„Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe“ – poznati je Donneov stih, početak Hemingwayeva romana, no kad govorimo o onome koji nam na čitanje nudi Lora Tomaš, možda bi ipak trebalo posegnuti za parafrazom i nadopisivanjem, umjesto citatom. Nijedan otok nije sasvim sam za sebe, naime, a nijedan čovjek nije sam svoj otok, točnije bi saželo ono što čitamo u ovom iznimnom romanu u kojem se fikcija i istraživanje slijevaju u dokufikciju, pripovjedačica i autorica u zapisivačicu, a dvadesetak malenih hrvatskih otoka kao mjesto istraživanja i pripovijedanja u arhetip izoliranosti i prolaznosti, čistu esenciju otočke, ali i univerzalne simbolike. U romanu građenom od fragmenata i različitih diskurza, u kojima kao da su se na trenutak susreli G. G. Márquez, Danijel Dragojević i čitavo društvance autora otočke dionice i zajedno sjeli ispred lokalnog dućana da malo proćakulaju, čitamo priču o Mare i Petru, o Didi koji je napisao knjigu o svojim putovanjima, o živima i mnogo više mrtvima koji su prošli kroz njihov i otočki život. Neke je od njih susrela zapisivačica, o nekima slušamo od tri nonice što i dandanas sjede na klupi pored vrulje, a neki su dio otočke povijesti, zabilježene i vezane uz glavnu fabularnu dionicu. Otok je u ovome romanu pozornica na kojoj se živi i umire, likovi koji se na njoj izmjenjuju uobličavaju fragmente sjećanja, čežnje, ljubavi, odlazaka, usamljenosti, prolaznosti… U romanu Lore Tomaš svakako je riječ o sto godina samoće, koja se prenosi s generacije na generaciju i dolazi do aktera koji se svojim pričama izdvajaju od kolektiviteta otoka, stavljeni u razne, svoje i tuđe, scenarije. Ovo je roman kolaž o otoku kolažu, atmosferičan i gust, u kojem i praznine imaju značenje, roman kakav još niste čitali.
Tomaš je hrvatska verzija Svetlane Aleksijevič. Ovo djelo mogli bismo klasificirati kao dokumentarističku prozu, čija fabularna nit prati život otočana. Naime, spisateljica osim što naratorica, ujedno je i zapisivačica kazivanja, priča, događaja. Njezina funkcija nije samo auditivne prirode, nego i vizualne. No, ipak treba istaknuti kako iako spisateljica prikazuje ono što je saznala iz prve ruke kroz razgovor s otočanima ili pukim promatranjem, ipak ,,pukotine” nadopunjuje upotrebom fikcijom.
Iako na poleđini djela stoji kako je riječ o romanu, nekako se ne bih složila s tim. Od klasičnog poimanja romana odstupa vizualno i stilski. Kada bi uz imenicu ,,roman” stajao i pridjev ,,eksperimentalni” onda bi ta klasifikacija bila potpunija, a ovako ne bih ga mogla tako usko svrstati pod roman. Za mene je riječ o dokumentarističkoj prozi oslobođenoj patetike, koja prikazuje biografije stanovništva s dvadeset hrvatskih otoka. Djelo se sastoji od naslovljenih i nenaslovljenih fragmentarnih zapisa (umjesto očekivanih klasičnih poglavlja) različitih veličina, a problematizira međusobne odnose otočana, njihov surovi nekadašnji i svakodnevni život, odsječenost od “svijeta” i nezanimanje za njihovu egzistenciju (primjerice liječnik dolazi jednom mjesečno, svećenik ponekad i to srijedom), a posebnu pozonost posvećuje muško-ženskim odnosima kao i odnosu obitelji prema ženskoj djeci:
,, (...) Mare je pomislila da dijete neće preživjeti do nedjelje. I još: da je žensko, ne bi mi je se isplatilo ni dojiti. -Barem je muško - rekla je iskusna babica i pružila joj bezglasna zavežljaj: njezina jedinca, Petra. Plemenito kopile čiji se plavokrvni otac po običaju uredno potpisao u crkvene knjige, a zakonita mu žena kumovala djetetu. Nakon sakramenta, uigrani je bračni par brodom prešao more natrag na kopno, Mare nikad više. Ostavila je posao kućne pomoćnice u gradu i to je bio posljednji put da vidi Petrova oca. Ovaj, pak, sinu nije ostavio ništa osim svog talijanskog prezimena, kao amulet. Bianchini, mali bljedoliki” (Tomaš, 2020: 276).
Vrijedi li pročitati djelo? Svakako. Nisam sigurna postoji li uopće bilo koje drugo djelo koje na ovako realan način prikazuje život na hrvatskim otocima. Zaboravljeni glasovi običnih malih ljudi odsječenih od kopna postali su čujni samo zahvaljujući Tomaš.
Ljetovati na otoku je jedno, ali život tokom cijele godine na otoku je nešto sasvim drugo. Zapisivačica nas upoznaje sa svakodnevicom otočana, ali i njihovom prošlošću koja u sebi sadrži kapetane duge plovidbe i odlaske u vojsku. U fokus ipak stavlja ulogu žene: ona koja čeka. Čeka muža, brata ili oca; sa plovidbe ili povratak iz Amerike te pritom ovisi sama o sebi. U određenim dijelovima ostavlja okus gorčine u ustima i težine u želucu osobito kada pojmite da je život na otoku u velikoj mjeri podrazumijeva izoliranost. Sjajno obrađena tema!
Jedan, kako ga zapisivačica koja je utjelovljenje autorice naziva, kolaž-otok. Zanimljiv po tome što donosi žive priče ljudi s otoka. Prikazuje žene koje su, živeći s muževima koji su često odlazili u Ameriku ili radili kao pomorci, naučile sve raditi same. Opisuje se izoliranost života ljudi na otocima, to kako ljudi sve znaju jedni o drugima, a s ponekima ipak ne razgovaraju.
Postmodernističko djelo koje se sastoji od priča o povijesti otoka, elemenata drame, umetnutih dijelova iz knjige koju je pisao jedan od otočana, a gdje gdje i poezije. Roman koji daje dojam nesređenosti, a ipak savršeno funkcionira jer prikazuje otočki život kao takav - buran i izoliran od ostatka svijeta.
Nije za svakoga i svakako zahtjeva puno koncentracije, ali jednom kad "doplovite" do otoka, uvuče vas potpuno. Možete vizualizirati prostore, ljude i odnose. Imam problem s načinom na koji je "zapisivačica" prisutna; nekako mi je neprirodno ubačena u priču i razbija dinamiku naracije. Ponegdje se ubacije kako bi naglasila da njeno prisutstvo utječe na situaciju koju opisuje, ali ne mislim da je potrebno.