Otkako sam kupila labuda, kraći roman u epistolarnoj formi Tanje Stupar Trifunović, odvažan je i stilski zreo prozni tekst o istospolnoj ljubavi, ispripovijedan blago rezigniranim, ali itekako zavodljivim ženskim glasom.
Autorica se usredotočuje na intimne svjetove dviju nepatvorenih i prokrvljenih junakinja, a iznad svega na kompleksnu povezanost tih žena različitog generacijskog, društvenog i iskustvenog ishodišta.
Središnja protagonistica, bibliotekarka u četrdesetima, ispisuje stotinjak stranica dugo pismo za koja je neizvjesno hoće li ga ikada poslati studentici dramaturgije koja bi joj mogla biti kći. U tim ispovjedničkim recima pripovjedačica fragmentirano razlaže emocionalnu ovisnost koja ju je u isti mah usrećivala i ranjavala, a kako bi samoj sebi razjasnila što joj se u takvom odnosu zapravo događalo. Dok ona u toj vezi neprestano strepi, svjesna lošeg ishoda ovakvog opojnog, autodestruktivnog zajedništva, njezina se ljubavnica mladenački zanosi njihovom pričom tražeći joj ekvivalente u literaturi.
Meditativne pasaže izvezene pjesničkim slikama autorica razbija eksplozivnim razgovornim dionicama koje se odvijaju „između mekoće njihovih grudi i tvrdoće svijeta“. Otkako sam kupila labuda šupljikav je odljev traume i žudnje, univerzalna pripovijest o vezivanju i slobodi; paperjaste slojeve svog, na mahove olovnog romana, Tanja Stupar Trifunović raspisuje bez odizanja ruke, kao metodom automatskog pisanja, a pritom pripovjedački principijelno i suvereno.
Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost u Banjaluci.
Dosad je objavila knjige poezije Kuća od slova (Zadužbina "Petar Kočić", Banjaluka-Beograd, 1999), Uspostavljanje ravnoteže (KOV, Vršac, 2002), O čemu misle varvari dok doručkuju (Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008) i izbor iz kolumni Adornova svraka (Zalihica, Sarajevo 2007).
Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, mađarski, danski, francuski i malajalam jezik.
Knjiga O čemu misle varvari dok doručkuju, kao najbolja knjiga poezije objavljena u BiH u 2007/08, nominovana je za Književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Evropu (CEE Literature Award), gdje se našla u užem izboru u okviru kojeg je autorka nagrađena rezidencijalnim boravkom u Beču.
Knjiga Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije 2009. godine.
Roman Satovi u majčinoj sobi joj je pribavio Nagradu Evropske unije za književnost 2016, treće mjesto na konkursu za Zlatnu sovu i uži izbor za NIN-ovu nagradu.
Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu.
Urednica je Časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi.
Moja prva pomisao nakon čitanja Tanjinog drugog romana je bila: Ako je Tanja za Satove u majčinoj sobi dobila Evropsku nagradu za književnost, šta će tek dobiti za ovaj?! Otkako sam kupila labuda predstavlja važan i velik iskorak u savremenoj regionalnoj književnosti i to najmanje zbog izbora teme kojih je, naravno, više, i to onih kompleksnih, ali ona koja je svakako najupečatljivija je strastven ljubavni odnos između dvije žene.
Uprkos velikoj razlici u godinama i različitom socijalnom kontekstu u koji su uronjene, obje Tanjine junakinje su autsajderke u svijetu koji ih okružuje i upravo će ta sličnost biti presudna za njihovo povezivanje. Njihov intenzivan emotivni odnos u savremenim okolnostima doprinosi sve većoj rastrzanosti između ljubavi i tabua. Usljed prevelike usmjerenosti jedne na drugu, svaka od njih je istovremeno u mogućnosti da se suoči sa samom sobom pri čemu na površinu isplivala sve ono što su negdje, možda i pokušavale potisnuti.
Zanimljivo je da je starija protagonistkinja po zanimanju bibliotekarka što je sama Tanja naglasila na svojoj promociji jer su je mnogi pitali zašto se baš odlučila da joj dodijeli tu ulogu budući da se i ona sama time bavi. Ona je to objasnila krajnje simpatično, kako je namjerno željela da opiše jednu bibliotekarku između ostalog i zbog toga što baš i nisu zastupljene u književnosti, a i što prema njima često postoji neutemeljena predrasuda da nisu baš, pa recimo, previše uzbudljive i zanimljive žene. Tako da je Tanja odlučila da ispravi ovu nepravdu i zbog svih divnih kolegica sa kojima radi, a naravno, i radi veće vjerodostojnosti same priče u kojoj glavne akterke mnogo razgovaraju o književnosti.
Ono što je mene posebno oduševilo i u svakom pogledu zapanjilo je način na koji je Tanja pronikla u samu srž sveukupnih međuljudskih odnosa, a posebno onih najintimnijih, kad dva bića pokušavaju da se otvore i prepuste ljubavi, strasti, užitku. Savršeno je dočarala njihova emotivna stanja, njihove strahove i posebno unutrašnje konflikte srca i ponašanja sputanog tradicionalnim okovima. Tanja opčinjava svojom rečenicom kao i uvijek, ali ne samo njenom poetičnošću i bogatstvom izraza, već, za razliku od njenog prvog romana i jednom divnom prozračnošću i dinamikom. Ovaj roman je takav rasadnik ideja i izraza koje poželite da memorišete, a od dijaloga koji ovog puta dominiraju vam se zavrti u glavi. Meni lično, daleko i ubjedljivo bolje od njenih Satova koji su me pomalo i gušili i otežavali praćenje radnje. Ovdje stalno hoćete još, stalno ste u nekom stanju napetosti, vapite za svakom sljedećom rečenicom. Jedan od rijetko hrabrih, slojevitih i zrelih romana koji se čita otvorenih usta.
Koliko je samo čiste ogoljenosti i suštine Tanja uspjela prikazati na stranama svog novog romana. I koliko su se samo poklopili izbor forme, tema i njen primarno lirski stil pisanja. Nakon završetka čitanja ovog romana, nekako postane gotovo kristalno jasno koliko nam nedostaju romani pisani o ženama, iz perspektive žene, romani koji daju jedno žensko viđenje svijeta, viđenje koje vam je tako blisko i koje lako prepoznajete, sa svim njegovim krasnim i tragičnim stranama. A u vezi s Tanjinim pisanjem, tačno te stigne kao grom iz vedra neba to shvatanje kako je neko u stanju proizvesti sjajnu priču i bez nekakve primarne događajnosti.
Ogroman napredak i rekla bih prava mera kada je reč o uplivu poetskog izraza u prozu. U odnosu na Satove u majčinoj sobi, roman je neverovatno pitak i zaokružen. Nevelik broj strana nema nedorečenost za rezultat, naprotiv, čini se kao da je svaka reč odmerena i na svom mestu.
S druge strane, zanimljiva će biti recepcija LGBT scene, jer imamo (najverovatnije) heteroseksualnu autorku koja piše o lezbejskom iskustvu. Što se toga tiče, ja zaista želim da verujem da nije neophodno biti u određenoj poziciji ili proživeti neko iskustvo da bi ono postalo deo književnog dela na autentičan način. Čini mi se da je jedan od kvaliteta romana pristup ljubavnoj vezi kao takvoj, odnosu dve žene pre nego lezbejskom odnosu, ali opet, verujem da će same lezbejke imati šta o tome da kažu. Takođe, čini mi se da je autorka, iako na ivici, ipak uspela da ne upadne u stereotip svođenja lezbejskog odnosa na eksperiment, što je već postalo opšte mesto savremene književnosti i popularne kulture.
Sve sam ovo napisala kao neko kome stil Tanje Stupar Trifunović zapravo ne leži, pa mi se nekako čini da imam razloga da verujem da je ovaj put napisala prilično dobar roman.
Tanja uspeva u manje od sto strana da unese toliko strasti, besa, ljubavi. Toliko ogoljenosti. Na momente se čini da viriš u tuđi dnevnik ili nekom poslato pismo. Definitivno jedna od najboljih knjiga koje sam ove godine pročitao, ali ništa manje od toga nisam očekivao nakon čitanja njene poezije.
Dva puta sam pročitala ovu knjigu u poslednjih 5 meseci. Prvi put sam bila toliko potresena i pod tolikim utiskom, da sam čak u jednom trenutku osetila i bes, nisam htela ni jednu jedinu reč da joj posvetim. Zašto? Zato što je, posle dugo godina, uspela da otvori u meni sve ono što je nekada davno (možda) neka knjiga učinila, ali nikada na ovaj način. Kasnije sam samo čitala i nenormalno mnogo plakala. Imam osećaj da ova knjiga ume da "rašije" čoveka, pa da ga ponovo "sašije" sa mnogo čvršćim šavovima. Taj tok pisanja u kome nema pauza, nema poglavlja, već samo potreba da se sve odjednom izbaci zaista ume da zamori, ali to je trik ove knjige. Ne može da se ostavi. Ne može nečija sudbina tek tako da se ostavi i da se nastavi sa čitanjem dva dana posle. Mora da se zaokruži. Mora se životno pismo konačno potpisati.
Pozitivno sam iznenađen što knjigu kategorizujem i kao "domaće" i kao "representation". Oduševljen sam tom činjenicom. Divna kratka priča. Ne znam zašto, ali ova rečenica mi je ostala u glavi: "Kada se nakon silovitog bijega u drugo biće, stjeran nemogućnošću da bude nastanjen u oboje, čovjek vrati u sebe, tamo zatekne pustoš."
U pitanju je jedna lirski ispripovedana priča, napisana u epistolarnoj formi, kao roman koji prati tok misli, o jednoj čudnoj ljubavi koja se odvija između dve žene, koje se upuštaju u avanturu, iako su u svemu potpuno različite. Sukobi njihovih različitih karaktera su glavna okosnica radnje, pa taj ljubavni odnos, i mnoštvo erotike kojom knjiga obiluje, padaju u potpuno drugi plan pred emotivnim nabojem i samom introspekcijom pripovedača. Moram priznati da sam u jednom trenutku na sredini knjige, iznervirana rascepkanošću rečenica i neobičnim sledom radnje kroz koju nas pripovedačica vodi na slepo ponekad bez logičnog poretka, razmišljala da odustanem od čitanja, ali me je emocija koju sam osećala prema njoj vukla napred da vidim šta će se desiti, da bi mi kraj otkrio jednu genijalnu zamisao same književnice po kojoj je lik pripovedača u neku ruku sluđen, ili najblaže rečeno zbunjen, pa samim tim je i njeno pismo moralo imati ovakav oblik. Tu su mi se sve kockicke sklopilei tada sam pomislila koliko je ovo u stvari jedno dobro izvedeno književno delo (bez obzira što mu stvarno nedostaj korektura). Jezik ove knjige je živ, dinamičan, ponekad melanholičan, i uspeva uhvatiti i dočarati širok spektar emocija glavnih junakinja, od ljubavi preko besa, do očaja. Ali opet sama priča vas ne dovodi do toga da se osećate loše posle čitanja, već nudi nadu da svakoga negde, ukoliko smo pošteni prema sebi, bez obzira na juče i danas čeka neko pravo veliko sutra. Književnica na početku dela citira Margerit Jursenar koja kaže - Leda je govorila Otkako sam kupila labuda više nisam slobodna ubiti se... a ja moram biti malo slabija u emociji, ali se nadovezati na njih dve i reći da me Tanja Stupar Trifunović potpuno pripitomila i ovom neobičnom pričom okrenula na svoju stranu da jedva čekam da pročitam još neko njeno delo.
98 strana strasti, zaljubljenosti (ne kažem ljubavi jer sam sve ovo doživela kao opsesiju), sporednih reči, emocija, analize psihe. Intenzivno, baš da te izmrcvari, bez poglavlja, poput iskašljavanja svega što se mora izbaciti da bi moglo da se nastavi sa normalnim disanjem.
Uh... Znate ono kad hoćete nekom da pišete pismo, ali toliko je toga što vam leži na duši, toliko istorije koja se ne može lako pretočiti u reči, pa prvo dugo vodite u sebi onaj razgovor sa primaocem pisma, istačete emocije koje se ne mogu preboleti, sabirate neizbrisive uspomene koje su ostale daleko iza vas. E to vam je ova knjiga.
Knjiga uz koju se vaše srce skuplja, i na kraju vas ostavi u tom sivilu, i hoćete da plačete ali nemate suza, pa samo zatvorite oči i duboko udahnete.
Dve žene koje se vole, a posebno ako je velika razlika između njihovih godina, nije nešto prihvaćeno na našim prostorima, pa nije ni tipična tema naše književnosti. Ali bilo je krajnje vreme da se nađe neko dovoljno hrabar da se upusti u moderne tokove. Svetski a naše.
Za mene lično ovo je bila jedna ekskurzija u ozbiljnu literaturu. Inače ne čitam ovako nešto i nije mi bilo jednostavno da se uklopim. Sporo sam čitala rečenicu po rečenicu i upijala sve te slojeve složenosti autorkinog izraza. Na kraju, istinski sam uživala u ovome.
Tanja Stupar Trifunović beschreibt in einem relativ kurzen, intensiven und außerordentlich poetischen Text eine packende Liebesgeschichte zwischen einer 45-jährigen Bibliothekarin und einer 20-jährigen Studentin in einer zunächst nicht klar benannten Stadt in Bosnien und Herzegowina. Einem Land, in dem Menschen, die nicht der heterosexuellen gesellschaftlichen Norm entsprechen, nach wie vor Gefahr für Leib und Seele ausgesetzt sind. Dementsprechend leben die beiden ihre Leidenschaften im Verborgenen aus, was jedoch großen Druck und enormes Konfliktpotenzial mit sich bringt. Dazu kommt der hohe Altersunterschied, der vor allem die Bibliothekarin an ihrem eigenen moralischen Kompass zweifeln lässt. Auch zahlreiche Lolita-Verweise werden in diesem Kontext gemacht. Schnell bekommt man den Eindruck, dass es sich hier um eine ungesunde, obsessive Liebe handelt, die die beiden nach und nach in einen tiefen Abgrund zieht.
Der Text ist aus Sicht der Bibliothekarin in der 2. Person Singular geschrieben. Sie spricht die 25 Jahre jüngere Studentin an, erzählt aus ihren Begegnungen und gibt immer wieder auch in direkter Rede die Dialoge der beiden wieder. Dadurch entsteht beim Lesen eine Unruhe, die mich auf den ersten Seiten skeptisch gemacht hat, ob ich überhaupt weiterlesen möchte. Doch genau davon lebt die Erzählung und übt im Verlauf einen immer intensiveren Sog aus. Die bosnische Gesellschaft bildet die düstere und bedrohliche Leinwand, auf der sich die Beziehung abspielt. Nonkonformität bedeutet hier ein Risiko. Daneben wird auch immer wieder die völlige Perspektivlosigkeit der Jugend erwähnt, welche für Verzweiflung bei der jungen Studentin sorgt, die an der Welt zu zerbrechen droht.
Eine authentische, düstere Geschichte voller Emotionen, Begehren, aber auch Hoffnungs- und Ausweglosigkeit. Nach der Lektüre musste ich erst einmal tief durchatmen.
Jako poetično, ali previše zgusnuto pripovedanje, bez digresija, deskripcije, što otežava čitanje. Radnja nije previše razvijena, puno je dijaloga i unutrašnjih monologa koji su u funkciji osenčavanja likova. Divan lirski stil i osećaj da čitate nečije pismo su srž i lepota ovog romana. Jedna od boljih knjiga koju sam pročitala ove godine.
Da nije nepotrebnog i pretjeranog gubljenja po apstrakcijama, ovaj bi roman mogao biti veliko i važno djelo regionalne književnosti. Ovako je, izgubljen, ostao samo prosjek s mnogo potencijala ispod površine...
„Ich weinte wegen dir, weinte wegen mir. Wegen der Fäden aus Schmerz, die uns umwickeln und sich auf ähnliche Weise durch unser Leben ziehen.“
Auf seine eigene Art ganz besonders. Ein Gedankenstrom ohne klare Struktur, der die Geschichte einer einsamen Frau, einer unglücklichen, verletzenden Liebe und einer Suche ohne Ziel und Ende erzählt. War schwer und gleichzeitig sehr einfach zu lesen. Und müsste wahrscheinlich mehrfach gelesen werden, um wirklich verstanden zu werden. Vielleicht mache ich das irgendwann nochmal.
Nisam se ovde pronašla, daleko od toga da je ovo loša književnost, naprotiv: sirova je, lična i hrabra, pisana u slobodnoj formi, bez poglavlja, ali mi nije odgovarala.
Nije ekstaza samo kada duša napušta telo, nego i telo dušu. Pozajmljujući ovo izokretanje od Margaret Jursenar, Tanja Stupar Trifunović uspeva da, nekim čudom, u prikazivanju jednog obuzimajućeg odnosa ujedini artificijelnost i autentičnost. U jednom intervjuu je spomenula da je u romanu, umesto lezbijskog odnosa između dve žene različitog uzrasta, prisutan, zapravo, ljubavni trougao, čiji je treći član sama književnost. To mi se vrlo svidelo, iako ne odgovara sasvim situaciji u knjizi, prvenstveno jer je u pitanju veza koja je, kao, sve zaista intenzivne veze, obeležena temeljnom nerecipročnošću, gde je književnost okolnost, ne i jezgro uzajamnosti. Ali tok strasti nije nikad obeležen samo telesnim nadražajima, već i uzbudljivošću priče, koja je suštinski književna. Što bi neki rekli – literatura kao zavođenje. Međutim, želja se ostvaruje i time što ne može da bude sasvim obistinjena, a ono što je uzbudljivo, uzbudljivo je zato što daje slatko obećanje neostarljivosti. Ipak, problem erotskog govora je što u njemu uvek ima nečeg sasvim lokalnog, ograničenog na situaciju – stoga nešto može da deluje smešno ili neuverljivo nekome spolja. Ipak, ovde nema toliko sladunjavosti ili razodevanja, koliko toga da dve osobe ne mogu da se održe u celini veze zbog nepremostivih razlika, koje isprva ne deluju tako. Starosne razlike, različiti senzibiliteti i, naravno, različiti motivi za uspostavljanjem zajedništva, dovode do onoga zbog čega se i najviše veza raskida – sukoba očekivanja i projektovanih priča.
Uprkos nekim neupeglanostima, kojih uvek ima, a sad bih pre svega ukazao na ponegde manjkavu korekturu što ne liči na Arhipelagova izdanja i niz krajnje očiglednih književnih referenci, koje ne doprinose celini dela, postoji ovde nešto vrlo zanimljivo i na momente blistavo. I sama struktura dela je zanimljiva i ilustruje ambivalenciju sa početka – sve je ujedno i krajnje transparento, razračunavajuće, i izuvijeno, izmičuće, uskomešano. Ponekad predirektno, ponekad nedorečeno. Ko voli Diras, verujem, voleće i ovaj roman. Meni je ona uglavnom daleka, sem u, razume se, Hirošimi, ali osećam snagu. Kao što i sad osećam iskorak, hrabrost, poetsku snagu i volju da se dogodi olakšavajuće prekoračenje. Ovo je knjiga kojoj treba posvetiti pažnju i koja će tek dobiti na značaju.
ovo je napet roman. intenzivan. bistar. s kratkim rečenicama i onim dužim koje se sve na isti način čitaju u jednom dahu. komplikovanim i nametljivim koje ti ne daju da se smiriš i sagledaš nego te teraju da ideš dalje. tužnim. smešnim. remboa treba nalupati po guzici.
Teška i kompleksna tema je obrađena u ovoj knjizi. Ima fantastičnih i kvalitetnih momenata, ali kako se knjiga bližila kraju oni su se smanjivali. Djelo koje ostavlja gorak okus.