Maleni događaji, treptaji sjećanja i smiraj sadašnjeg trenutka, fragmenti prijateljevanja, Sarajevo kao izbor, kao mjesto početka i mjesto povratka, grad kao čvrsta i nestabilna točka, sve su to tkanja oko kojega se množe priče, oko kojega se iznova rađa jezik u prozama Semezdina Mehmedinovića. Bilo da se radi o susretu s Márquezom u baru u Washingtonu ili o ženi koja donosi ogledalo kao svoj eksponat za neobičnu izložbu u kultnom prijeratnom sarajevskom kafiću, svaka epizoda uvijek je duboko intimna, promišljena, zaokružena, a istodobno nedovršena kakav je i život sam.
Rekreiranje razglednica za Aleša, gledanje nogometne utakmice, kava u ugodnom društvu, igranje partije šaha u muzeju književnosti, užitak u pogledu na hercegovačko nebo, selidba knjiga s kraja na kraj Sjedinjenih Država, sve su to priče koje tvore Ovo vrijeme sada – vrijeme prošlo, sadašnje, buduće. Ovo vrijeme sada vrijeme je koje izabiremo da bismo doživjeli sebe same, da bismo osjetili vlastitu intimu, da bismo otkrili duboko skrivene iskrice koje nas čine čovjekom. Ovo vrijeme sada knjiga je potrage, sjećanja i osjećaja, knjiga u kojoj se vrhunska proza i poezija spajaju u neodvojivo jedno.
Semezdin Mehmedinović is a well known Bosnian writer, filmmaker, and magazine editor. His book "Sarajevo Blues" was praised by Washington Post as one of the best books which document war in Bosnia.
Kakva knjiga!!! Na mobitelu imam otvoreno bar 50 prozora, sa referencama iz ove knjige, koje želim istražiti, o njima još čitati, učiti.
Semezdinove doživljaje Sarajeva, Amerike, pisaca, pjesnika i slikara vidjela sam kao u filmu, toliko slikovito je opisao crtice iz svoje beskonačne prošlosti, da su postale moje 'ovo vrijeme sada'. I uživam u njemu.
Knjigu sam kupila proljetos na promociji, ali sam ju ostavila za čitanje na godišnjem odmoru kako bih mogla da joj se posvetim s punom pažnjom i uživanjem. Tako je i bilo jer sve Mehmedinovićeve knjige su takve, tople i pune emocija. Svaka njegova rečenica prijanja na dušu i vraća vjeru u dobrotu u ljudima. Uvijek se tokom i nakon čitanja njegovih knjiga osjećam prijatno, smireno, nostalgično i pomalo, mrvicu sjetno. Ali, prvenstveno ispunjeno i nasmiješeno. Pored toga, njegovo pisanje je vrlo filmično, a slike koje stvara dugo ostaju u sjećanju, bilo da poznajete njegove likove ili ne. Ako želite lijepu književnost koja obogaćuje, čitajte Mehmedinovića.
Da sam ga čitala prije Đurđice, možda bi i dobio 5⭐️, ovako, 4⭐️ su skroz korektne! Ipak, Semezdinova pahuljica ostaje moj favorit bez obzira na vrijeme sada!
“Kao ukleti Holandezi lutamo u daljinama i usput nabasavamo na tragove svog svijeta, na nemogućim mjestima, tamo gdje to najmanje očekujemo. I kamo god dođem, ja neprestano stižem kući.”
U mladosti sam se zanimao za ideje, i tragom tog interesa birao knjige koje ću čitati. Danas su mi važnije emocije, jer znam da je malo ideja koje u vremenu ne izgube prvobitnu uvjerljivost, a ono što osjećamo, to je zauvijek.
Ovo vrijeme sada, još je jedan roman Semezdinovih sjećanja. Zapisi (dnevnički) koji nelinearno putuju kroz mjesto i vrijeme, od Sarajeva do Amerike, kroz unutarnje i stvarne lokuse koji su autoru važni. U tim putovanjima mnoštvo je sinkroniciteta, pa se autor stvarno sudara s Garcíom Márquezom, Lászlom Krasznahorkaijem, Jergovićem, slikarima, malerima, arhitektima i mnogim zanimljivim likovima, stvarnim ljudima koji su u njemu trajno pohranjeni ili se boji da ih ne izgubi. Bolje ih je zapisati, ponekad narisati, za sebe pa onda i za nas. Semezdin piše nepretenciozno, toplo i duboko ljudski. Semezdin je na mojoj listi favorita.
Svaka mi se recenzija čini suvišnom, teško je razumjeti ljepotu ove knjige dok je sami ne uzmete u ruke. Umjesto klasične recenzije, ostavljam vas s jednim citatom.
Možda nije među poznatijima ni upečatljivijima, ali mene se posebno dojmio.
“Skupljene oko stola, snimio nas je tada Milomir Kovačević, a na fotografiji se vidi sva studen našeg tadašnjeg svijeta. Sjećam se cijelog januara 1993. po tome što je snijeg škripao pod našim nogama, a mi bismo u razgovoru zanosili na dalmatinski, da se malo ugrijemo.”
“I kao ukleti Holandezi lutamo u daljinama i usput nabasavamo na tragove ovog svijeta, na nemogućim mjestima, tamo gdje to najmanje očekujemo. I kamo god dođem, ja neprestano stižem kući.”
“Izađem iz galerije i vidim: u mome pravcu dolazi čovjek u crnom, s crnom kapom na glavi. I zato što sam pomislio da je odžačar, pridržavao sam se za malo dugme na košulji, i poželio sam jednu želju. Ali nije bio odžačar. Bio je neko drugi. Život je skladište pogrešnih pretpostavki.”
Stvarno bih se trebao okrenuti malo vise savremenoj domacoj literaturi; pogotovo piscima koje je rat "oblikovao". Ali imam osjecaj da nasa danasnja umjetnost (film/knjizevnost) "pati" od nekog "ratnog sindroma", sve tematike su vezane direktno za rat ali i za posljedice rata; ovo nije negativna kritika vec samo moje zapazanje. Ovo je depresivno ali i puno nade djelo te donekle i nostalgicno iako sam rodjen nakon rata.. Vidi se da je Semezdin "dao" dosta sebe u ovoj zbirci prica i svaka je zanimljiva i vrlo lijepo napisana ali bih ja izdvojio 2 koje su mi se najvise svidjele, a to su: "Meni su sve boje lijepe", te "Sedmi oktobar". Kroz ovu knjigu vidimo da ljudi ne gube nadu i u najtezim situacijama, a kad smrti pogledas u oci sve ti postane svejedno.. "Cini se da za druge umiremo mnogo puta, a da za sebe umremo samo jednom" "Osjecao bih umor i u noktima".... Ovu knjigu preporucujem svima.
Priče nose sa sobom svijet ideala koji su skoro iščezli u ovom vremenu sada, snažne male detalje iz života koje Sema nije zaboravio zapisati na papir i koje je tako vješto prenio u svoju knjigu da se uz svaku priču ili smiješ ili plačeš. Nekad i oboje.
Karim i priča o slijepcu...ma i sve ostale. Milina.
Moram priznati da već dugo tragam za nekom rečenicom koja ima vrijednost daljnjeg prepičavanja. A njegove rečenice su sve baš sve takve. Hvala na “Ja sam iza prvog sloja bijele”. I ja sam. Suvišna je preporuka, Mehmedinović se čitati jednostavno mora!
Sentimentalan roman ispunjen prošlošću i trenucima koji su piscu ostali u neizbrisivom sećanju. Emotivni opisi nekih davnih misli, dogadjaja, želja i dirljivih susreta. Neke stvari vremenom ne blede, rastu u našim životima, postaju deo nas i oblikuju nas u ljude koji smo danas.
Nisam kompetentna da komentarišem nečiji život, iako je u formi knjige namenjene za javnost, ali Mehmedinovićevo pisanje je prelepo, puno nostalgije i sećanja na situacije koje su obeležile određene periode njegovog života. Mnogo je istine i bola u njegovim rečima.
Knjiga Ovo vrijeme sada je, na prvi pogled, minimalistički roman o svakodnevici – idealna za one koji žele predah od epskih zapleta, vremenskih petlji i egzistencijalnih kriza sa svemirskim brodovima. Autor vješto koristi jednostavan jezik koji ne pretenduje da fascinira, ali uspijeva da prodre u srž ljudskog iskustva. Međutim, ja sam imao problem da se potpuno udubim, dijelom zbog formata i žanra koji je po sebi limitirajući, ali i zbog osjećaja da sam morao već nešto ranije imati pročitano od istog autora da bih ga ovdje dodatno upoznao.
Najbolji djelovi knjige su one rečenice koje vas udare poput iznenadne ljetnje kiše – neočekivano i nezaustavljivo. Majstorski oslikava male ljudske drame, one koje obično prolaze nezapaženo. Ove minijature svakodnevice djeluju univerzalno, međutim, tu i tamo se osjeti pokoji "prazan hod", gdje dijalozi ili opisi deluju kao da su napisani samo da popune prostor – što je šteta, jer kad knjiga blista, blista punim sjajem.
Knjiga ima sloj duhovitosti koji je naslonjen na mnogo debljuli sloj melanholije – osjećaj da vrijeme koje proživljavamo sada nije samo prolazno, već i nepovratno. I upravo je u toj jednostavnoj spoznaji snaga ovog djela. Možda nije remek-djelo, ali je iskreno, pametno i – što je danas rijetkost – toplo.
"Vreme - neprekidan redosled postojanja i dogadjaja koji se odvijaju u ocigledno nepovratnom smeru od proslosti, kroz sadasnjost ka buducnosti." Sem sto vreme ume biti vrlo varljivo. Nekaad nam se sekunde cine kao sati, a nekad nam ceo dan stane u jedan tren. Na kraju ostaju fragmenti secanja koji pricaju nasu zivotnu pricu. I kada god mislimo da je neki dogadjaj zaboravljen, da su neki ljudi izbledeli, dovoljna je jedna sekunda, poznata melodija, miris, fotografija i eto opet pusta nam se isti film, samo sto umesto toga da smo akteri , mi sada samo posmatramo prebirajuci po secanjima.
"Svijet koji se vidi golim okom uvjek sadrzi vise od onoga sto smo u stanju vidjeti. Iza svake slike postoji jos jedna slika, i jos jedna, i jos jedna...."
Stil pisanja je toliko prijatan, lagan, kao da nam sam autor prica dugodovstine koje su ga zadesile tokom svih godina, uz dobru kafu ili jos bolje uz casu hercegovackog vina.
Doza avanturizma, humora, toplote, ljudskosti i ozbiljnosti na onim mestima na kojima je to potrebno.