„Nemačka” je stihovan putopis i bockavi politički spev. Dakle, suprotno onome što bi neko mogao da očekuje, nikakva (zimska) bajka nije u pitanju, niti sentimentalno putovanje natopljeno patosom uzdaha, već kamenčić u cipeli za naciste i sve nacionalno razjarene duhove. Hajne je ovde i sarkastičan i lepršav, što odlično ilustruje zapažanje Branimira Živojinovića, koji je napisao kako Hajne duhom „pokriva prostor od kalambura do očajanja”. Obožavanje Šekspira kod romantičara nije ni nepoznato ni neobično, a mislim da je najjača spona uspeh u susretu suprotnosti. Ne postoji veliki romantičar koji sobom i svojim delom nije nosio neku nedokučivu i stalno inspirativnu protivrečnost. Zato Hajne može da natoči čašu žuči, ali i da je upakuje u šarenu foliju, svezanu mašnicom. Od Pariza kao nulte, početne tačke do Hamburga kao odredišta, Hajneovo književno-putničko ja iznosi važna i neudobna zapažanja o tome šta Nemačka jeste, šta je bila i kuda ide. Svako mesto i svaki susret sudeluju u ukupnom utisku – od gunđanja povodom pruske krutosti u Ahenu, gde carinici riju po prtljagu, ne znajući da je pesnikov jedini šverc onaj u njegovom umu; preko tada još nedovršene Kelnske katedrale (Hajne kaže zbog Lutera); preko Hagena, gde, pazite sad, putnik kod majke jede kupus, kuvani kesten, bakalara, haringe, punjena jaja, kobasice, dok svinjska glava stoji na stolu, a u kraju poznatom od detinjstva, osim dobre hrane, tu su i leševi obešeni o vrbe i konji u glibu. Sledi Minden, Hanover i, naposletku, Hamburg, gde se zaključuje kako je, u odnosu na prošli boravak sve isto, osim što su mršavi još tanji, debeli još ugojeniji, deca su ostarila, a starci podetinjili. I umesto rajnskog vina i obećavajućeg svenacionalnog Bildung-a, budućnost Nemačke nalazi se u senkama što blude u vonju kupusa i štavljene kože. (Miris kupusa je svima poznat, ali verujem da je malo ko svestan kakav smrad dolazi od prerađivanja odrane životinje. Ljudi treba da imaju to na umu kad čitaju, na primer, „Pokondirenu tikvu”. Nobles nije samo dignut nos već i neuspeli beg od smrada.) Na posletku, Hajne vešto parkira delo povezujući svoju kritičku optiku sa Aristofanom i dolazi do zaključka da je osuda koja potiče od umetnika najjača. Poručuje se, stoga, vladarima da se pripaze Danteovog „Pakla”. Bez obzira na to koliko delovala ubedljiva, priča o ubojitim umetnicima je davno minula. Štaviše, svi oni besprizorni likovi koji su završili u nekom klasičnom delu, zapravo su privilegovani. Kud ćete više nego da živite makar u zagradi ili fusnoti nekog velikog dela! To je, zapravo, i vrhunska ironija Hajneovog književnog poduhvata – kritikom je ispisao himnu Nemačkoj, koja je potrebna upravo zato što je neželjena. Usput je, kako to sa najvećim pesnicima biva, bio i prorok – smrad i senke su i te kako bile prisutne i postojane u dvadesetom veku, u čijim čeljustima nisu bili utamničeni samo stradalnici Nemačke, već i sama Nemačka. To je bolna, odvratna i opominjuća priča, a poseban dar je potreban da bi se nanjušio duh svog i u talogu mirisa, duh predstojećeg vremena. I mada je Hajne kod nas pre svega poznat kao liričar*, njegova satirična dela zavređuju svaku pažnju.
*Jedan od najblistavijih momenata mog srednjoškolskog obrazovanja je što smo morali da pesme nemačkih pesnika učimo napamet i tako i dan-danas znam Lorelai (prve tri strofe!), mada nemački jedva mogu da beknem
Ich weiß nicht was soll es bedeuten...