Rešila sam da isprobam novu „Eden books" aplikaciju, pa mi je, listajući ponuđene knjige, pažnju privukla „Himerina krv - roman o Dučiću". Zbog Dučića. Autor Slaviša Pavlović za mene je bio potpuna nepoznanica. Radoznalost, a i komentar Kecmanivića - „Malo je onih koji nisu čuli za Jovana Dučića. Nije malo onih koji ne znaju ništa o njegovoj biografiji." - naveli su me da, eto, priznam sebi da malo znam i pročitam knjigu kako bih svoje znanje dopunila.
Pročitah je za dva dana... Pisana je jednostavnim, pitkim, razumljivim jezikom koji pomalo nalikuje na jezik modernista s početka XX veka. Ispripovedana je u trećem licu, a povremeno se glas daje Dučiću, mada sam sve vreme imala utisak da priču pripoveda sam Dučić. Možda to autoru jeste bio cilj, jer zapravo, to i jesu memoari Jovana Dučića koje pred svoju smrt 1943. godine kazuje Petru Arežini, dok dane provodi u SAD, na jezeru Mičigen.
S Dučićem se srećemo 1894. godine u Bijeljini, gde radi kao učitelj, voli jednu Magu, čija porodica ga ne prihvata, a zbog pesama „Otadžbina" i „Oj Bosno" biva hapšen, a zatim mu austrougarske vlasti zabranjuju da radi. Već na samom početku jasno nam je da je Dučić zadojen mlekom rodoljublja, da će mu ljubavni život biti komplikovan, i da će postati veliki pesnik.
Dalje nas autor upoznaje sa svim važnim događajima u Dučićevom životu. Od Mostara, preko manastira Žitomislića otići će Dučić na studije u Ženevu, pa u Pariz. Zatim će raditi u Beogradu, pa kao diplomata boraviti u Rimu, Egiptu, Sofiji... Upoznaćemo i njegov ljubavni život i saznati o njegovim ljubavnim aferama. Otkrićemo misteriju njegovog datuma rođenja, pa kako je dobio sina Jovicu. Saznaćemo i šta je sve kao diplomata uradio za Srbiju, a i kako je dobijao inspiraciju za stvaranje svojih dela.
Intrigantan, uzbudljiv i zanimljiv život vodio je Dučić. Posebno je zanimljivo bilo čitati o njegovom prijateljstvu s Šantićem, Skerlićem, Ćorovićem, Rakićem i mnogim drugim velikanima. Zanimljiv je i njegov susret s Apisom, prijateljstvo s Tankosićem, zatim susreti s Musolinijem.
Moram da kažem da mi se knjiga nije potpuno dopala od samog početka. Bilo mi je gotovo nezamislivo da pisac pominje Trebinje, Mostar, Pariz, Rim, a da nam ih nimalo ne opiše, ne približi. Falilo mi je da čujem žubor Arve u Ženevi, da čujem zvuke železničke stanice u Parizu, vrevu na ulicama Rima, da osetim atmosferu „Skadarlije" , „Ruskog cara"...
Toliko divnih dama bile su inspiracija Dučićevim pesmama, pa je trebalo da budu podrobnije opisane, njihove frizure, haljine, izgled. I preko drugih likova autor kao da je samo preleteo. Ni o jednom liku nisam uspela da stvorim sliku.
Verujem da mnogim čitaocima to neće smetati, ali moje skromno mišljenje je da je taj izostanak oslikavanja ambijenta i uopšte duha vremena u kome je Dučić živeo dosta umanjio kvalitet ovog dela. U jednom trenutku mi se činilo da čitam samo malo opširniju i za nijansu deskriptivniju biografiju od one na Vikipediji.
Ipak, kad sam knjigu privela kraju nije mi bilo žao što sam potrošila vreme na njeno čitanje i bez obzira na sve navedeno što mi je nedostajalo, knjigu moram da vam preporučim. A evo i zašto.
Prvo, bravo za ideju da se napiše roman o Dučićevom životu! Drugo, možda su drugi likovi površno prikazani, ali se Dučić upozna, kao da ste proveli život s njim. I njegova borba, pa i samoljublje, i snaga i želja za uspehom izbijaju iz redova. Treće, mislim da je autor pažljivo odradio istraživački posao i da ništa bitno iz Dučićevog života nije izostavljeno, a priznajem i da je ipak temeljniji i zanimljiviji od Vikipedije. ☺️. I najvažnije - nama, Srbima, ovakvi romani su POTREBNI.
U čemu se ogleda ta potreba?
Miodrag Popović, istoričar književnosti, smatrao je da u srpskoj književnosti postoje dva tipa romantizma, a jedan od njih nazvao je patrijahalno-herojskim. Ako bih ovaj roman morala bilo kako da nazovem, iskoristila bih taj naziv i nazvala ga patrijahalno-herojskim romanom. Jer iz ovog romana pršti ljubav prema Srbiji! Njenim herojima. Prema porodici, rodnoj grudi. Ovi redovi pucaju od patriotizma. Ne samo Dučićevog, već i patriotizma Slaviše Pavlovića. I baš kao što najbolje rodoljubive pesme naših pesnika u nama izazivaju ono posebno osećanje ponosa što smo Srbi, kao što Dučićeve pesme u nama bude rodoljublje, isto takva osećanja budi i „Himerina krv".
„Nemoj klonuti duhom. Veruj. Ja verujem u Boga. I u srpstvo."
Zbog toga, i zbog suze koju mi je knjiga izmamila na samom kraju, mirna srca mogu da napišem - PREPORUKA.