Sent-Bev je ovaj, poslednji Rasinov komad, pohvalama digao u nebesa, poredivši ga ni manje ni više nego Kraljem Edipom. Nije bio jedini – istorija „Atalije” je istorija pohvala, velikih reči o bezvremenosti i uzvišenosti. Kada se tome doda sjajan tandem – predgovor Miodraga Ibrovca i prevod Sime Pandurovića, neko bi pomislio da je u pitanju apsolutni, oplemenjujući književni trijumf, koji treba da dopre do svakog ljubitelja pisane reči. Stvarnost je, plašim se, drukčija. Koliko god bilo šarmantno izdanje SKZ iz 1913. godine, zub vremena ga je ozbiljno ujeo, pa svaka stranica donosi napad čestica starijih od stoleća. To ne mora da bude neprijatno, prašina mi nekad čak i prija, čudan sam čovek, znam, ali ovaj put su remetilački faktori bili snažniji od moje volje da se u prijatnosti susretnem sa tekstom. Dok su se moje oči i grlo borili sa saznanjima o Atalijinoj krvoločnosti i mogućoj griži savesti, kao i o kovanju osvete ugroženih naslednika i starih struktura moći, uz vešte, tečne aleksandrince Sime Pandurovića, pomislio sam kako je ovo jedan od onih primera divljenja sa distance. Znam, mogu da doskočim i ja sa hvalospevom, da ga zakitim dionizijsko-apolonijskim momentima, transpozicijom starozavetnih tema, simpatijama prema negativnom junaku, kompoziciji i još koječemu, ali, prosto, nažalost, tekst je saobrazan izdanju koje sam čitao – lepo, vredno, ali... zastarelo.
Hvala Vučkoviću Vuku na donaciji. Ako se ne osvežimo s vremena na vreme minulim vekovima, ovo sadašnje vreme će nam izmicati manje nego što mora.