Mislio sam da je Vladan prozna duša i presrećan sam što nisam bio u pravu. Razuverio me je kompaktom, silovitom i lucidnom zbirkom, u kojoj blista kondenzovano lično iskustvo. „Pariz, Teksas” je zbirka putovanja, gde je promena u prostoru uvek u nadopunjujućem razmimoilaženju sa unutrašnjim kretanjima. Iz tog trenja, odnosa između više (značenja) kretanjâ, nastaje kramp kamp-prikolice, koji, ako i ne razbija ledeno more u nama, onda nas još jednom podseća da je proces putovanja uvek suvisliji od odredišta. Gajeći nostalgiju kao kućnu biljku, ali ne bežeći od zadivljenosti svetom, Vladan prigrljuje sve ono najbolje iz beat generacije, trijumfalno uspevši da izbegne sve njene zablude, površnosti i klopke.
A možda su najbolja vrata do ovih stihova zaobilazna – preko pritajene kinematografije zbirke, gde su prizvani Venders, Linč, Vong Kar-Vai, ali i čuveni „Vinipeg” Gaja Medina. koji predstavlja jednu sasvim posebnu geopoetičku kategoriju, dostupnu samo onima koji znaju za idealnu nesanicu. Ono što je zajedničko Vladanovoj zbirci i filmovima svih spomenutih režisera, jeste osobena poetika prostora, koja nam pokazuje da je atmosfera podjednako učinkovita koliko i radnja ili psihologija likova. I ima tu nečeg od onog Sloterdijkovog iz druge knjige Sfera – „atmosfera je neinformativna” – ne neinformativna na način nemogućnosti opažanja atmosfere, već u smislu njene nesvodivosti na pojedinačne utiske – atmosfera jeste dostupna, gotovo misteriozno, ili u svojoj celini, ili nikako. Jer, ako se jedan njen element odvoji, pada cela konstrukcija – a mi, umesto atmosfere, dobijamo neki surogat.
Jedan od zaobilaznih puteva za odgovor atmosfere, u kom bi se mogao videti ritam atmosfere, jeste postupak govora stvari. Oživotvorujući okolinu, Vladan dozvoljava misterijama da dišu. Ne guši ih suvišnostima, niti, toliko danas prisutnom, šupljom škrtošću. I iako pokatkad u dosluhu sa tišinom, put ove poezije nikad nije usmeren na nerečje, maternju melodiju, ili neku projektovanu drevnost (iako ima razmišljanja o njoj – hlađenje sijalice i prapočetak sveta (56) ili, „desetohiljadugodišnja ljubav” (53)), koliko na univerzum sadašnjeg trenutka, u svoj svojoj receptivnoj moći. Nema zaumnosti, niti pametovanja, već poziva na saputništvo, u kojem je ocrtana čitava istorija sastanaka, rastanaka i međuljudskih mimoilaženja što u sećanju imaju samostalne, zasebne živote.
U savremenoj srpskoj poeziji, Vladanovoj poetici bi najbliži bili Ognjen Aksentijević i Maša Seničić, čiji je izraz, doduše, nešto apstraktniji, što svakako mora uvek da bude dobro po samu poeziju. Naprotiv, u konkretnosti nekonkretnog, Vladan uspeva da ostvari zahtev jednog svog stiha – „Neophodno je pratiti sintaksu zenice.” (12). Ovaj stih nije samo autopoetički vredan, već predstavlja i jedan prijateljski gest, savet za otvaranje sveta. On je i doslovno sproveden u snažnim poetskim slikama koje mame ponovna čitanja poput: „sve što kadrira prostor / vitraž je otpada” (10); „Presečena stabla / ostavljala su eho godova” (24); „U julu se noć / navlači preko neba / kao iznošena majica / i zvezde će uskoro / pokazati zube.” (51) ili „Dvorišta su grlila kuće, / simfoniju veša na žici, / lica nepoznate dece / bez osmeha” (55).
Na tragu moje ocene sa početka, treba primetiti da ima u Vladanovoj poeziji i izrazite prozne siline koja čeka da bude dosegnuta, ali kojoj su stihovi pravi dom. Ipak, kad se dopre do nje, jezgro je opet lirsko, kao kad se zagrize pralina sa tečnim punjenjem. Grle se.
I za kraj, uvek, naravno, ima prostora za dalji pokret, za napredak, i ako iko to zna, to je sam Vladan, koji je načinio neverovatan pomak od svog prvog romana i postao (već ovom zbirkom) zaista respektabilan poetski glas.
P. S. Intrigantno za tumačenje je na koji način se lirski glas menja u odnosu na prevozna sredstva. Ovde možete pronaći upisane ili neposredno predstavljene: vozove, bicikle, avione, automobile, kao i, kako digitalno, tako i fizičko tumaranje.
Kao da mi se nešto teško spustilo na grudi i ne da mi da dišem. Bezgranične pustinje Amerike, bljesak atomske bombe, oštre iglice borova, vejavice, ožiljci na emulziji, osmomilimetarske slike djetinjstva, usamljenost kao cimerka u iznajmljenim sobama, čitanje YouTube komentara u tri ujutru, iščekivanje nečega (čega?) i neko ko uporno ne dolazi.
Ti si prva osoba zbog koje sam pomislio, kako bi umesto Noć dolazi, trebalo govoriti Noć se vratila. * Dok sam u tišini dugo posmatrao tamnu koru vode, plašio sam se da ćeš u meni jedino zavoleti sve što je već bilo slomljeno. * Kada smo brat i ja bili klinci otac je fotoaparat repetirao kao pištolj. Nije znao da su sećanja meci bez baruta.
Prvo sam se susreo sa njegovom prozom i to mi se mnogo svidelo, sad mi je draže što postoji njegova poezija. Lucidno. Sve pesme su dobre, odlične, pojedini stihovi odskaču toliko visoko, kao minijature, da ih vidite kao zvezde u julskoj noći.
Kada smo brat i ja bili klinci otac je fotoaparat repetirao kao pištolj.
Nije znao da su sećanja meci bez baruta."
Omiljene pjesme: Vreme kada je Fernando Tores bio najbolji napadač na svetu, Nadomak sanatorijuma, Pukotine na plafonu, Borovi i drugi dalekovodi, Fotografije moga oca sa Zapadne obale, Ožiljci na emulziji, Predskazanja, Bilo je lako zapaliti grad, ali nikada to nismo uradili, Noćna kupanja, Ako psi budu lajali, Pred izlazak petkom uveče, Volim te 10 000 godina, Mart
"Ako me budu tražili, staza tragova vodi do borova i drugih dalekovoda, gde se plamen, papir i moja sećanja premotavaju na početak."
Progutao sam zbirku s uzbuđenjem kad je izašla. Progutao sam je s uzbuđenjem ponovo, tri godine kasnije.
Ovde i sada, isto kao i tamo i tada, stoprocentno sam siguran u ono u šta sam prvobitno sumnjao dok sam kroz snoviđenja stihova plovio: Venders je svoj(e) film(ove) snimio, Lana del Rey istoimenu pesmu poput soundtrack-a komponovala, a Šteger svoj 'Berlin' ušuškao baš po Vladanovom tekstu.
Jedino što zameram ovoj zbirci je to što se, poput onog najlepšeg sna pred buđenje, prebrzo završi; a to što nema podnaslov: "Do kraja (meta-)sveta" - oprošteno je.