Gorki Šain, nekadašnji policajac u svojim kasnim pedesetima, nekoliko dana pred Božić stiže na Škoj, otok na kojem je njegova obitelj dobro poznata, na kojem je proveo najljepše dane djetinjstva, upoznao prvu ljubav...
Ali Gorki ovaj put ne dolazi kako bi evocirao sretne dane. Dolazi poslom stručnjaka za imovinsko-pravne poslove, stručnjaka za istraživanje ljudske tuge i nevolje. Kao vrhunski profesionalac, on zna na koju kartu treba zaigrati kako bi ljudi prihvatili novac u zamjenu za djedovinu. No Gorkome Škoj nije bilo koje mjesto. U svemu tome prvo se mora suočiti s ljudima koje poznaje otkad je bio dijete, njihovim demonima, ali i sablastima iz vlastita života.
U romanu “Prometejev sin” Jurica Pavičić istražuje na koje sve načine prošlost određuje našu sadašnjost, što točno znači oprost i zaborav i jesu li oni u stvarnosti doista mogući.
Jurica Pavičić, pisac, kolumnista, scenarista, filmski kritičar. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Godine 1992. nagrađen je nacionalnom nagradom za filmsku kritiku „Vladimir Vuković“. Od 1994. piše u različitim novinama nedeljnu kolumnu Vijesti iz Liliputa, u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i posleratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobija Nagradu nacionalnog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, 2002. Nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“, a 2007. Nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije. Kolumna danas izlazi u Jutarnjem listu.
Kao književnik debitovao je 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa, u kojem problematizuje tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Po istom romanu snimljen je i film u režiji Vinka Brešana Svjedoci, koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu, gde je nagrađen i ekumenskom nagradom. Za scenario tog filma Pavičić je 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom festivala u Puli.
Napisao je i romane: Nedjeljni prijatelj (2000), Minuta 88 (2002), Kuća njene majke (2005), Crvenkapica (2006), Žena s drugog kata (2015), Crvena voda (2017) i Prometejev sin (2020); zbirke priča: Patrola na cesti (2008, po čijoj naslovnoj priči je snimljena mini-serija u režiji Zvonimira Jurića), Brod u dvorištu (2013) i Skupljač zmija (izbor najboljih priča s pogovorom Dragana Velikića, 2019); monografije: Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija (2000), Postjugoslavenski film – stil i ideologija (2011) i Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja (2017); zbirke eseja i kolumni: Vijesti iz Liliputa (2001), Split by Night (2003), Nove vijesti iz Liliputa ( 2011), Knjiga o jugu (2018).
'Prometejev sin' priča je o demonima iz prošlosti, problemima sadašnjosti i viziji budućnosti s kakvom se možemo susresti u bilo kojem obalnom mjestašcu u kojem je još preostao neki komadić (građevinskog) zemljišta uz obalu, a koji bi uskoro imao postati luksuzni resort, vila ili apartmansko naselje, koji će navedeno mjestašce (zacijelo!) pretvoriti u pravu turističku meku.
O navedenoj problematici iskorištavanja obale i onih zemljišta koja (još) nisu rasprodana, prenamijenjena i (pre)izgrađena, Jurica Pavičić pisao je već u brojnim člancima i kolumnama, a tu je problematiku sjajno uklopio i u ovaj roman.
Mjesto radnje romana - otok Škoj - može biti bilo koji hrvatski otok, ili obalno mjesto, a problemi s kojima se njegovi stanovnici susreću biti će poznati većini stanovnika jadranske obale i otoka.
Pavičić nas na Škoj vodi zimi, kada je otok uglavnom prazan i, da tako kažem, mrtav. Ali ono zbog čega je Škoj u centru pozornosti čak i u to sumorno godišnje doba je investicijska prilika, ideja da se jedna njegova uvala pretvori u mondeno luksuzno ljetovalište. Zadatak da se ova ideja pretvori u stvarnost zapao je Gorkog Šaina, lika kojeg smo već imali prilike upoznati u romanu 'Crvena voda', a koji stiže na Škoj kako bi riješio posljednje imovinsko-pravne odnose koji priječe realizaciju ovog projekta. Drugim riječima, Šainov je zadatak da otkupi posljednje komade zemlje koji leže u uvali, a koji su još u vlasništvu otočana.
I dok dio otočana spremno dočekuje priliku da nešto zaradi prodajom krševitih komada zemlje od kojih ionako do sada nisu imali neke koristi, drugi se dio žestoko protivi čitavom tom projektu. Neki zbog sentimentalnosti i tradicije, stabala maslina koje im je žao uništiti, neki zbog zamjerki iz prošlosti, neki zbog vlastite koristi i ljutnje jer bi gradnjom apartmana u ovoj uvali pala vrijednost zemljišta koja posjeduju u drugoj uvali. Svatko od mještana ima neke svoje razloge za i protiv projekta, a Šain je ovdje da ih sve uvjeri da će od istoga otok samo prosperirati, iako u to ni on sam ne vjeruje.
Suočavajući se s promjenjivom voljom otočana, Šain se prisiljen suočiti i s vlastitom prošlošću i obiteljskim demonima koji u njoj čuče, spremni za napad. Prisjećajući se događaja iz te prošlosti, Pavičić nam oslikava i jedan drugi Škoj, vrlo sličan ovom sadašnjem, a opet različit.
Prateći Šainove korake kroz Škoj, svjedočiti ćete priči i sudbini bilo kojeg dalmatinskog mjesta, neke od kojih su bile gotovo identične ovoj koja se odigrala na Škoju. Škoj nije nijedan konkretni otok, a opet ih predstavlja sve. Sve u kojima se svojedobno pojavila posebna investicijska klima, sjajna prilika; u kojima se krenulo u realizaciju iste, a da bi potom - bilo za koji mjesec, godinu ili desetljeće - sve palo u zaborav. Ovaj roman taj ciklus (propalih) prilika baš savršeno oslikava, dodajući mu širu priču, uranjajući u povijest i međusoban odnos otoka i njegovih stanovnika, te odnose tih stanovnika jednih prema drugima.
Još jedan izvrstan roman Jurice Pavičića, čiju svaku novu knjigu s osobitim guštom čitam. Ovu sam pročitala na plaži također jednog obalnog mjestašca na Jadranu, malo sjevernijeg i ne toliko poharanog raznim projektima apartmanizacije. No, kako to kod nas biva, ako je igdje ostalo još kakvog komadića zemlje uz obalu, i njega nekad negdje u budućnosti čeka ista sudbina kao onaj na Škoju. Pitanje je samo u kojem će smjeru ta sudbina krenuti.
Na ovim prostorima vremena su zanimljiva. Odeš koju stotku godina manje ili više, isto ti je. Pavičić ipak zasijeca u ovo naše vrijeme i prostor, posttranzicijski, mediteranski, a nama 'najzanimljiviji'. Ne postavlja dijagnozu, samo bilježi simptome. A oni su bolni, kako za protagoniste knjiga tako i za čitatelje.
Autor nas pomno, nenametljivo uvodi u otocki ambijent i atmosferu. Sam opis lica i pokreta konobara na trajektu je toliko ziv i vjeran da si ga u trenu mozemo prispodobiti i vec se strpljivo ljuljamo s glavnim likom Gorkim, na prosinackim valovima. Uvuceni smo u radnju i znatizeljni. Mjesta radnje i likovi mozda jesu opci, motivi i vise nego poznati, rekla bih, upravo onoliko koliko je i zivot sam. Pavicic nepretenciozno opisuje mentalitete, obicaje, ustaljenosti koje su se uvukle u sve - u zidove, u dvore, u kale, u misli i osjecaje, kojih se 21. stoljecu unatoc, ne mozemo rijesiti. Hranimo se njima, oni nas obiljezavaju i razaraju. Nepostajanje vizije na svim razinama, kako one politicke tako i kod svih stanovnika Skoja bilo onih s privremenim ili trajnim boravkom, bogatih ili siromasnih, dovodi do stagnacije i propadanja i ljudi i mjesta samoga. Prodaja zemljista stranim investitorima je jednako bolna kao i zivotne price opisanih likova. Srecemo naravno, korupciju, liniju manjeg otpora, predaju i lakocu odustajanja (likova) od pravih zivotnih vrijednosti, zivot koji zivimo u lazi i (samo)obmani. Pavicic je dobar pisac, a svaka slicnost sa stvarnim osobama i dogadjajima oko nas je velika. Nece vam biti zao uzeti roman u ruke i procitati ga. Meni barem nije.
Odlična je knjiga, vrlo filmična, zanimljiva priča, živopisni likovi, savršeno prenesena otočka atmosfera... ali mi se svejedno čini da je knjiga malo šablonski napisana. Možda je to samo moj dojam, jer me Knjiga o jugu oduševila pa sam jedva dočekala Prometejevog sina, koji s Knjigom o jugu ne dijeli žanr, iako se ponavljaju motivi. Svakako preporučam!
Na otok otroštva, tik pred božičem, se vrača Gorki Šain – pravnik, nekdanji preiskovalec, danes hladni posrednik v svetu nepremičninskih kupčij. A z vsakim vrati, ki jih odpre, ne vstopa le v tuje domove, temveč tudi v svojo preteklost – v molke, zamere in neizrečene bolečine, ki jih burja zaman skuša odpihniti.
Jurica Pavičić v romanu Prometejev sin subtilno prepleta osebno in kolektivno zgodbo, v kateri duh juga lebdi nad vprašanji krivde, dediščine in odgovornosti. Kaj ostane za nami – zidovi ali sence? So grehi prednikov tudi naši? In kako težko je nositi tisto, česar se ne da prodati ali pozabiti?
Roman se bere kot tih, napet dih juga – melanholičen, premišljen, boleče lep. Prostor ni nikjer in hkrati povsod – kot spomini, ki se vračajo, ne da bi jih klical.
Čista peja! Ja ne volim čitati hrvatske pisce jer su im teme uvijek seks i rat. No zahvaljujući Književnom klubu, pročitala sam Crvenu vodu koja me oduševila. Dugo tako nešto dobro nisam čitala. Mater Dolorosu sam pročitala u nekoliko dana, a ovo je nastavak Gorkog. Što je bilo s njime nakon što je zeznuo sa Silvom Vela. Je, ne drži te cijela knjiga u iščekivanju, ali onda odjednom te iznenadi kako je to sve bio uvod u raspletanje daljnje priče. Jurica ima super oko, ima super momenata kad te ubaci u razmišljanje, odvede negdje daleko, a cijelo vrijeme si na putu, ili u kutu sobe. Sve preporuke za knjigu. Isplati se pročitati.
Odličan Pavičićev roman o malom otočkom mjestu, odnosima među ljudima i repovima obiteljskih povijesti koji se vuku za glavnim likovima. Preporučljivo svima, ali sigurno će posebnu draž i težinu imati za sve koji su na ovaj ili onaj način povezani s dalmatinskim otocima i njihovim "malim mistima".
Ovo je prva knjiga Jurice Pavičića koju čitam, što je možda greška jer nisam pretjerano zainteresirana vidjeti što skriva "Crvena voda" koja je njegov nagrađen roman. Prometejev sin je lijepo napisan i teče, ali imam dojam da priča nema ni glavu ni rep. Osobno bi uživala u više pripovjedačke strukture.
Mnogo sporija od Crvene vode, iako se djelomično naslanja na nju. Nema velikog zaokreta ni velike misterije. Ali odlično dodje kao kontemplacija od prolaznosti vremena i našim osobnim teretima. Definitivno navodi na razmišljanje. Barem mene je.
Nakon Knjige o jugu imala sam visoka očekivanja, koja su tek djelomično ispunjena. Atmosferična knjiga, čita se lako i možeš jasno vidjeti sličice prošlosti koja nas progoni.
Odlicna knjiga, laka za citanje i vrlo zanimljiva. Dobro razradjeni likovi i opisi zivota na malom fiktivnom otoku, sa svim svojim dobrim i losim stranama.