da dodatno istražujem.