Šta bi se desilo kad bi se sledbenici nasilnika udaljili od njega, a njegove žrtve mu se približile?
Aleksandar je trinaestogodišnji dečak koji živi u jednom od najopasnijih predgrađa Palerma. Hapšenje oca ostavlja na njemu dubok trag, a preuzimanje uloge glave porodice veliki izazov. Uvek je spreman da započne kavgu, ne poštuje pravila i otima tuđe stvari a uz podršku svojih prijatelja vređa ostalu decu, naročito one najslabije. Veliki je hvalisavac i niko se ne usuđuje da mu protivreči.
Ali jednog dana dovešće u opasnost život druga iz razreda...
Un breve romanzo che trae ispirazione da una storia vera, che è anche la storia vera con cui numerosissime scuole hanno a che fare. Il tema trattato, com'è intuibile dal titolo, è proprio quello del bullismo. La narrazione in prima persona è particolare perché non è quella della vittima, ma è il bullo stesso che racconta. Vengono ben descritte le prepotenze e le situazioni spiacevoli causate dal protagonista, con i conseguenti dolore e sofferenza di chi le subisce. Viene posto l'accento sull'omertà ed il bullismo passivo: anche il silenzio di fronte a certi soprusi rende colpevoli. Ed infine vengono illustrate le strategie per smontare il bullismo, attraverso comprensione, accettazione ed affetto, perché il bullo spesso soffre a sua volta ed esterna il suo malessere con la rabbia. Il linguaggio è semplice e vi sono anche brevi frasi in dialetto siciliano, oltre a degli appellativi offensivi per i personaggi. Oltre al bullismo, vengono trattati altri interessanti temi: la prostituzione dovuta alla povertà, la violenza familiare, la disabilità. Com'è giusto che sia l'epilogo è a lieto fine e ci sono più punti commoventi. Un libro assolutamente consigliato ai ragazzi, in quanto necessario.
Zamislite da u učionici sednete u klupu nasilnika. Ne da biste ga osudili, ne da biste razumeli žrtvu, već da biste videli svet njegovim očima. To je nelagoda od koje se ne može pobeći čitajući roman „Ja, nasilnik“ italijanske autorke Đuzi Parizi, i upravo je to razlog zbog kojeg bi ova knjiga trebalo da bude obavezna lektira u svakoj učionici.
Parizi u ovom romanu pravi oduzima reč žrtvi i posmatračima i daje je zlostavljaču. Roman ne nudi klasičnu priču o vršnjačkom nasilju sa jasnom podelom na dobre i loše momke. Umesto toga, prati Alesandra, tinejdžera koji maltretira okolinu, i secira njegovu psihologiju iz prvog lica. Kroz njegovu naraciju, autorka bez moralisanja prikazuje kako nastaje agresija i šta se dešava u glavi deteta koje je okolina već otpisala. Pritom, Alesandro nije samo „loš dečak u običnoj školi“. On odrasta u siromašnom predgrađu Palerma, otac mu je u zatvoru, a majka jedva sastavlja kraj s krajem. Parizi ne koristi taj kontekst kao izgovor, ali ga ne preskače: nasilje nikad ne nastaje u nekim međuprostoru.
Autorka vrlo precizno hvata taj prelomni trenutak kada dečji inat prelazi u oklop i kada etiketa „loš dečak“ postaje jedini identitet koji dete poznaje.
Alesandro to objašnjava ovako:
„Profesor me je stavio na tapet. Zašto to radi samo nekoliko minuta nakon školskog zvona? Evo jedne stvari koju ne mogu da podnesem: da se stalno pominje moje ime! Uvek sam ja uzrok svih nevolja u ovom razredu ili barem svi tako misle. Mrzim to! Možda je prošle godine moje ponašanje po njihovom mišljenju bilo loše? Znači da ove treba da bude još gore, pa će da vide oni šta je stvarno loše.“
Taj mehanizam „kad već mislite da sam najgori, dokazaću vam da mogu biti još gori“ nešto je sa čim se prosvetni radnici stalno susreću. Imala sam u razredu đaka koji je pravio probleme, ulazio u sukobe i potpuno odbijao rad. Morala sam da stojim pored njega i diktiram mu slovo po slovo da bi uopšte nešto zapisao u svesku. Vrlo brzo je postao dežurni krivac; deca su upirala prstom u njega čak i za stvari koje su se desile onih dana kada uopšte nije bio u školi. Gledajući njega, videla sam isto što se vidi čitajući o Alesandru, ispod tog problematičnog ponašanja nije bilo nikakve zle duše, već samo očajnička potreba za pažnjom. Trebalo mu je samo da bude viđen. Zahtevao je granice, pa sam ga grdila kada napravi problem, ali sam ga i dosledno štitila kada su ga optuživali nepravedno. Danas, kada me sretne, zagrli me svom snagom, jer me pamti kao nekog ko je stao uz njega kada su svi drugi videli samo krivca.
Knjiga „Ja, nasilnik“ je bitna upravo zbog toga što pokazuje da je agresija najčešće poziv u pomoć. To je posebno važna lekcija danas, kada se deci kao uzori poturaju razni influenseri sumnjivih moralnih načela, koji im poručuju da su bahatost i gaženje drugih jedini put do uspeha i vidljivosti. U takvom okruženju, školi su često vezane ruke.
Ove nedelje, dok se u školama širom zemlje obeležava Nedelja sećanja i zajedništva u čast stradalima u OŠ "Vladislav Ribnikar", svi osećaju tu strašnu težinu i odgovornost. Razumevanje i prevencija nasilja nikad nisu bili teži. Zato romani poput ovog moraju da nađu put do učionice. Ne da bi opravdali nasilnike, već da bi nam pomogli da ih razumemo na vreme, pre nego što u onom Alesandrovom inatu odluče da nam pokažu „šta je stvarno loše“.
Knjige u kojima su teme društveni i sociološki problemi posebno među decom su po mom mišljenju u redu ako osetimo poruku autora kojom se ipak veličaju prave vrednosti ili bar pisac naginje ka njima.
Kako to danas nije često jer, čini mi se, većina autora se trudi da ogoli nenormalnosti, a ni jednom jasno ne odgovori da to nije u skladu sa zdravim i primerenim načinima življenja.
Đuzi Parizi je autorka koja to radi. Ona jasno postavlja sve stvari na svoje mesto. Otvara nam um nasilnika, žrtve i onih koji ćute. Analizira, dolazi do zaključaka. Vodi nas ka izlečenju. Ona zna šta je dobro, a šta loše i ima li granice između svih ovih pojava.
Roman ,,Ja, nasilnik" je pisan u prvom licu, naš narator je trinaestogodišnji dečak, učenik iz Palerma, siromašnog juga Italije. Rečenice su mu odsečne, bez mnogo ukrasa, autentične. On deli osećanja, ali ne i preteranu deskripciju. On je dete čiji je otac u zatvoru, u njega svi upiru prstom u školi, on je crna ovca. Ali, on povređuje sve oko sebe.
Iako konkretne fabule ovo je roman o svakoj vrsti nasilja i otkriva nam jednu apsolutnu istinu, odnosno da je nesreća pojam koja spaja i žrtvu i nasilnika. Đuzi Parizi zna da se tuga i manjak samopoštovanja ispoljavaju tim neumesnim i uvredljivim komentarima, da nesigurnost pravi fizički prividno jake osobe koji se iživljavaju na slabijima ili demonstriraju neku snagu koja je skroz bespotrebna... Đuzi Parizi zna gde boli.
Ovakve knjige su potrebne i više nego što mislimo. Koliko god da većina misli da se ovaj naslov ponavlja na akcijama, mene to veseli jer sam je sebi kupila na prošloj #3za999, a ove ću to uraditi kako bih je delila deci oko mene.
Kupujte ovu knjigu deci, njihovim prijateljima, čitajte je i vi... Svi nekad zalutamo, granice često ne postoje ❤️
Un libricino scorrevole, essenziale, senza fronzoli o divagazioni. Un caso da manuale, dove il bullo è solo una creatura da branco, superficiale e incapace di fare i conti con la propria sfera emotiva. Colpa di una visione del mondo dove le lacrime sono "da femminuccia" e i "veri uomini" non si fanno mettere i piedi in testa. Rivolto alla Secondaria di I grado, alle Medie. Adatto a una lettura individuale o collettiva, veloce e pronta all'uso. Con spunti per attività pratiche per educare a non reprimere sentimenti ed emozioni.