Dubravske priče

by Almin Kaplan

Kada krenete čitati ove priče za oko vam zapne kako skoro pa neupitno vjerujete u svijet koji se otvara pred vama. I dok se knjiga odmotava, uporedo s uzbuđenjem i zadovoljstvom, prirodno pokušavate odgonetnuti od čega je u metafizičkom smislu sazdana i kako je izvedena ova nesvakidašnja vjerodostojnost jednog književnog djela. Bilo je kroz istoriju umjetnosti mnogo pokušaja da se osvijetli i objasni fenomen podteksta, onog nenapisanog a prisutnog, bjeline između riječi i redova koja treperi ili ne treperi, a to se u slučaju Dubravskih priča, koje se mogu zvati i dramski fragmenti, nameće skoro kao suštinski važno. Ovdje je riječ o samoj autorskoj motivaciji i njegovoj, za naše književnosti ne baš čestoj, poniznosti i poštovanju prema životima protagonista koji se doimaju važniji i veći od umjetnosti i književnih impresija. U ovoj knjizi nema poze, ne podilazi se estetiziranju, ona je svedena na surovi, a umjetnički prekrasno satkan život. Pri tome, i to treba odmah reći, ta je životnost prividno i varljivo dokumentaristička; ne da ima nešto pogrešno ili loše u samom žanru dokumentaristike ali u ovom slučaju opisani dubravski svemir rezultat je spisateljske virtuoznosti Almina Kaplana. Neće zbog spomenute autorske poniznosti bilo koji književni lik sam po sebi oživjeti, ali bez nje teško da će ikako.


Dubravske priče su i vrijedan kulturno-antropološki zapis koji plastično oživljava i predstavlja jedan mikrolokalitet: kroz jezik, običaje, duboke tokove naslaganih trauma i iz njih proizašlih nanosa svakodnevnog nepovjerenja i sumnji. Mi, zapravo, jako malo znamo jedni o drugima i to je prilično opor okus koji vam ostane u grlu nakon ovih priča. Možda je to nepoznavanje jedan od ključeva naših okorjelih predrasuda i netrpeljivosti. Jezički, ova knjiga je svojevrsni etnolingvistički dokument, prepuna lokalne leksike koja pršti i šušti od života. Nizovi su to cijeli od manje poznatih riječi, pojedine vjerovatno nisu nikad ranije ispisivane u književnosti i to je posebna vrijednost. Naročito jer se jasno osjeti i čuje kako se ovim jezičkim osvježenjima nije smišljeno težilo, već su rezultat bavljenja živim govorom.

Ovo su samo neki od slojeva, formalnih aspekata i inovativnosti ove knjige. A kada bi se sve i pobrojalo, to opet, naravno, ne bi bilo dovoljno da objasni nesvakidašnju i neobičnu ljepotu Kaplanovog svijeta. A zapravo možda i nije neophodno objašnjavati, treba se jednostavno prepustiti ovoj velikoj književnosti. Ovakve knjige ne izlaze baš svaki dan.

Namik Kabil

118 pages, Paperback

First published January 1, 2020

About the author

Almin Kaplan (1985) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Pored knjiga poezije, objavio je četiri knjige proze: Trganje, Meho, Dubravske priče i Kućni ljudi. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima i nagrada "Mak Dizdar", "Ratkovićeve večeri poezije", "Zija Dizdarević" i "Edo Budiša". Živi u Rivinama kod Stoca.

Reviews

[Lucija L. · Rating 5 out of 5]

Odavno nisam čitala knjigu na stranom jeziku, a ova mi je poslužila kao dobra priprema za to :-) Rječnik na kraju je mršav i nedostatan, a same priče su upravo suprotno. Bogatstvo jezika pršti iz svake priče, pregršt davno zaboravljenih stvari iz svakodnevice i glagola koje sam posljednji put čula u djetinjstvu kod bake na selu. Iako to selo nije ovo selo i u njemu žive "naši", a ne "njihovi", neke stvari su univerzalne, dok druge, pretežno one koje se tiču pojmova vezanih uz muslimansku vjeru, zbog vlastite inercije ostaju mi nepoznate.

Nuđenje kavom već s praga, vječno namještanje i zatezanje prekrivača na kauču i popravljanje jastuka, grobna tišina dok se gleda Dnevnik (ovdje obavezno HRT-ov!) stvari su koje pamtim iz djetinjstva, a neke još uvijek doživljavam kod bliskih ljudi i rodbine, pa mi se svijet Dubravskih priča ne čini tako stran.
Ono što me plaši je nepomičnost odnosa između spolova, odsutstvo bilo kakve nježnosti i potčinjeni položaj žena koji se doživljava kao normala, žene su tu da služe i to je ono što najčešće i čine u ovim pričama, vrzmajući se oko šporeta i roncajući sebi u bradu, kao neke dosadne ali bezopasne muhe. Žensko pitanje definitivno nije nešto čime se ova knjiga bavi i ne treba ga potencirati, već uživati u drugim segmentima, ali mene osobno grebe (jer su priče čisti naturalizam), do te mjere da su mi ponekad izazivale laganu muku.
Da nema naznaka suvremenosti u vidu mobitela i Zorana Vakule na televiziji, ove bi priče lako mogle opisivati život i otprije sto godina. Čitajući ih, često sam pomišljala na Damira Karakaša i njegove opise života u Lici, iako ne znam bi li on sam našao sličnosti s njima.

[Neven Ušumović · Rating 5 out of 5]

10. Književna nagrada Istarske županije „Edo Budiša“

Obrazloženje žirija: „Zbirka „Dubravske priče“ iznova ocrtava i kreira mikrokozmos hercegovačkih Dubrava, svijet bošnjačke ruralne zajednice koji se čitateljima otvorio u Kaplanovoj prethodnoj knjizi, romanu „Meho“. Knjiga se sastoji od dva ciklusa: prvi je, kao i roman, smješten u poslijeratnu dubravsku svakodnevicu bošnjačkih ruralnih obitelji, dok se drugi ciklus sastoji od niza priča vezanih za događaje neposredno pred izbijanje rata, ispripovijedanih iz dječje perspektive. Kaplanovo pripovijedanje odlikuje izvanredan osjećaj za govornu, dijalektalnu riječ i njegove priče čine većinom upečatljivi, ritmizirani dijaloški prizori. Gore naznačeni „dvostruki“ vremenski okvir radnje ovih priča, kao i umješno upravljanje pripovjednim vremenom daje ovoj naizgled minimalističkoj i dokumentarističkoj prozi kompleksnost zbog koje se isti prizori istovremeno mogu čitati i kao satira, palanačko kazalište apsurda, ali i kao melankolično-empatična afirmacija kontradiktorne stvarnosti zajednice od koje se pripovjedač distancira, ali kojoj iznutra pripada. Rijetko se nailazi na mladog umjetnika riječi, kao što je Almin Kaplan, koji tako sugestivno zna naznačiti prazninu, tišinu, snagu onog neizrečenog što u svojoj neartikuliranosti sjenči svakodnevne društvene rituale osjećajima brige, strepnje, besmisla i očaja, ali i poštovanja i ljubavi.“

[Tihomir Babić · Rating 4 out of 5]

Jako dobar Kaplan, a fan sam još otkako sam pročitao "Mehu". Isto kao i u tom romanu, osjeća se nekakva toplina pisanja i svijeta kojeg opisuje, unatoč grubosti i određenoj vrsti sirovosti odnosa i okruženja u kojem ti odnosi nastaju.

Kaplan kao da krene pričati neku priču bez ikakve namjere, a onda, onako kao usput i, naoko, beznačajnim detaljima uspije opisati cijeli jedan svijet. U tim sitnicama se i nalazi ono što taj svijet čini sličnim ili drugačijim od drugih svjetova. Svijet koji opisuje je mali, omeđen granicama sela usred Hercegovine. Opisivanjem tog malog svijeta i njegovih žitelja, Kaplan poteže puno šire, pa se najednom stvara slika cijele Hercegovine, cijele Bosne i Hercegovine, na kraju i svih nas koji živimo, tijelom i/ili dušom negdje na prostoru Jugoslavije.

Suptilan je, gotovo neprisutan pripovjedač, koji ostavlja dojam da se priča piše sama i da može biti ispripovjedana samo onako kako je ispripovjedana i nikako drugačije.

Kada netko tako dobro poznaje svijet koji opisuje i piše kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, bez grča i napora, kao da ne govori ništa, a govori sve, onda je biti čitatelj takvog pisca pravi užitak.

[Jerzy Caran · Rating 5 out of 5]

Rijetko dobra knjiga. Moćni Kaplanov stil - tekst koji se lagano čita, a prodire duboko. Pročitati. Knjiga koja čitaocu nešto daje. Knjiga iza koje će nešto ostati u svakom ko je pročita.

[ejviea · Rating 3 out of 5]

Fragmenti iz bosansko-hercegovačke stvarnosti. Naizgled obično, a opet puno neke sjete.

[Amar Tresnjo · Rating 4 out of 5]

Odlicno, preporuke iako price iz drugog dijela (Zivi Stit) knjige nisu na nivou prvog ili "Mehe".

[Amy Dal · Rating 3 out of 5]

Solidne priče iz hercegovačke stvarnosti.