ROD se čita sa posebnom pažnjom, velikom koncentracijom i mirnom glavom. Način na koji je loza Stublera pretočena u riječi je netipičan, ogoljena je cijela jedna porodica, pa i sam pisac. Imam osjećaj da nijedna tajna nije ostala skrivena, sve je bačeno pred čitaoce, pa šta bude.
Sve vrijeme me držao utisak koliko odluke pojedinaca utiču na budućnost generacija i generacija poslije njega. Odzvanja u budućnosti nešto što je u sadašnjem trenutku odlučeno, rečeno ili što se dešava.
Knjiga je obimna, ali pitka i nikako nije na teretu. Ovo je svojevrsna rekapitulacija svega što sam pročitala sa njegovim potpisom. I nemam šta da pametujem, bravo za trud, istraživanje i volju da se zadrži jedna istorija među koricama.
Moj slučaj je, to danas znam, malo složeniji, jer je moj identitet u velikoj mjeri sastavljen od onoga što - nisam. Možda i više nego od onoga što jesam.
Nijedan osećaj nije tako sveobuhvatan i ispunjavajući kao mržnja i ništa osim mržnje ne može od privatne postati javna i društvena emocija.
Nesretni ljudi su poput magneta i ambisa, privuku čovjeka i progutaju...
A ljudi zaziru od žrtava, u strahu da i sami ne nastradaju.
Naš život teče u procjepu između života i pripovijedanje. Uzalud nam je ne živjeti, jer koliko god bježali od svijeta, stvarnost će nas odnekud potkačiti. I to, pravilu, tako što će nam se, možda i u najosetljiviji trenucima, događati sve ono čega smo se najviše plašili, i što smo unaprijed zamišljali i samima sebi u strahu ispripovijedali. I naravno, neće biti nikoga tko bi nam pomogao, jer kada odustajemo od življenja ljudi misle da odustajemo od njih, pa se odalje, uvrijede i više ih nema. Ne razumiju da pripovijedamo da ne bismo živjeli, da bismo se nekako sklonili, anestezirali, i da je pripovijedanje simptom neke emocionalne slabosti, nemoći, duševne bolesti, onoga pred čime drugi ljudi traže pomoć od psihijatra. Kada bi svi slabi i nemoćni, kada bi svatko nesiguran u duši i užasnut pred svakim sutrašnjem danom mogao preskočiti taj procjep, taj klanac od života prema pripovijedanju, psihijatri ne bi imali koga liječiti. Ili bi liječili samo divlje.
Nezdravo je ponositi se svojom obitelji i širom familijom, jer je to korak do toga da se čovjek počne ponositi i svojom nacijom - što je već teška, prezira vrijedna i mahom neizlječiva bolest.
Kako je Munevera?
I u tom pitanju nema tuge, ne postavlja ga onaj tko je u životu nešto propustio, ili je život uludo proživio, pošto se nije vratio ženi u koju se zagledao. Erwin se vratio iz Beča, odživio je sa Muneverom ljubav, a to što ona nije bila doživotna, nimalo ne kvari osjećaj ispunjenosti. Za jedan ljudski život dovoljna je jedna takva ljubav od tri godine.
U bolesti i u umiranju čovjek više ne živi balansirajući na tankome koncu između prošlosti i budućnosti. Taj konac raširi se, postane širok kao aerodromska pista, i prvi put čovjek živi u sadašnjosti. Njoj se samo nada, nastoji je produžiti, sve gledajući unatrag.
Vraća se očarana, govori da život ne vrijedi ništa ako svaki osjećaj u ovom životu ne košta skupo kao u Hamletu.
Daniel Ozmo nema svoj dom pa njegove slike tako malo vrijede ljudima koji imaju domovinu. Za mene, one su neprocjenjive. Onima koji još uvijek imaju dom i nikad ga nisu izgubili teško je reći u čemu je njihova vrijednost. Ni u jednom priručniku za uređenje životnoga prostora ne piše ništa o onome što meni nedostaje. Težnja za domom težnja je za neredom i neskladom, a to je suprotno uređenju životnoga prostora. Dom po priručniku uređuju oni koji ga imaju viška, oni kojima dom nije potreban, ili oni koji nisu ni svjesni da ga nemaju.
Svijet će stradati od viška svjetla, i od njegova razgovornog djelovanja na čovjekovu imaginaciju. Svjetlo nas, i stvarno i metaforično, udaljava od snova. A čovjek poludi, ako prestane sanjati.
Ali svako je ime na svijetu, zečje kao i ljudsko, nadjeveno iz milja. To je prvi čin ljubavi koji djetetu biva upućen po rođenju, tada se počnemo razlikovati od drugih novorođenih, s imenom bivamo pojedinci, zaštićeni emocijama i moralom jednog društva. Da bi se ljude tovarilo na stočne vagone, da bi ih se ubijalo zato što su Jevreji, moraju se najprije zaboraviti ili prečuti njihova imena. Jedino je tako moguće, jer kakva bi to savjest morala biti, ljudska, skretničarska, željezničarska ili njemačka, pa da podnese smrt tolikih drugih ljudi. Ako nema imena, nego postoje samo brojevi, tada nema ni ljudi, mislio je otata.
Ono što boli, tad nije zub, nego boli vrijeme u kojemu bol, jednakoga intenziteta i ritma, koja pulsira sporo, kao srce budista u molitvi, i nikako ne prolazi. I kako ne prolazi, sve je teže podnošljiva, izludi čovjeka, učini ga životinjom, biljkom, iako ta bol i dalje nije jaka, ništa jača nego u početku, i više zaboli kada čovjek samoga sebe uštipne za stražnjicu. Jer to ne boli zub, nego boli čovjeka vrijeme, boli ga čekanje...
A čim je netko spreman umrijeti za svoj san, mora postojati i onaj na čiju će savjest pasti njegov život.
Mnogo života može stati pod istu kožu i u jedan ljudski vijek.
Kakve su oči čovjeka kojem je rečeno da će biti strijeljan?
Nije moguće zamisliti koliko užasa može u čovjeka stati. Kao u bocu od jedne litre, u koju se da naliti tisuću litara vode. A nakon svake se litre čini da ne može više stati ni kap. Iako može, beskrajno mnogo užasa, i svaki čovjeka ispuni i obuzme od vlasi kose na tjemenu do nokta na malom nožnom prstu, i ostaje tu i nakon što dođe sljedeći, koji ga, također, svog ispuni.
A strah? Svaki čovjek se jednako plaši, samo što se većina ljudi plaši tako da sav svijet vidi, a malobrojni se plaše duboko u sebi, jer ih je sram da išta svoje drugome pokažu.