Dunja Vukasanović, najpopularnija pop pevačica na prostorima bivše Jugoslavije, odrasla je u vili na Dorćolu kao kćerka jedinica ugledne beogrdske porodice i ubeđena je da je ljubav kada ne zameramo jedno drugom ono što nas razlikuje, a obožavamo ono što nas spaja. U trenutku kada se upušta u romansu sa sedam godina mlađim muškarcem koji je odrastao u svetu potpuno drugačijem od njenog, počinje da veruje da lepota i seks omamljuju, ali da zbog dobrote nekog ne možeš da odeš. Erotska privlačnost, tajna šifra x111 i potreba da onoga do kog joj je stalo zaštiti od svojih slabosti I i loših osobina uvlače je u ljubavnu priču predodređenu sticajem tragičnih okolnosti razloga za kraj.
U melodrami “Ne dam te… kraj je kad ja kažem”, koja se dešava u Srbiji od leta 1995. do proleća 2020. godine, čitalac prati Dunju kroz periode poslovnih padova i veličanstvenih uspeha, koji uvek zavise od toga da li je muškarcu kojeg voli dopustila da joj odredi koliko će trenutaka sreće imati.
Dunja Vuksanović se u romanu Ne dam te bori s nevericom kada shvati da je najbolja prijateljica obmanjuje, suočava se sa sterilitetom, smrću roditelja i ljubavnim lomovima kada muškarci koje voli prolaze kroz poslovna i životna razočaranja, menjaju se i pokušavaju i nju da promene. Čitalac prati Dunjine trenutke sreće na crvenom tepihu i najlepšim plažama sveta, koji su nemerljivi onim što oseća na običnom drvenom čamcu kraj Dunava, gde se, i kada je kraj neminovan, kune u početak i odlaže tugu.
“Ne dam te” je, kao i svaki Vesnin roman, ne samo strasna ljubavna priča, več i društvena hronika, svedočanstvo o tome koliko su se u poslednje dve decenije promenili način života, moralni kodeks, i rečnik, priča o vremenu u kojem život može biti lep samo ako prihvatiš da ne možeš da imaš sve što imaju i gori od tebe.
"Ne dam te, sreća omali dok trepneš. Ne dam te, hoću opet da me sretneš. Ne dam te, pusti da ti srcem slažem, ja samo tugu odlažem. Ne dam te, ja se kunem u početak. Ne dam te, hoću da u ljubav gledam. Ne dam te, pusti da ti srcem slažem. Kraj je kad ja kažem, kraj je kad ja kažem."
Dunja mi je bila previše daleka,nepoznata,nisam nikako mogla da se sprijateljim s tim likom. Previše mi je svega nabacano u ovom romanu; brendova,prazni fraza,jeftinih citata. Jako mi se dopao lik Dunjine mame,dok su me ostali nervirali,pogotovo Šaška i njena svita ljubavnika, Od mene trojka jer mi se posebno dopala Danka i Dunjina mama. I veliki plus za Vesnu zato što je o neplodnosti pisala površno bez vulgarni natpisa.
Liči na predhodne.. Ništa novo... Dosta nabacanih dijaloga, stihova pop i narodnih pesama, da to postaje naporno. Naporni likovi, prosto ne veruješ da neko može toliko biti glup...