2021: "ja sam danas pokisla skroz jurila sam do drveta jer ispod je suvi krug ali onda sam rešila da odustanem vozila sam polako dok mi se kiša slivala niz lice iz inata neću ništa da jurim."
još uvek nisam našla reči koje bi objasnile koliko volim vitomirku trebovac 💙
2023: “potrebno je celom svetu reći budite dobri budite nežni svaki dan jer sve se broji a posebno reči”
Ništa ovde nije somnabulno, ništa zamagljeno, ništa razliveno. Nema mesečarenja. Sve pesme su pesme obdanice. Ali ne sunča se Vitomirka, kako narod kaže, na mesečini, već pisanjem prisvaja od života šta se prisvojiti može. Opravdano to može delovati kao već dobro poznat manir, ali ovde u potpunosti reprezentativan. Jer poetski prizori Vitomirke Trebovac su kao komadići stakla koje je izgrickalo more, pa su postali obli.
I nije ovde ključna dubina, ali nema ni težnje da se u plićaku bude dubok. Nema ni bazara banalnosti, iako ima naivne topline, ali i snuždenosti koja nije stigla da trešti, već samo prošešta u sledu nekog stiha. A ništa ne grmi, niti je gromko u klonulosti. Čak ni do tišine nije, pa ni stišanosti, već do nežnosti traga ulovljenog usput. I taj sasvim lični put predstavljen je sasvim pristupačno: ovo je zbirka koju je lako voleti i koju treba voleti.
Osim bicikla, ovde vrlo važnog, jedna pesma je posvećena hodanju. Tu se hodanje pokazuje kao način bivanja u svetu – „mislim samo u pokretu” (63). Na jednom drugom mestu, spominje se kako je deda „polako hodao zemljom / da je ne povredi” (28). Bivanje u svetu, odnosno, bivanje na svetu je odabir kretanja. Odabir pokreta je ono što smo, bez obzira da li se govori o voljnim ili nevoljnim pokretima, suđenim ili nesuđenim. Jedina granica pokreta je smrt, a čak i tad, na mikroskopskom planu, atomi vilene i sudaraju se. Samo onda pripadaju nekom sasvim drugom sklopu. I dok je prethodna Vitomirkina zbirka bila zaplesana i jureća (bicikli su ključna poetska šifra!), u ovoj ima i mnogo smrti: „tu smrt sedi za stolom / a lepo je verovati da nema kraja” (80). To nam je što nam je, a kada dođe do sleganja ramenima, počinje vera. Sve to pesnici kao čuvari sveta nivelišu: uvedu nemir, ožive džumbus, razbole, izleče i vrate se. I melanholija i neko sasvim jednostavno, spokojno životno veselje. Može? Može.
"Opet je proleće nikad nisam ovoliko hodala ali i nemam šta drugo da radim jer sam sama u ovom gradu znam mu svaku ulicu kad se uveče umorna vratim unutra me opet čekam ja sreća razmišljala sam juče dobro se znamo i možemo dugo same ipak sam ja najviše soli sa sobom pojela."
U ozareno-prisojnim trenucima Vita-lizam zbirke ne zavlači u onaj vulgaran ili osiromašeno patetičan progovor o samoći u drugačijosti i drugačijosti u samoći.
Da li zato što se uvek na vreme, uritmljena sama sa sobom - jer pesma+ja=ritam, nešto kao 1+1 ili 1/1, što je i jedini metronom kome se vredi poveriti - prepusti stranputicama stih-puteljaka na čijim krajevima zru trpkiji plodovi nepatetičnog, koje je sasvim dovoljno nazreti, bez ubiranja?!
Da li zato što ponekad - i kada očito paradira (s) njima, pronoseći ih, recimo na ramu bicikla, poveznici volana i sedišta - nije postidno saputniku niz pesmu predočiti cvet i, ponovo, recimo, i ponovo nadomak puta, predočiti :"P(r)ogledaj, ovo je cvet!" ili da: "čini dobro/uvek čini dobro."?! (Nije li to dovoljno za čitav jedan život, rekao bi Hristić.)
Da li se baš zato i jednostavnost slikovanog - uh, koliko bi ovde kao cink zazvečao termin lingvo-stilističke restrikcije - provlači kroz iglene uši najuobičajenijih, više puta ponovljenih reči, pleonazama, opijenosti u srećno banalno (ne i banalizovano), bezuspešnim uspehom,...?!
Zvoni mi ovde - cin cingel cin cingel cin cingel cin cin - zvoni ulicom "Mlad i radostan" Tišma. Čujem. Čujem, ne sanjam.
Zaviriti u skrivene kutke sopstva, posmatrati gradove, sugrađane i rodbinu, prirodu i prizore iz svakodnevnog života, a zatim sve utiske pretočiti u stihove, sadržaj je još jedne predivne zbirke pjesama autorke Vitomirke Trebovac.
Melanholija koja obavija njene pjesme jednako grli i čitaoca, njeni loši dani su i naši, a njena nada da će sa ovim svijetom i ovim ljudima sve biti u redu, naša iskra u očima i osmijeh na kraju stiha.
Suočavanjem sa smrću, sjećanjima, odlascima ljudi i godišnjih doba, autorka upoznaje i prihvata sebe, otvoreno izražava ono što ne želi da bude, a što je nekad morala da bi bila postavljena u kalup. Mir i nemir, život i smrt, žurba i smiraj, nada i beznađe, prošlost i budućnost, univerzalni su motivi oblikovani intimom jedne duše, koja posmatrajući jedno geografsko područje i njegove promjene, prihvata svoj mikrokosmos u beskompromisnoj želji da bude ono što jeste - ona definisana iskustvom, vaspitanjem, ljubavlju, stvaranjem i slobodom.
danas sam od leta postala jesen pod drvetom kraj reke u meni je dečiji strah od grube reči i nerazumevanja od ljudi od policijskih kola malih rečnih zmija visine i saobraćaja bojim se isto kao nekad a stalno govore treba raditi na sebi ja mrzim bavljenje sobom preobražavam se prirodno punim se ko mesec ne znam kako da postanem bolja ali i ovakva uspem nekom da osvetlim put
Ja sam išla putem Levo je ravnica S desne strane suncokreti Ja sam išla putem Iznad mene nebo Ispod mene kamen Ja sam išla putem Tamo napred more Iza mene šuma Ja sam išla putem Uvek svojim putem I najčešće sama."
Ocena: 5⭐ nešto što će se čitati ponovo, i ponovo, i ponovo ❤️
Vitomirka ima još jednu zbirku koju sam čitala, ali mi nije legla. Verovatno nije bio pravi trenutak. Ipak, ova je došla kao poručena. Ispodvlačila sam pola pesama i ima mnogo divnih stihova o životu, ljubavi, porodici, ljudima... Nije 5 jer poeziju uvek poredim sa Bećkovićem i Antićem, pa mi je teško da nečemu drugom dam maksimalnu ocenu u poređenju sa tim, ali je definitivno odlično i nemojte da je zaobiđete ukoliko vam se čita poezija.
Ima jedna nizbrdica tu se sjurim biciklom zatvorim oči i dok letim svaki put pomislim vredi živeti ipak vredi
nešto pre ponoći knjižara je i dalje puna ljudi gledaju u knjige i meni je drago ali malo i žao svih nas koji se drogiramo čitanjem uzela sam telefon da te pozovem ali sam se setila da si umrla i da je sve manje onih koje mogu da pozovem u ponoć kao da je podne strašna pustoš me je uhvatila tu, među ljudima rekla sam sebi šta sad ako ne znaš šta da radiš uzmi knjigu i to je nešto.
u svim bitnim momentima za čoveka nema reči ne postoji ta reč samo nada da ne živimo uzalud.
Neretko pomislim kako savremena književnost i nema neke dobre pisce poezije za ponuditi. Naiđe tako jedan u bezbroj slučajeva i taj jedan tj. jedna pesnikinja se predstavila i meni, pre nekoliko dana, sasvim neočekivano. To je onaj momenat kada se "zaglavite" u proznim delima pa bezuspešno pokušavate da isplivate iz silnih započetih knjiga, ali vam prosto, nijedna od njih nije po volji u datom trenutku. To je onaj momenat kada, više sluđeni zbog čitalačke blokade, skakućete po knjigama i u jednoj od njih ugledate pesme i onda kažete sebi: hajde, zašto da ne. Naposletku, to bude onaj momenat kada toliko budete zahvalni i tom piscu i toj knjizi što je svojom magijom prizvala da baš nju izaberete. Pa, Vitomirka, hvala, jer sam, malo je reći, oduševljena!
Vitomirka je napisala tri zbirke poezije od kojih sam, u dva dana, pročitala dve: "Sve drveće sva deca i svi bicikli u meni" i "Dani punog meseca". Ona odiše modernim stilom pisanja, nema interpunkcijskih znakova što posebno volim, jer onda nekako, iz pesama izbijaju još jače emocije. Ona izvlači one sitnice na koje često ne obratimo pažnju, bavi se fragmentima stvarnosti koje razodeva i sasvim realno prenosi na papir. Tu su dani provedeni pokraj Dunava, bliskost, vožnja biciklom, ljubav i neizostavna smrt. Njene misli teku i sve su u isto vreme: nežne i tople, bolno zaglušujuće, surove i prelepe. Kakvi su to samo stihovi! To su čitavi prepleti emocija koje će vas obuzeti dok budete uranjali u Vitomirkin svet: na prvi pogled čudan, a zapravo surovo istinit. I plakaćete i smejati se i biti ludi od zaljubljenosti i želeti da ostatak života provedete ispod ćebeta, pokriveni onako preko glave. I bićete zahvalni na svemu što imate, na svemu što vas okružuje, što vam pruža mir...
Mene su obe ove zbirke dočekale nespremnu. Iako obožavam poeziju, nisam verovala da nešto savremeno može ovoliko da mi poremeti svet u koji sam se zavukla. I u kome sam donedavno bila bezbrižno ušuškana. Bez neke posebne volje za čitanjem, ali bezbrižna. Vitomirka je uzburkala sve moguće emocije (i one za koje nisam znala da postoje) i bacila na razmišljanje od koga vam se zavrti u glavi. Vitomirkina poezija me je razoružala pa zavila u najmekši materijal koji možete da zamislite. I, evo, opet sam ušuškana u svom (sve)miru, bez čitalačke krize i nemerljivo zahvalna što upoznah Vitomirku.
danas sam od leta postala jesen pod drvetom kraj reke u meni je dečiji strah od grube reči i nerazumevanja od ljudi od policijskih kola malih rečnih zmija visine i saobraćaja bojim se isto kao nekad a stalno govore treba raditi na sebi ja mrzim bavljenje sobom preobražavam se prirodno punim se ko mesec ne znam kako da postanem bolja ali i ovakva uspem nekom da osvetlim put.
Svaka rečenica u ovom osvrtu na pročitano deluje nekako njah, ali ne umem drugačije, verujte. Ova poezija je divna, gorka, živa! I želećete da je pročitate...
Volim ovu našu novu poeziju, Vitomirka i tužne i teške teme pjesnički uokviri dovoljno jako i dovoljno lijepo, da ti posle čitanja ne ostane gorčina u ustima, već radost zbog otkrivenih istina koje su zatutuljene negdje duboko u svima nama! 5⭐️, ko puce! "..biće čupavo i još gore biće život zver ali čini dobro uvek čini dobro."
Vitomirka emociju donosi naracijom i ubedljivim poentiranjem. Volim njenu poeziju. Ona govori mojim jezikom, njenu emociju živim, život prepoznajem, strahove osećam i reči svojatam...
zainteresovana sam za mali svet na obodima grada u izumiranju ima kuća na ćošku i masnom farbom piše bife zainteresovana sam za mali svet koji sedi u tom bifeu ili na sledećem ćošku ispred prodavnice ne mogu više da podnesem veliki svet oko sebe plastične automobile previše odeće previše zabave ljude koji se bave sobom zainteresovana sam za mali svet u kom se zna šta je čovek šta je mućak a važne stvari se pišu olovkom u svesku i zaokružuju na kalendaru zainteresovana sam dakle za mali svet sa malim ljudima u jutru u podnevu u propadanju na kraju pravi život osetim samo tu u malom svetu.
Kad čitam poeziju, podvlačim stihove koje mi se svide, ili naslove pesama ukoliko mi se svidi cela pesma. Metoda mi nije baš ispala korisna uz ovu knjigu, s obzirom na to da sam podvukao skoro svaki naslov, pa mi knjiga prilično liči na jedan od onih šarenih polovnih udžbenika iz biologije. Sem toga, uvek me privlači da podvučem kraj pesme - autorka veoma efektno završava.
Svet zbirke, ugnežđen između tesnaca stene i slobode mora, sačinjen je od grobalja, vojvođanskih dvorišta i berlinskih ulica, i od Dunava Dunava Dunava. Naseljava ga njena porodica, njena cimerka, umorne kamiondžije i srdačni konobari. Ljudi su, naravno, i biber i so te zemlje, ali autorka bira da ceni so i o njoj piše.
Ona prelepo piše o dobrom i o lošem, naglašavajući da jedno drugo ne uništava - utakmica nerešena / tuga radost jedan jedan. Njen svet je užasan, ali i prelep, i tu nema kontradikcija, a ima mesta za uživati i voleti i jedini način da budeš dobro je da budeš dobar.
Носталгија, град и село, самоћа, ослушкивање, ствари на које не обраћамо пажњу, детињство и сећања, баке и деке, туга и мука, срећа и радост, пролазност, смисао и бесмисао, ствари говоре. Све ово и још доста тога можете пронаћи у овим песмама. Нема особе на овом свету која о свему овоме не промишља, а и живи. Уживала сам читајући Витомирку Требовац. Волите се сваког дана, грлите, кажите некоме нешто лепо, превише је ружних ствари.
ja sam išla putem levo je ravnica s desne strane suncokreti iznad mene nebo ispod mene kamen ja sam išla putem tamo napred more iza mene šuma ja sam išla putem uvek svojim putem i najčešće sama.
Zanimljivo je kako osoba na razne načine može da opisuje stvari i koliko često su ti opisi divni. Dok sam čitao poeziju Vitomirke, imao sam isti osjećaj kao dok sam gledao film koji se zove Comet. Ta neka roza boja koja prolazi nebom i svako malo zastane da ti da nešto lijepo. Baš tako je sa ovom knjigom. Puna je lijepih stvari i pjesama koje će vas svakako baciti u razmišljanje o životu, ljubavi i snovima. Topla preporuka za ovo malo štivo.
u svim bitnim momentima za čoveka nema reči ne postoji ta reč samo nada da ne živimo uzalud.
a stalno govore treba raditi na sebi ja mrzim bavljenje sobom preobražavam se prirodno punim se kao mesec ne znam kako da postanem bolja ali i ovakva uspem nekom da osvetlim put.
Citao je u prevozu u momentima kad nisam imao mentalne snage da citam ikakvu prozu, opustila me i nasmejala u najnapetijim trenucima. Podsetila me na detinjstvo, voznje biciklom i predele koje zauvek umiru.
ali ja sam od oca pre svega nasledila cinizam i juče dok smo se u autu vozili iz bolnice ja mu kažem neću da umreš a on meni umrećeš i ti ne brini ja sam od oca nasledila to i dosta je.
ono što je vredno života to su uglavnom sitne stvari trenutak u kom sam te učila da voziš bicikl pa si počela da okrećeš i vrištiš jer ne znaš da staneš ili kad si naučila da vezeš pertle pa si mi vezivala cipele u čvor da ne mogu da odem trenutak u kom sam ležala gola u bolnici i ptica ušla kroz prozor pravo na moj krevet trenutak kad se sve složilo i ja sam videla svoj put jedan mali uski put koji je više žbunje nego staza ali moje žbunje koje i ne vodi bogzna gde ono što je vredno života sitne stvari trenuci to se shvati tek kasnije.
‘oko ponoći’
nešto pre ponoći knjižara je i dalje puna ljudi gledaju u knjige i meni je drago ali malo i žao svih nas koji se drogiramo čitanjem uzela sam telefon da te pozovem ali sam se setila da si umrla i da je sve manje onih koje mogu da pozovem u ponoć kao da je podne strašna pustoš me je uhvatila tu, među ljudima rekla sam sebi šta sad ako ne znaš šta da radiš uzmi knjigu i to je nešto.
‘preobraženje’
danas sam od leta postala jesen pod drvetom kraj reke u meni je dečiji strah od grube reči i nerazumevanja od ljudi od policijskih kola malih rečnih zmija visine i saobraćaja bojim se isto kao nekad a stalno govore treba raditi na sebi ja mrzim bavljenje sobom preobražavam se prirodno punim se ko mesec ne znam kako da postanem bolja ali i ovakva uspem nekom da osvetlim put.