Uroša Dimitrijevića sam zapazila još od članka u kom ispituje posrnuli kvalitet roštilja u Nišu, a kada god bi mi na fejsu misteriozno iskočio neki Vajsov članak zanimljivog naslova, neretko bi baš on bio autor. Ima vrlo upečatljiv stil. Opet sam slučajno naišla na vest o promociji ovog romana, skontala da je to taj dečko i pošto sam trenutno u fazonu ,,čitajmo domaće", pored Mliječnih zuba uzeh i ovo. Mogu reći da mi je to bila jedna od boljih odluka. U ovom romanu nema klasičnih tema kojih sam počela da se pribojavam kod naših pisaca - beznađe i mrak devedesetih/dvehiljaditih/desetih/tbc - samo obična priča jednog (ne)običnog mladića u običnom Beogradu koji se nosi sa krahom petogodišnje veze. Vuk Vojvodić je Čendler Bing na steroidima, brzina kojom ispaljuje duhovite, cinične opaske pune referenci iz pop kulture obrnuto je srazmerna brzini kojom se Vučić obraća okupljenima na vanrednoj sednici za štampu. U nekom trenutku to preti da zaguši tekst, deluje pomalo neprirodno, ali iskreno? Baš me briga. Ima i vrlo dirljivih patos trenutaka zbog kojih sam osetila kao da sam i sama ostavljena nakon dugogodišnje veze koju nikada nisam imala, a možda je tome doprinelo i to što slušam Stay High na repeat ovih dana. Uvek mi je toplo oko srca kada čitam nešto čija je radnja u Beogradu i tačno lociram mesta o kojima priča, a i opis Kopaonika i *onog* hotela prilično je tačan. Vreme izdavanja u ovoj pandemiji je apsolutni pogodak jer verujem da sada još više ljudi može da se identifikuje sa protagonistom romana, nadam se da će to pospešiti prodaju pa da makar Uroš bude srećan u svemu ovome... Jedva čekam da vidim šta je sledeće od njega :)