Korisne male, ilustrovane sveske Britanskog Filmskog Instituta (BFI) dužine između 20-30,000 riječi zašle su u dvadesetu godinu objavljivanja i broje stotinjak poznatih naslova (od nedavno su ovaj koncept obogatili i temama o znamenitim TV-serijama).
Katkada se upošljavaju i poznati ljudi. Svesku o filmu Čarobnjak iz Oza potpisao je Salman Ruždi.
BFI sveske nisu korisne zbog nepretenciozne kritike, koliko zbog, generalno gledano, opširnijeg tretmana datog filma kroz njegov fizički postanak, tako da pomenuti vodiči mahom podsjećaju i na komentare tzv. eksperata na DVD kopijama starih filmova. U ovom slučaju, teorija je samo nominalno bitna, dok prednost dobija uveliko zanimljivija metamorfoza sjemena jedne priče u remek-djelo koje naposljetku imamo prilike da gledamo do besvijesti i smišljamo bezmalo konspirativne teorije o njegovim značenjskim vrijednostima.
Pored Hičkoka kome opus broji daleko više naslova, Stenli Kubrik je drugi reditelj čiji – ako je vjerovati teoriji, ali i zavjeri – doslovno svaki kadar sadrži skriveni simbolizam (da bi više saznali o ovom fenomenu pogledajte dokumentarac, Room 237) .
Na svu sreću, Kramerov BFI esej se ne zadržava na polju fantazmagorične dedukcije, već ide prirodnijim putem; od Kubrikovog interesovanja da se okuša u naučnoj-fantastici u eri tenzičnog Hladnog rata kad je svaki SF film bio nalik prethodnom, preko tvorbe Odiseje, do njenog svekolikog uticaja na američki, a time i na svjetski film.
Najzanimljivije od svega jeste upravo putešestvije jedne naizgled banalne ideje do finalnog reza, gdje je lako uvidjeti da Kubrik svoj neviđeni i donekle i misteriozni uticaj da u potpunosti ontroliše produkciju skoro svakog svog filma koristi da bi se služio tipičnim književnim minimalizmom ne bi li završio sineastički projekat.
Odisejasvakako nije bila prvi čovjekov film gdje je najznačajnije intervencije u montaži reditelj odradio bukvalno u posljednjem trenutku. Najzad, kroz njegov neurotično ozbiljan tretman SF teme, saznaćemo mnogo više o reditelju nego o samome djelu. Zbog toga su Kubrikovi filmovi naposljetku namjerno nedorečeni i dvosmjerni, jer je, kao svaki dobar pisac, i te kako svjestan da (umjetnička) vrijednost svake poruke leži u njenom dvosmislu.
Tako je Kubrik pisac ništa manje nego što je reditelj, a tada ne mislim da je istovremeno bio i scenarista ili ko-scenarista vlastitih filmova. Naime, on je pisac kao što je i Vilijem Tekeri bio pisac, a njegovi filmovi gledaju se na isti način na koji se čitaju najveće knjige (većinom je svoje scenarije ionako pisao u prozi, a na filmovima je najviše sarađivao upravo sa pravim književnicima).
Beri Lindon (1975), njegov najfascinantniji film, je upravo takav projekat. Kubrikova adaptacija Tekerijeve knjige sigurno može ući među deset najimpresivnijih scenarija.
Ruku na srce, činjenica da je Kubrikova očigledna distanca od filmskog svijeta, a ponajviše od ljudi, vremenom u medijima napravila od reditelja neku vrstu ludog naučnika i boema, nipošto ne drži vodu. Na koncu, čovjekov perfekcionizam sigurno nije bio za uzor, dok su poruke njegovih filmova nadasve jasne. Natprosječno načitan kreativac koji toliko voli svoje kućne životinje sigurno ima štošta toga reći o čovjeku i civilizaciji. Skoro fetišistički opčinjen istorijom i međuljudskim konfliktom, on se odvažio na korak da pronikne u naše najveće animalističke porive i ukaže na vječitu nestalnost besciljnih ljudskih emocija.
Dobri primjeri za ovakvu tvrdnju je njegova drama Putevi slave (1957) i horor Isijavanje (1980). Prvi govori o besmislu ratnog okršaja kao i o tome da u ljudskoj životinji, doduše skrivena, ipak postoji potreba za mirom, dok nas Isijavanje prosvijetljava po pitanju muško-ženskih odnosa, a pogotovo braka; kasnije će se istoj temi Kubrik vratiti u posljednjem filmu, Oči širom zatvorene (1999).
Uostalom, Rozmarina beba (1970), horor Romana Polanskog govori o trudnoći, isto kao što Kronenbergova Muva (1985) govori o košmarima starosti. Zaista je smiješno reći da se samo radi o pukim filmovima strave.
S druge strane, za Olivera Stouna je film o Vijetnamu, Vod (1986), bio opsesija; zato su Vod i Apokalipsa sada (1979) snimani na Tajlandu, prevashodno zbog uvjerljivosti. Kubrikov Full Metal Jacket (1988), sniman nedaleko od rediteljeve kuće u Engleskoj, njemu je došao poput još jedne platforme na kojoj je mogao da izgrađuje ideje i skladišti montenjovske misli o čovjeku i ratu. Za 35 godina Kubrik je snimio tri ratna filma; četvrti, o Napoleonu, isuviše grandiozan reklo bi se, jednostavno se rasplinuo početkom 1970-ih, dok su pripreme za peti, o nacizmu i holokaustu – Aryan Papers – prekinute čim je Spilberg režirao Šindlerovu listu, 1993.
Zvuči nadrealno, međutim, vojni sukobi su doslovno komunicirali sa Kubrikom, koji na svu sreću nikada nije povjerovao u kredo Ane Frank da je čovječanstvo u suštini dobro. Bolje reći, Kubrik je držao da je zlo u takozvanoj civilizaciji i te kako živo i zdravo – i, prije svega, raspojasano. Neizlječivi pesimista i ateista, reditelja je jednostavno privlačila mračna strana čovjeka, a ona je najvećma dolazila do izražaja u oružanoj borbi. Nazrio je to u kopljima u Spartaku (1960), u atomskoj bombi u Doktoru Strejdžlavu (1964), vojnim čizmama i skulpturi penisa u Paklenoj pomorandži (1971), u onoj telećoj kosti koja hominidima služi kao prvo oružje u Odiseji... i tako dalje.
Otuda ne treba da čudi što Kubrik postaje fasciniran pojavom vanzemaljaca jedinim posmatračima u prilici da ljudima ukažu na njihovu nestabilnost i neprilagođenost. Koliko mu je ta simboličnost daleko naprednijih posjetilaca sa druge planete bitna, govori i pojedinost da je u prvobitnoj verziji Strejndžlava satirična hladnoratovska priča trebala da počne naracijom međuzvjezdanog došljaka koji pronalazi Zemlju opustošenu nuklearnim ratom.
Prema mišljenju autora ove BFI sveske, Pitera Kramera, Kubrik je u skoro svakom trenutku bio ubijeđen da će u sljedećih desetak godina doći do svjetskog sukoba.
Istaknutog naučnika i pisca SF-a, Artura Klarka kontaktirao je 1964. godine u nadi da će uz njegovu pomoć uspjeti da iskonstruiše scenosljed koji bi istovremeno poslužio kao zabavna priča, a i kao opomena civilizaciji na rubu samouništenja. Štaviše, Odiseja (prvobitno nazvana Put izvan zvijezda) je, nakon Strejndžlava, trebala da ispadne „optimistični“ Kubrikov film, u maniru Klarkovog najboljeg romana, Kraj djetinjstva (1953), o uticaju superiornije rase na ljudsku civilizaciju. Ubrzo su se usredsredili na ideju iz Klarkove pripovijetke „Stražar“ (1948), o otkriću vanzemaljskog monolita na mjesecu.
Počele su da se nižu verzije draftova scenarija, u kojima su poruke bile pretjerano simplifikovane za kreativca kakav je bio Kubrik (prvi draftovi su sadržavali i scene sa čovjekolikim vanzemaljcima, a Zvjezdano dijete, na samom kraju, je trebalo da uništi sve nuklearne silose na Zemlji). Zato se Klarkov istonaslovni roman, publikovan malo poslije filma (jula 1968), osjetno razlikovao od Kubrikovog scenarija, međutim to nije dovelo ni do kakvog trvenja između dva autora; najzad, Kubrik je često zahtijevao društvo imaginativnih ljudi kako bi lakše mogao da oblikuje sopstvenu viziju, tako da ni sa Klarkom nije bilo ništa drugačije ni poslije troipogodišnje saradnje, iz koje je jedan zaradio film, a drugi roman. Svakako je scene gdje su njihove poruke bile prenaglašene, nakon što su odležale neko vrijeme, Kubrik nazvao „blesavim pojednostavljenjima“ i naposljetku ih sve odstranio, smatrajući da su dostojne nekog romana, ali ne i filma.
Tako je Odiseja, iako je trebala da obiluje pozitivnim pojedinostima, postala gravidna idejama o nesavršenom čovjeku. U nezaboravnim početnim scenama koje se odvijaju u praistoriji (po uzoru na Klarkovu priču, „Ekspedicija na Zemlju“, 1953), pratimo krdo prvih izgladnjelih majmunolikih ljudi kako sa prvim zalogajima mesa postaju krvožedne ubice. Evolucija će takvog čovjeka dovesti i do visokog tehnološkog napretka kao što je izgradnja kompjutera HAL 9000, koji će neminovno steći čovječiju podijeljenu ličnost i zatim pokušati da pobije vlastite kreatore.
O ljudskoj životinji, reditelj nije imao blagorodno mišljenje: „čovjek nije plemeniti divljak, on je nemilosrdni divljak. On je neracionalan, okrutan, slab, luckast, u nemogućnosti da bude objektivan po pitanju onoga gdje leže njegovi interesi – i to ga otprilike sumira cijeloga. Mene zanima brutalna i nasilna priroda čovjeka jer ne postoji istinskija slika od te. A svaki pokušaj da se stvore društvene institucije proistekle iz manjkave perspektive o njegovoj prirodi praktično su osuđene na propast. Dakle, apropo Odiseje, sve što čovjek napravi osuđeno je na propast, osim ako ga do tada, kao malo neiskusno dijete, ne prosvijetli neko superiorniji i naveliko strpljiviji od njega.
O završnici Odiseje dabome da samo možemo da nagađamo. [Ili ne moramo: pročitajte apendiks na kraju teksta.]
Izmjene na filmu izvođene su i za vrijeme, kao i poslije premijere u odabranim američkim gradovima, aprila 1968. Prvih desetak minuta finalnog reza nisu počinjali segmentom „Zora čovjeka“. Film je zapravo počinjao prologom intervjua s prominentnim naučnicima koji su upozoravali čovjeka na njegovu tehnološku autodestruktivnost. Kao i u većini Kubrikovih filmova, sve je to odstranjeno doslovno u posljednjem času.
Istu sudbinu je doživio možda i najkrupniji i do tada najbitniji segment ovog projekta – a to je bila sveopšta naracija. Ukinuta je nekoliko sedmica prije premijere, jer je onakvom vizuelnom ugođaju, kad bi se utisci sabrali, očito prijala taman koliko i naracija Harisona Forda u prvobitnoj verziji Blejd Ranera. Dijalozi su takođe drastično skraćeni. Reditelj je znao da je dovoljno dobar zanatlija da njegovim slikama nije potreban nikakav uvod.
U intervjuu pomenutom u biografiji Vinsenta LoBrutoa (1997) Kubrik je kazao sljedeće o svom viđenju filmskog narativa: „Oni ljudi koji nemaju nikakvih odgovornosti prema tome da objašnjavaju i formulišu kristalno jasne izjave o filmu dva sata nakon što bi ga pogledali neće imali nikakvih problema [sa mojim projektima].“
Sve su ove izmjene značile da, dok je prvobitna priča i dalje bila na svom mjestu, gledaocima uopšte neće biti omogućeno da shvate njenu suštinu i svrhu, a još manje šta povezuje sve te naizgled nepovezane segmente od kojih se sastoji Kubrikov film.
Znači, poslije promjena, Odiseja nije više prikazivala, niti je pominjala, inteligentnu vanzemaljsku rasu čiji eksperiment na Zemlji motiviše većinu onoga što se odvija na filmu, a pogotovo edukativnu svrhu drevnih artefakata koje su ostavili za sobom.
Film takođe ne pretenduje da poveže scene iz praistorije sa XXI vijekom; čak je i veza zbivanja na mjesecu sa misijom na Jupiter objašnjena tek na kraju. Takođe nije pružen nikakav eksplicitan razlog zbog HAL-ovog manijakalnog ponašanja – pa je ipak, ili se stiče takav utisak, sve kristalno jasno. Time što nije razotkrio čitavu misteriju, Kubrik je samo pojačao transformativno iskustvo gledaoca, na neki način ga uzdignuvši do većeg nivoa svijesti.
2013
[Apendiks 2018: u julu 2018 godine, na pedesetogodišnjicu Odiseje 2001, pojavio se video-snimak gdje Stenli Kubrik u telefonskom razgovoru sa izvjesnim japanskim dokumentaristom i producentom objašnjava značenje svršetka svojeg filma na čelu sa misterijom Zvjezdanog djeteta:
„Izbjegavam ovu vrstu priče još otkako je film izašao. Kada vokalizuješ svoju ideju – one u generalnom pogledu zvuče tupavo, međutim, ako se dramatizuju, čovjek ih počne osjećati onako kako trebaju da izgledaju, ali ću se svakako potruditi da pojasnim.
„Glavna zamisao je trebala da bude da su astronauta oteli božanski entiteti, stvorenja satkana od čiste energije i inteligencije, bez ikakvog oblika ili forme. Oni ga zatim stavljaju u ono što pretpostavljam da možete imenovati zoološkim vrtom za ljude kako bi ga izučavali, tako da čitav njegov život protiče iz te tačke u datoj prostoriji. On takođe nema nikakav osjećaj o vremenu. Sve što se dešava izgleda taman kao na filmu.
„Oni odabiraju upravo tu prostoriju, a ona je sasvim neprecizna replika francuske arhitekture (namjerno je neprecizna) zato jer je neko od njih možda mislio da ima ideju o nečemu, a što bi astronaut trebao da smatra kao vrlo lijepo i ukusno, ali ni tada nisu bili sigurni. Isto kao što ni mi nismo baš sigurni sa zoološkim vrtovima kad životinjama pokušavamo da pružimo sav onaj ugođaj za koji mislimo da im može pružiti utisak kao u svom prirodnom staništu.
„U svakom slučaju, kad završe s njim, kao što se inače dešava u brojnim mitovima unutar svih svjetskih kultura, on je transformisan u neku vrstu superbića i poslat je na Zemlju, u potpunosti transformisan i skoro nalik natčovjeku. Stoga nama preostaje samo da pretpostavimo šta se dešava kad se on vrati nazad. To je, uostalom, matrica dobrog dijela opštepoznate mitologije, te je to ono što smo i pokušali da sugerišemo (onim svršetkom).“]