Sveopšta omamljenost skandinavskim autorima doprinela je da se na naše jezike prevodi sve veći broj i izuzetno kvalitetnih i onih manje kvalitetnih autora i njhovih dela. Nešto slično se prethodnih godina dešavalo i sa dalekoistočnim azijatima, što je doprinelo da tržište postane prezasićeno, pa su potrebne raznorazne egzibicije na blurbovima, potrebne su preporuke, potrebna je reklama i vrlo često fantastičan dizajn korica, kako bi se ista mogla uopšte i prodati. Zaključićete iz uvoda da mi se knjiga nije dopala, ali to nije u potpunosti tačno, tačnije velika većina knjige prija mojim sinapsama, i pored evidentnih mana, ali zato finiš, koji obično treba da se kreće u vidu krešenda,a ne obrnuto sa prefiksom de, može predstavlajti primer svega onoga što ne volim kod savremene književnosti i nedovoljno uobličenih autora. Johan Harstad predstavlja tipičnog autora koji je primer političke korektnosti, a svi znamo šta je politička korektnost uradila sa filmom, pre svega sa Oskarom i Netflix produkcijom. Iza prividne hipi slobode govora tekst ovog savremenog norveškog autora ograničen je nizom pravila koje treba ispoštovati, tema koje treba pomenuti i događaja koji se obavezno moraju naći u tekstu. Glavna mana je što Maks i Miša, iako knjiga prati njihov život skoro dve decenije, nisu promenili svoje ponašanje, tačnije ostali su infatilnog ponašanja do kraja, patetika je obojila teget plavom bojom sve ono lepo što čini većinu ove knjige, jedan Milorad na skoro tri strane bez razloga i uticaja na radnju, a sve da bi se pomenuo jedan lokalitet i naravno šta se zaboga desilo sa Ulrike, rođenom sestrom glavnog junaka, zar je moguće da ju je autor zaboravio, a sva je prilika da jeste.
„Ovde ste jer su vam dani već sad toliko isti da biste umrli od dosade ako biste morali sve da ih proživite bez mogućnosti da stvorite neki drugi prostor, fiktivni prostor u kom možete da provedete nekoliko sati, u kom možete da budete drugačiji ljudi. Vaši dani izgledaju kao da ih je naštancao pokvareni fotokopir – aparat, prekidaju ih samo prerana ejakulacija i mesečni ciklus.“
Maks je pozorišni reditelj, odrastao u Norveškoj u Stavangeru, u porodici čiji roditelji komunistički opredeljeni, oni idu na neku vrstu hipi protesta u Norveškoj, protiv su ratova, pre svega u Vijetnamu i svih društvenih nejednakosti. Centralna tema knjige, lajtmotiv i jeste Vijetnam, odnosno Kopolina Apokalipsa. Još u Stavangeru, sa svojim drugarima Maks je gledao film i imao želju da pogleda nemontiranu, dužu verziju svog omiljenog filma. Zamišljali su, onako dečački kako je to leteti helikopterom, prepričavali su razne anegdote vezane za film, Kopolu, Čarli Šina, Branda, raspravljali o autentičnosti snimaka, realnosti samog filma. Te priče o filmu, opčinjenost, pretstavljaju zapravo i najlepši i verovatno i najkvalitetniji deo knjige. Jureći za poslom, ali i sa slabljenjem komunizma, otac pilot, odlučuje da se presele u ozloglašenu Ameriku i da tamo nastavi svoje zanimanje. Njujork, Long Ajlend, nova škola, novi prijatelji, na scenu stupa Mordekaj i još jedan zaljubljenik u Koplinu Apokalipsu. Mordekaj predstavlja druga za sva vremena, on je onaj sa kojim se Maks u svemu slaže, oni jedan drugog guraju i kada je reč sportsko plivanje, ali i kada se kasnije nađu u školskoj predstavi Nosorog koju je pisao Jonesko, a koja je zapravo razlog zašto je jedan postao proslavljeni glumac, a drugi pozorični reditelj sa stavom.
Kroz čitavu priču, preko filma, govori se o Vijetnamu, Hipi pokretu, mladima koji su ginuli i bivali ubačeni u tu ratnu mašinu koja ne predstavlja njihov rat, a čitava ta vijetnamska tematika biva potpomognuta istorijskim događajima koji se događaju kasnije, a imaju veze sa tom fiktivnom čeličnom zavesom, SSSR, Berlinski zid, tu je i pad bliznakinja u Njujorku, Sarajevo i opsada Sarajeva, dakle i naš rat je tu ni kriv ni dužan, pa i senzacionalističke priče o prirodnim katastrofama poput superćelijskih oluja i tornada i pustošenja koje izazivaju u zonama A i ponekad B u Njujorku. Knjigu je bojama obojila umetnost i to sve tri vrste umetnosti, pozorište i film namenjeni su za Mordekaja i Maksa, slikarstvom knjigu boji Miša, koja knjigu boji i ljubavlju i patetikom, mada za patetiku nije kriva ni malo, i tu je muzika, a na sceni je Oven ili po norveški Ove, Maksov stric, onaj koji je otišao prvi u Ameriku, onaj koji je proglašen izdajnikom u porodici, i onaj koji Maksu i Miši priča kako je zapravo bilo u Vijetnamu i zašto se on uopšte našao u Vijtnamu iako ga taj rat ni malo nije zanimao. Čitava ta kombinacija istorije, ratova, umetnosti i ljubavi je veoma interesantna, lepi su opisi simbolike pozorišne predstave Nosorog, lepi su opisi te dečije i nevine lkjubavi između Maksa i Miše, lepo je i to prijateljstvo između Mordekaja i Maksa, prelepi su opisi druženja zbunjenog Ovena i tamnoputog džez pijaniste, (koji je poput Ulrike, nakon tog njegovog poglavlja, takođe zaboravljen, prijatelji se ne zaboravljaju tako, a ni glavni sporedni likovi u delu) njihovo poglavlje naprosto opčinjava baš poput prelepe simfonijske partiture ili nekog crnačkog džez orkestra. Druženje između Ovena i Maksa i Miše čini najveći deo knjige, kroz to druženje objašnjeno je gotovo sve, svi odnosi među likovima u prošlosti, sva moranja mladića određenih da odu u Vijetnam, sve njihove patnje i patnje onih koji ih dočekuju žive ili mrtve, pa i njihove patnje kao preživelih. Sa njima živimo i u pozorištu, svedoci smo nastanka mnogih predstava, scena, koreografije, pomenuti su mnogu pisci, sa njima živimo i sa savremenim slikarstvom, omamljujućim Polokom, bojama jedne veš mašine i stvaralaštvom koje zahteva imaginaciju i individualnost. Knjiga koja je napisana u velikom obimu, koja obuhvata širok opseg događaja i ljudi, što predstavlja i glvani razlog zašto se autor pred kraj i izgubio u svemu tome pa je pozaboravljao čak i likove. Ipak veliki je period od stradanja u naci logorima pa sve do skoro danas, a on je želeo da pomene sve događaje i one koji nisu toliko baš bitni za njegovu knjigu, koje je možda trebao da izostavi, tu je i Bader Majnhof koji stoji samo da bi bio pomenut kao razlog davanja imena Ulrike. Ta potreba za grandioznošću, za veličinom, ujedno je i umanjila kvalitet knjige, autor je zaboravio da ponekada konciznost i svedenost daju daleko veći efekat od preobimnosti. A padu kvaliteta značajno je doprinela i patetika, pre svega zbog ljubavnog rastanka. Pozitivnog kraja nema što se tiče mene, ovo ne prestavlja književnost koju poštujem, potreba za senzacionalizima i stalno nekog okretanja oko nekih velikih doagađaja nije život i nije umetnost, već samo potreba da se delo izreklamira, da se nešto proda, ali i potreba da se samo piše pa makar to bile i teme koje sam autor ne razume, koje nije proživeo i što je najbitnije koje nije proučavao i u koje se nije uživeo dovoljno. Uglavnom slabo do mestimično odlično.