Kuća za umorne : pastoralni prizori

by Dževad Karahasan

"Naše vrijeme, ultramaterijalističko, konzumerističko, reduciralo je ljubav ili na trgovinu ili na trenutačni dodir dvaju tijela koji donosi užitak ili gađenje", kazao je danas u Sarajevu književnik Dževad Karahasan na svečanosti dodjele književne nagrade „Kočićevo pero“, koju dodjeljuje Zadužbina Petar Kočić Banja Luka- Beograd. Govoreći o knjizi „Kuća za umorne“ za koju je i dobio nagradu, Karahasan kaže da je osnovna tema knjige ljubav i izražava njegovo najdublje uvjerenje, kao Empedoklovog učenika, da je ljubav kosmička sila.

138 pages, Paperback

First published January 1, 2014

About the author

Dževad Karahasan rođen u Duvnu, je bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.

U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[2]

Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[2]

Od 1993. radio je kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živio je i radio u Sarajevu i Grazu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan, gdje je preminuo 19. maja 2023. godine.

Reviews

[Nađa Duraković · Rating 5 out of 5]

Baš kako i sam naslov nalaže, "Kuća za umorne" je zbirka pripovijetki u kojoj Karahasan kroz svoje protagoniste istražuje likove koji bivaju umorni od vlastite, čovječije kompleksnosti, preispitivanja i neshvaćenosti - fizički, emocionalno i egzistencijalno. Oni u svom refleksivnom, unutrašnjem svijetu preispituju smisao života, sjećanje, gubitak i težnju za ljubavlju čak i onda kada je kraj blizu. Pripovijetke često funkcionišu kao meditativne refleksije života i smrti, govoreći o ljudskoj potrebi da se oni drugačiji i svijet oko sebe razumiju i vole, čak i kada se realnost čini hladnom ili otuđenom.

Karahasan vješto istura filozofsku dubinu, kao i obilje životne mudrosti utkane u svaku od ovih pripovijetki, što ga s razlogom čini velikanom bosanskohercegovačke književnosti. Tu mudrost i filozofiju on nam ne daje serviranu na plati, već ih otkriva tiho, polako, kroz iskustvo likova, kroz njihove misli, umor, sjećanja i male trenutke svakodnevnive. Često imate osjećaj da piše o nečemu metafizičkom i gotovo neopipljivom, ali običnom čovjeku ipak svojstvenom, neizbježnom i potpuno prikladnom.

Važno je naglasiti da je umor u ovim pripovijetkama stanje duha, nikako slabost, dok se ljubav u ovom djelu ne očituje kao strast ili drama, već kao pažnja, briga, razumijevanje i spremnost da čovjeka vidimo i prihvatimo onakvim kakav zaista jeste, čak i kada je sam sebi težak, mučan i nedvojbeno stran. Smrt je prikazana kao dio smisla, a ne kao puki kraj čovječijeg života. Karahasan ni u jednom trenutku ne negira prolaznost i smrt, ali ih ne vidi kao besmisao i svršetak. Naprotiv, on ih vidi kao dom, prirodni dio postojanja, jer smrt je kuća u koju dolaze oni koji su umorni od života, patnje i buke svijeta. Ona je mjesto smiraja, a ne uništenja.

Smrt u ovom djelu nije suprotstavljena životu, nego je njegov nastavak u drugom obliku. Ona je tiha, dostojanstvena i gotovo blaga, mjesto sabiranja smisla, jer tek pred smrću ili u susretu s njom, čovjek sagleda svoj život kao cjelinu. Dodatno, ona je i humanizirana - nije neprijatelj čovjeka, već posljednje utočište i prostor mira u kojem se život dovršava i razumije. Život i smrt kod Karahasana stoje u stalnom dijalogu.

"Kuća za umorne" Dževada Karahasana je tiha, ali duboko potresna knjiga unutrašnjih stanja, sjećanja i misli, a ne same radnje, jer ukoliko tražite radnju, obreli ste se na sasvim pogrešnom mjestu. Karahasan piše sporim, lirskim jezikom koji traži strpljivog čitaoca, ali ga zauzvrat nagrađuje mudrošću svakodnevice. Likovi u ovom djelu nose teret prošlih ljubavi, gubitaka i tišina, a njihovi unutrašnji monolozi podsjećaju nas na ono što i sami često osjećamo, ali rijetko izgovaramo. Posebna vrijednost knjige leži u njenoj sposobnosti da spoji život i smrt bez patetike, pokazujući da smisao ne nestaje s krajem, već se u njemu prelama. "Kuća za umorne" je djelo koje se ne čita brzo, niti zaboravlja lako - to je knjiga kojoj se vraćamo kada nam je potrebna tišina, razumijevanje i blaga, nenametljiva istina o životu. Zaključno, Dževad Karahasan se s razlogom ubraja među najveće pisce bosanskohercegovačke i evropske književnosti, jer svojim tihim, misaonim i duboko humanim pisanjem dotiče suštinska pitanja ljudskog postojanja.

[Dženan Mušanović · Rating 5 out of 5]

Ah, Karahasan, čini mi se da se lično poznajemo godinama iako nisam imao prilike susresti se s njim da porazgovaramo. Čudna knjiga, neobična, na svoj način specifična, priče u njoj nekako kao da poniru u srž čovječijeg bića, tražeći nešto, neki davni razlog (Vatrin porod), neku ljubav i strah, nešto otkopano u prošlosti i nikad poslije zakopano (Umjesto nje sada kadifice) ili razgovor koji traje otkako je čovjek osmislio sebe u svijetu koji je taj razgovor istkao (Pobrajanje čuda, Dizanje pruge)...

Čitajući neke redove, zaista sam u sebi osvijestio i oživio onu slast čitanja, sjećajući sebe na važnost samog akta čitanja i šta to knjige u nama razgaljuju, bude i razvaljuju? Ma šta to bilo i koliko god neuhvatljivo u jezik i riječi, siguran sam da Karahasan (barem kod mene) uspijeva da to dijagnosticira i onda mi objasni ono što je cio život bilo pred mojim očima i negdje u meni ali ga nisam adekvatno samome sebi objasnio.

Kako drugačije i bolje preporučiti ovu knjigu doli kao iščitavanje vlastitog ja, kao čitanje svijeta i mogućnosti svekolikih stvarnosti, kao konfrontacija sa onim dijelom nas i drugih od kojeg zaziremo...

[Branka · Rating 4 out of 5]

The Master of the words.
It's hard to summarise this book made of five short stories. Every story is about love and emotions in every shape and form. It's like your own thoughts, note to self, your inner voice during sleepless nights.
Reading this book gave me great pleasure and deep enjoyment in every single sentence.
'Umjesto nje sada kadifice.'

[Goran · Rating 4 out of 5]

Мајстор ријечи.
Можда не знаш увијек о чему пише али се с ријечима игра одлично :)