Eksperimentalni roman u stihu Nemaju sve kuće dvorište uzbudljiva je ispovest dvadesettrogodišnje Milice, koja nakon gubitka oca na svoj način pokušava da se izbori sa vrtlogom događaja u koji je uvlači sopstveni nemir, poročnost i anksioznost. U potrazi za smislom, ona neprestano preispituje sebe, svoj odnos sa ljudima i svetom koji je usisava demonskom snagom, a kome se ona istovremeno opire i predaje. Susreti sa ljudima najrazličitijih profila, od striptizeta, radnika, muzičara do nepoznatih osoba u čije stanove odlazi, mozaički se smenjuju i postaju okidač za snažne unutrašnje monologe glavne junakinje čineći od njenog vrtoglavog putovanja svojevrstan instrospektivni road movie. Takva smela potraga izaziva junakinju i čitaoca da potraži u sebi stalno dvorište za sve kuće iz kojih bežimo.
Da, nemaju sve kuće dvorište, ali u pojedinim knjigama udvorištene su lozinke. U ovoj je to F.60.3, odnosno – granični poremećaj ličnosti.
Ono što je ovde problem jeste što se lozinka bez teškoće probija. Data vam je, eto, na izvolte i još je prstom u nju uprto.
Stoga je sasvim jasno da je ovde sve u znaku graničnosti u odnosu na jedno mlado i, kako to uglavnom ide, osetljivo biće, koje na produženim talasima adolescentskih nelagoda pokušava da pronađe sebe u svetu i svet u sebi. Klackajući se na stihovima koji su, zapravo, štangle izlomljene proze, predočena je putanja nemira u kojima mnogi mogu da pronađu.
Izgubljenost, nesigurnost, želje i trzaji tela i svi ostali tereti mladosti, prepliću se u opštem nespkoju, dok smrt čuči iza ugla. Ponekad se čini da se sama protagonistkinja pretače u više različitih lutajućih ličnosti u odnosu na situacije u kojima se obrela. To moguće rastakanje moglo je da urodi plodom. Međutim, malo šta je, nažalost, ovde uspelo da preskoči papirnatost likova, koji, uprkos svemu, ostavljaju ravnodušnim. Stihovana forma, iako divna ideja, nije doprinela opštem utisku i svašta se tu još moglo njome predočiti. Inače, vredi spomenuti dva formalno slična dela: „Kavezi” Zvonka Karanovića, koji je i urednik ove knjige, kao i „Budi čovek” Grete Sundberg. Dok je Karanovićevo delo košmarno fascinantno i, za razliku od Katarinine knjige, zaista eksperimentalno („labavo povezani roman”), knjiga Grete Sundberg predstavlja jednu neobičnu formu – stihovani dijaloški roman – koja pokreće važne teme (poput pojave nacizma kod švedskih srednjoškolaca). Ipak, Gretino, kao, uostalom i Katarinino delo, najbolje bi funkcionisalo u dramskoj formi, što nije slučajno, budući da obe imaju dramaturško obrazovanje.
I povrh toga što roman nije dostigao ono što je mogao, rad Katarine Mitrović treba pratiti, kako zbog autorkine posvećenosti, tako i zbog talenta koji će tek, nadam se, dobiti svoj odgovarajući oblik.
Ok, ovo možda i jeste roman, ali daleko od toga da je eksperimentalan, a i ovaj deo u stihu je diskutabilan, tako da ne znam šta bih rekla. Nema tu ničega posebno lošeg, ali ni posebno dobrog, istina je da nemam utisak, jednostavno mi je svejedno.
Knjiga Katarine Mitrović „Nemaju sve kuće dvorište“, koja je određena kao eksperimentalni roman u stihu, zamišljena je kao pomalo košmarna i prilično haotična ispovijest dvadesettrogodišnje junakinje Milice, koja pokušava da se snađe u sopstvenom životu, uz to nastojeći da se izbori sa gubitkom oca i svim dešavanjima i promjenama koje direktno ili indirektno proizilaze iz tog događaja. S junakinjom se, nakon svojevrsnog kratkog opisa na prvoj strani, upoznajemo dok razgovara sa psihoterapuetkinjom i ti razgovori, koji se ponavljaju, svakako će biti važni momenti u razumijevanju njenog profila, ali podjednako su važni i momenti susreta sa svim drugim likovima, ma koliko ti susreti bili možda nasumični, iznenadni ili krajnje intenzivni. Oni nam služe kao djelići slagalice koje treba da spojimo kako bi nam junakinjin život postao makar malo uhvatljiviji u svem tom haosu stalnog bježanja, lutanja, alkohola, droge i konstantne uznemirenosti. Nije ova knjiga uopšte tako loše pisana, iako je zaista daleko od nečeg što bi se dalo nazvati eksperimentalnim, prosto imamo portret junkinje i svijet sagledan iz njene perspektive, sa svim problemima današnjice, dat u vidu iskaza koji se nižu jedan za drugim u formi nekog vrlo slobodnog i svakako ne detaljno osmišljenog stiha. Izbor te forme nameće određeni ritam čitanja, koji u nekoj mjeri i doprinosi atmosferi svijeta koji se prikazuje, ali da li je baš najuspješniji odabir – nisam sigurna. Voljela bih da se malo više pažnje posvetilo samoj formi, ako se ona već uzela kao neki bitan momenat, ali i da je portrtret same junakinje, koliko god da je njegova haotičnost određena njenom dijagnozom, prosto malo, ne toliko uvjerljiviji koliko dublji i pažljivije osmišljen. Simpatično, ali ipak nedovoljno upečatljivo.
Izaći ću iz naše metropole, jer mi je život u njoj nepoznanica, a vodim se onim - ako ne znaš, ne možeš komentarisati. Života ionako ima i van nje. Dvorište kakvo ja zamišljam je široko, omeđeno žičanom ogradom, puno toplih boja i spremno da prihvati putnike namernike. Dvorišta kakva sve češće viđam omeđena su visokim zidinama, a putnici namernici nisu dobrodošli, te ne mogu komentarisati njihove dimenzije i kolorit. Tako dobijamo: a) kraljeve i kraljice na svom dvoru, na čemu im treba čestitati, ali nesnađene, otuđene, nespremne za ono što ih čeka iza zidina, b) nesnađene, otuđene i nespremne za ono što su izgradili i za ono van zidina. Izgradnja i uređenje ili izmena i renoviranje dvorišta vredni su ulaganja svih naših resursa. Brinite o svom okruženju.
Ja ne znam da li ja samo nisam ciljna publika za ovakve knjige, ali prosto nisam mogla jednu stranu da prodjem, a da ne iskrindžujem na ono što je napisano.
joj ne znam. opet neke suicidne teme. jeste ovo priča o poremećaju i naravno frazalnom ,,traženju sebe", ali nije baš prijatno za čitanje. bibliotekarka mi je ovo preporučila kao dobru poeziju. sigurna sam da postoji bolja, posebno za ove godine.