« Je venais tout juste de me laver les cheveux et je me sculptais une nouvelle banane devant le miroir quand le téléphone s’est mis à sonner, sans s’arrêter. C’était mon père : il m’appelait de la poste, il m’a appris pour Grand-père. Il m’a dit : Viens m’aider demain pour l’enterrement. Puis il a ajouté : Et t’avise surtout pas d’venir dans cet accoutrement. » Charlie est obsédé par deux choses : la musique rockabilly et sa coiffure. Au grand dam de son père, un cul-terreux qu’il vaut mieux fuir lorsqu’il a bu si l’on veut s’épargner coups et insultes… Alors que les premiers soubresauts de la guerre se font ressentir, Charlie doit affronter son entrée dans une vie d’adulte qu’il ne désire pas. Avec un humour corrosif, Damir Karakaš dépeint la relation oppressante et toxique qui unit le narrateur à sa famille et son pays, très ancrés dans les traditions. Il livre un portrait d’une jeunesse désoeuvrée qui, confrontée aux premiers signes de la catastrophe imminente, peine à trouver sa place.
Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.
Ovo je moj prvi susret s Karakašem i mogu reći da me je oduševio! Sjajan je! Na stranu što volim ovakav stil - neusiljen, iskren, lišen patetike, ne i emocija - ali i krajnje objektivno sigurna sam da ubjedljivo strši među savremenim književnicima iz regije. Vrlo moderan stil, ali i muški eksplicitan koji ni u jednom trenutku ne kvari književni izraz.
Osim stila, odlično je i sve drugo jer nas veoma lako uvodi u priču koja sve vrijeme drži pažnju, a koja, iako krajnje nepretenciozna, nimalo nije naivna. Naizgled priča o mladosti i odrastanju, o propalom studentu, rokabiliju koji dane provodi gluvareći i namještajući svoju frizuru (priznajem da sam guglala riječ kokotica iako znam kakvu frizuru je imao Elvis Prisli jer mi je ovo zvučalo kao krijesta mada sam znala da nije i ne može biti to) krije mnogo dublje slojeve od kojih je, svakako, najvažniji onaj koji se tiče identiteta i svojevrsnog bunta protiv ustaškog nasljeđa. Karakaš se ozbiljno uhvatio u koštac sa vrlo osjetljivom temom zločinačke istorije na način na koji se malo koji hrvatski pisac usudio govoriti. Ne znam koliko je zbog toga prihvaćen i popularan u Hrvatskoj, uostalom knjiga je izišla u Lomovom izdanju, ali da je odlična jeste.
"Blue Moon" je roman koji se čita u dahu! Iskreno se nadam da su mu i druge knjige ovakve. Vjerovatno moje najveće ovogodišnje iznenađenje, tako prijatno osvježenje, djelo koje preporučujem bez rezerve.
Prva od Karakaša, ali sigurno neće biti posljednja. Zanimljiv dodir Like i Zagreba, neuspješni student Čarli odlazi iz Like i pokušava pronaći svoje mjesto na zagrebačkoj "sceni". Vrijeme kada nacionalne netrpeljivosti rastu i identitet postane bitan, jedino što u cijelom tom neredu želi osigurati egistenciju za sebe i svoju trudnu djevojku Eli.
Možda se nekada taj mesec konačno zaista pretvori u zlatan. Makar mi to nagoveštavju one trunke komedije i nade koje je Karakaš pobacao po celom romanu.
Upadljivi kvalitet ovog romana je jednostavno i prirodno pripovedanje. Uz njega ide zanimljiva i svima poznata priča koja se odnosi na porodične prilike, ali i društveno-političke okolnosti uoči raspada Jugoslavije. Dakle, i smeh i suze.
Kratka priča sastavljena od minimalističkih crtica iz života mladića koji se bori s prijelazom iz bezbrižnih studenstkih dana u "svijet odraslih", njegovog djetinjstva u zabačenom selu i pokojeg detalja iz povijesti njegove obitelji, sve obavijeno političkim situacijama u tim razdobljima. Šturi opisi s često tragičnim elementima ostavljaju dojam kao da nešto nedostaje, no opet potiču da sami razvijemo ostatak priče. Solidno ljetno štivo.
Blue Moon kao da je općenito poremećeniji, u neku ruku, nastavak Sjećanja šume. ovo je, očito, dobrim dijelom najmanje, autobiografska proza, kao i S.š. 5 usp. filmovi Akija Kaurismakija, pogotovo Leningrad Cowboys Go America (protagonist i njegova „kokotica“) 8 autobio., očito, kao u Sjećanju šume. autor je i u intervjuu, na kojeg sam naletio, potvrdio te neke autobio.stvari 9-10 iznenađujuće jak početak, šou u oslikavanju djeda, oca usp. vrlo blisko stilski i tematski tzv. Književnoj Groupie- stvarnosnost, protagonisti su luzeri/ propaliteti koji imaju disfunkcionalan odnos s ocem (sramota su stereotipno klasično patrijarhalnim očevima) 31 usp. Bukowski Factotum 33 već viđeni, čini mi se, zaplet- s reprizom pogreba.. ali ok 38, 41 lmaooo do 41. stranice izvanredno, od onda, not so much dobrim dijelom šund koji, ne samo da ne skriva da je šund, već se time i ponosi (tako treba! kad je već tako) usp./ asoc. Jarmuscheva poetika (Down by Law, Mistery Train, Night on Earth) naslovni Blue Moon= rockabilly diskoteka u kojeg neimenovani protagonist zalazi krajem 80-ih u 1. licu pripovjedač.. nekoliko retrospektiva 'low-brow' razina, tipa Friday m.op., dobrim dijelom implicitni obračun s nacionalizmom 104 go-to pickup line „Tko ti je bolji, Beatlesi ili Stonesi?“ o partizanima, ustašama (turned križari) 112
"Lički prizori" naprosto su neprocjenjivi a Karakaš je jedan od zanimljivijih likova domaće književne scene. Ipak, "Šuma" mu je za koju nijansu bolja, nekako je manje nedorečena u detaljima koje je autor i ovdje mogao proširiti kroz kojih dvadesetak stranica. P.S. Dizajneru ovitka treba dati otkaz.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Roman o propalom studentu, krajem osemdesetih u Zagrebu. On jednostavan, naivan, mlad, siromašan, tjeskoban s teretom traumatičnog djetinjstva jednako tako naivnim korakom zakorači u rat. Zanimljiv roman intenzivne atmospfere. Opet izvrstan Karakaš.
Kad bi Sjećanje šume i Kiklop postali jedna knjiga o raspadu Jugoslavije, te izgubili svoju kompleksnost (Kiklop) i uvid minimalističkog pripovjedača (Sjećanje šume), dobili bi Blue Moon. Spretno napisano, kratko, ali me izgubilo kao čitatelja nakon dvadesetog spominjanja kokotice.
Na prvu djeluje kao jos jedan roman o odrastanju i nostalgiji za boljim vremenima kad je sve bilo bolje, nevinije, zabavnije. Ipak nije toliko prica o odrastanju koliko o nadrastanju, odvajanju, sazrjevanju i odbijanju odrasti. Bez ekstremnih situacija, poput onih iz kina Like, uspjeva bit jednako šokantan dok je istovremeno bio mi bliži i samim time uvjerljiviji.
Beskrajna količina ljubavi i razumijevanja iz ovog doma za pisanu riječ Damira Karakaša. Ljubavi, jer od ljubavi sve kreće, a razumijevanja jer nas isto stiska u plućima čim život malo zakomplikuje.
Ovaj roman objedinjuje od njega očekivano svakodnevno: imamo svakodnevno sa aurom zla rata koji samo što nije, uz pivo i porciju ćevapa. Tu je i jedno hitno odrastanje vidljivo kroz karakterističnu frizuru od koje sa svakom stranicom autor polako odustaje. Ne jer želi ili ne želi, nego tako nekako - mora. Tu su kompleksni i svakodnevni porodični odnosi, tu je i ono surovo, tik uz rame sa onim sirovim.
Neko mu to prigovara, dok je meni minimalizam u izrazu i izostanak svakog nepotrebnog kićenja rečenica poseban dar.
Damir Karakaš nikad ne razočara, malo riječi, puno rečenog, uvijek u glavu. Gledala sam ranije predstavu u Kerempuhu pa su likovi imali lica glumaca, ali nije mi smetalo jer je i predstava izvrsna. Preporuka za sve ljubitelja D. Karakaša, i za one koji to nisu, mogli bi postati :D
pretjerano nezanimljiv stil pisanja. naglasak je na pričici, neartistične rečenice, linearno; osnovnoškolska lektira ako izbaciš upotrebu nekih riječi za starije maloljetnike. not my cup of tea.