Dubravske priče

by Almin Kaplan

Nakon romana "Meho", koji je dobio sjajne kritike i izazvao veliku pozornost u regiji, Kaplan se javlja s pričama koje predstavljaju svojevrsno proširenje tog romana, smještene su u isti prostor i bave se istim ljudima, na podjednako virtuozan način.

U pričama Almina Kaplana iznenadni mikrodogađaj načas naruši monotoniju i ogoljenu "običnost" seoske svakodnevnice u poratno j i postlogorskoj Hercegovini. To nikad ne preraste u potres koji ruši zidove, nego se samo nakratko otvori pukotina kroz koju možemo nazrijeti pulsiranje punokrvnih drama i teških emocija, najdubljih strahova i prigušenog trpljenja. Kroz koju možemo osjetiti otkucaje našeg svijeta. Tradicionalna potmulost i zloslutnost zasnovana na iskustvu, izmiješane s vjerom i praznoverjem, u srži su Kaplanova književnog interesa, a iz tog interesa izrastao je autentični umjetnički glas koji - kao što je obično slučaj s autentičnim glasovima - uvelike nadilazi granice našeg jezika, našeg prostora i vremena.
Ivica Đikić

119 pages, Hardcover

First published January 1, 2020

About the author

Almin Kaplan (1985) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Pored knjiga poezije, objavio je četiri knjige proze: Trganje, Meho, Dubravske priče i Kućni ljudi. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima i nagrada "Mak Dizdar", "Ratkovićeve večeri poezije", "Zija Dizdarević" i "Edo Budiša". Živi u Rivinama kod Stoca.

Reviews

[Lucija L. · Rating 5 out of 5]

Odavno nisam čitala knjigu na stranom jeziku, a ova mi je poslužila kao dobra priprema za to :-) Rječnik na kraju je mršav i nedostatan, a same priče su upravo suprotno. Bogatstvo jezika pršti iz svake priče, pregršt davno zaboravljenih stvari iz svakodnevice i glagola koje sam posljednji put čula u djetinjstvu kod bake na selu. Iako to selo nije ovo selo i u njemu žive "naši", a ne "njihovi", neke stvari su univerzalne, dok druge, pretežno one koje se tiču pojmova vezanih uz muslimansku vjeru, zbog vlastite inercije ostaju mi nepoznate.

Nuđenje kavom već s praga, vječno namještanje i zatezanje prekrivača na kauču i popravljanje jastuka, grobna tišina dok se gleda Dnevnik (ovdje obavezno HRT-ov!) stvari su koje pamtim iz djetinjstva, a neke još uvijek doživljavam kod bliskih ljudi i rodbine, pa mi se svijet Dubravskih priča ne čini tako stran.
Ono što me plaši je nepomičnost odnosa između spolova, odsutstvo bilo kakve nježnosti i potčinjeni položaj žena koji se doživljava kao normala, žene su tu da služe i to je ono što najčešće i čine u ovim pričama, vrzmajući se oko šporeta i roncajući sebi u bradu, kao neke dosadne ali bezopasne muhe. Žensko pitanje definitivno nije nešto čime se ova knjiga bavi i ne treba ga potencirati, već uživati u drugim segmentima, ali mene osobno grebe (jer su priče čisti naturalizam), do te mjere da su mi ponekad izazivale laganu muku.
Da nema naznaka suvremenosti u vidu mobitela i Zorana Vakule na televiziji, ove bi priče lako mogle opisivati život i otprije sto godina. Čitajući ih, često sam pomišljala na Damira Karakaša i njegove opise života u Lici, iako ne znam bi li on sam našao sličnosti s njima.

[Neven Ušumović · Rating 5 out of 5]

10. Književna nagrada Istarske županije „Edo Budiša“

Obrazloženje žirija: „Zbirka „Dubravske priče“ iznova ocrtava i kreira mikrokozmos hercegovačkih Dubrava, svijet bošnjačke ruralne zajednice koji se čitateljima otvorio u Kaplanovoj prethodnoj knjizi, romanu „Meho“. Knjiga se sastoji od dva ciklusa: prvi je, kao i roman, smješten u poslijeratnu dubravsku svakodnevicu bošnjačkih ruralnih obitelji, dok se drugi ciklus sastoji od niza priča vezanih za događaje neposredno pred izbijanje rata, ispripovijedanih iz dječje perspektive. Kaplanovo pripovijedanje odlikuje izvanredan osjećaj za govornu, dijalektalnu riječ i njegove priče čine većinom upečatljivi, ritmizirani dijaloški prizori. Gore naznačeni „dvostruki“ vremenski okvir radnje ovih priča, kao i umješno upravljanje pripovjednim vremenom daje ovoj naizgled minimalističkoj i dokumentarističkoj prozi kompleksnost zbog koje se isti prizori istovremeno mogu čitati i kao satira, palanačko kazalište apsurda, ali i kao melankolično-empatična afirmacija kontradiktorne stvarnosti zajednice od koje se pripovjedač distancira, ali kojoj iznutra pripada. Rijetko se nailazi na mladog umjetnika riječi, kao što je Almin Kaplan, koji tako sugestivno zna naznačiti prazninu, tišinu, snagu onog neizrečenog što u svojoj neartikuliranosti sjenči svakodnevne društvene rituale osjećajima brige, strepnje, besmisla i očaja, ali i poštovanja i ljubavi.“

[Jerzy Caran · Rating 5 out of 5]

Rijetko dobra knjiga. Moćni Kaplanov stil - tekst koji se lagano čita, a prodire duboko. Pročitati. Knjiga koja čitaocu nešto daje. Knjiga iza koje će nešto ostati u svakom ko je pročita.

[ejviea · Rating 3 out of 5]

Fragmenti iz bosansko-hercegovačke stvarnosti. Naizgled obično, a opet puno neke sjete.

[Amar Tresnjo · Rating 4 out of 5]

Odlicno, preporuke iako price iz drugog dijela (Zivi Stit) knjige nisu na nivou prvog ili "Mehe".

[Amy Dal · Rating 3 out of 5]

Solidne priče iz hercegovačke stvarnosti.