„Seoska tišina i miris žita osvestiše me i ja videh da me je Italija zaludela, a da nije opasnost u tome da se vratim svome, već da se ne vratim.” (Miloš Crnjanski)
Ljubav u Toskani Miloša Crnjanskog predstavlja prekretnicu u srpskom putopisu. Lirizam s kojim autor prikazuje predele Toskane doseže granice u kojima se čitalac oseća kao da je sve to već negde video, osetio, dodirnuo. Snagom svog izraza Crnjanski predstavlja Toskanu na dva identična plana, ali iz različitih uglova, od kojih je jedan direktno uslovljen posmatranjem, dok je drugi oslonjen na kulturno-istorijske činjenice. Zavodljiva proza ovog putopisa nenametljivo vezuje i uvlači čitaoca u svoje skrivene lagume, u kojima se oseća pravi dah italijanskog vazduha, navodeći ga da se zaputi stopama Crnjanskog, od predela do predela, od jedne do druge tačke, ka Firenci, Pizi, Sijeni, Peruđi…
Miloš Crnjanski (in Serbian Cyrillic: Милош Црњански, pronounced [mîlɔʃ t͡srɲǎnskiː]) was a poet of the expressionist wing of Serbian modernism, author, and a diplomat. He initially wrote poetry but later turned to prose fiction and drama, as well. He wrote about his disillusionment, the futility of war and the destruction of his country.
Crnjanski was born in Csongrád, present day Hungary in 1893. His father was a municipal notary. The family moved to Temesvár (now Timisoara in Romania), where he grew up in a Serbian environment, favouring Serbian nationalism. After high school, he studied in Rijeka and then Vienna. After the assassination of Franz Ferdinand, he was persecuted like other Serbs and then drafted into the army to fight the Russians. He was wounded in 1915, spending time in a hospital in Vienna. He was later sent back to the Italian front. He then studied art history and philosophy in Vienna and graduated from the University of Belgrade, where he had edited the student newspaper. He later worked as a teacher, a newspaper editor and an embassy press attaché in Berlin and then in the Yugoslav Embassy in Rome. He also worked as reporter in Spain during the Spanish Civil War. In World War II, he escaped to London, where he remained after the war, becoming a British citizen. He worked in Hatchards, the bookshop, while his wife sewed dolls dresses for Harrods. He returned to Belgrade, Serbia in 1965, where he died in 1977.
Crnjanski nas svojim, uslovno rečeno, putopisom vodi na nežno, elegantno, sumatraističko putovanje. Prolazimo ulicama veličanstvene Sijene i Pize, osvrćući se na njihovu istoriju. Zavirujemo u Firencu, gde nas čekaju Dante i njegova Beatriče. Nastavljamo put ka mirnoj Asizi, obeleženoj umetnošću. Zatim posećujemo ratničku Peruđu, da bismo svoje putovanje završili u maloj varoši San Điminjano, čuvenoj po svojim „lepim tornjevima, ostataka groznog srednjeg veka“.
Ono što Crnjanski napiše nikako se ne treba čitati u dahu, već dozirano, upijati riječ po riječ. Knjiga je putopis koji traži predznanje iz istorije umjetnosti, kako bi doživljaj bio potpun. Predivni opisi Toskane, gradova, arhitekture, slikara, njihovih života i dijela. Najviše mi se svidio dio sa Danteom i Beateice, i o Girlandiju i Svetoj Fini.
"Pošao sam iz Pariza, svesnom tugom, a ne bezbrižno i slučajno, sa jasnim saznanjem svoje dotadanje nemoći, da šta u svetu izmenim. Oronuo i klonuo, u ovom ludom vremenu kao i drugi, posle tolikih gorkih seoba i ratova, izgubio sam bio svaki smisao onoga čemu me rodiše."
"Videh da je stvaranje samo bura, što ostavlja za sobom stene kao ruševine, vanredne, hladne i prazne ostatke pizanske. Unutra, u nama, neka žar drži svet, nepromenljivo i neprikladno. Zagledan u sebe, sred sijenskog proleća, uvideh da je sve što se vidi prolazno, ali da je u meni mogućnost zvezde, što večno sja."
"Niti se može, videh, na ničemu sazdati svet, niti se u tuđini nalazi topla padina brda rađanja, sa koje sve može da se dohvati i pomiluje rukom."
"Izmučen, ravnodušan za sve, kad je proleće došlo, pođoh u Italiju, da izmenim dušu i telo. Tamo kud odoše svi narodi, izuzev slovenskih, odoh i ja zbunjeno, da nađem zvezdu zornjaču."
Crnjanski je umetnik u svakom smislu, a ova knjiga je pravo umetničko delo. Kao što je opisivao slikare i njihove umetnine, tako je i on oslikavao svaki od prizora sa kojim je došao u susret u čarobnoj Toskani. Poput Botičelija koji je "oštrim perom upisao u papir reku, vodu, šiblje i drveće" Miloš Crnjanski nam je kroz ove poetične redove približio lepotu Sijene, Pize, Firence.
Volela bih da sam dok sam iščitavala stranice njegovog putopisa i sama mogla da se nađem na tom putovanju. Nažalost, nemam toliko znanja o istoriji umetnosti koju nam opisuje Crnjanski, ali sam osetila ljubav i mir sa svakom stranicom. Prijao mi je način na koji je kroz istorijske činjenice, slatkim, ali i ne tako lakim stilom dočarao Italiju, te sam ga dozirala polako i sa uživanjem. ❤️
Ne znam zašto ne volim Crnjanskog, ma koliko da se trudim. Ne odgovara mi njegova liričnost, feminina priroda njegove pisane reči. Volim Italiju, volim putovanja, volim istoriju, volim slikarstvo, i Crnjanski nas zaista zasipa podacima o italijanskim gradovima, o nasrtljivim turistima, o istoriji, recimo, Sijene, ili o delima koja susreće po crkvama, po kriptama, o arhitekturi, jeziku, začinjeno etnografskim zapažanjima, i nek sam prokleta, ali nisam uživala u ovom delu, kao ni u "Dnevniku o Čarnojeviću". Pretraživala sam spominjana umetnička dela, gledala snimke iz gradova u kojima, za razliku od Sijene, nisam bila, prisećala se Dantea, ali mi je delo bilo dosadno i beživotno, poetički već viđeno.
Posle više meseci pauze i mučenja sa ovim žanrom, zahvaljujući pravcu avangarde uspeo sam da izađem nekako na kraj sa ovim hibridnim delom. Nije dosadno, ali nije ni interesantno. Zanimljivo je onoliko kolilo vas zanima perspektiva Crnjanskog.
Fascinantno je kako Crnjanski može da zaljubi čoveka u neke predele koje pre toga nije simpatisao. Upravo tako se u meni, posle Špicbergena, rodila želja i za Toskanom.
Ljubav u Toskani je putopis, ali možda ne kakav biste očekivali.
S jedne strane tu su opisi nekolicine italijanskih gradova i njihovih umetnina, koji nalikuju enciklopedijskim zapisima - ali lišeni objašnjenja. U tom smislu, knjiga bi mogla poslužiti kao početna tačka entuzijastima za istraživački rad. Bez prethodnog znanja iz oblasti istorije, umetnosti, književnosti, teško ju je razumeti.
S druge strane, tu su rečenice poput ovih: ...Umbrija i sama u sebi ima neke tišine, što liči na snove. Po njoj je slatko hodati, u njoj obuzima skromnost, i neka mutna, radosna izvesnost neprolaznosti. Na dnu je njenom blagost.
Zagledan u sebe [...] videh da je sve što se vidi prolazno, ali da je u meni mogućnost zvezde, što večno sja...
Rečenice koje se ne razumevaju znanjem, već dušom i srcem.
“завичај ћути и ништа о том не зна, а ради њега сам путовао, ради тих земаља што лебде у магли испаравања вода и дижу се у шумовите горе, још модре. (…) каква тишина!- и писање, и пут, слива се у смисао дисања због других, за многе, па се мутно, под очним капцима, са стасом девојке јављају и бурни таласи брда и дубова завичајних.”
Onirički putopis kome je oduzeto sve dokumentarno, pretvoren u radosnu šetnju kroz osunčanu Toskanu, kroz Pizu, Peruđu i Firencu. Miriše na prezrele smokve, crvenu raspuklu zemlju i slatkasto vino. Jer "smrti su prolazne a vedrine, vazduh i skok igrača su večni" : )