“Ja sam neko iz prošlog veka i čekala sam da se pojavi novi glas na mom jeziku koji neće biti korektan, ispravan, ispran, pametan, što skače za štapom i juri svoj rep. I dočekala sam. Zvonak glas, ciničan i sentimentalan, nežan i otuđen, što šapatom viče o novim ljudima bez imena bez prezimena, bez posla i kao, bez velikih misli i snova. Vrlo moćan glas. Veoma potresna priča. I smešna.” Milena Marković o romanu
Filip Grujić (1995) je diplomirani dramaturg i nagrađivani pisac. Autor je romana “Bludni dani kuratog Džonija” u izdanju Samizdata B92. Dobitnik je Sterijine nagrade za dramski tekst “ne pre 4:30, niti posle 5:00”.
Autor romana: "I onda opet, iz početka" (Booka, 2023) “Podstanar” (LOM, 2020) “Bludni dani kuratog Džonija” (Samizdat, 2017)
Dobitnik je Sterijine nagrade za dramu “ne pre 4:30 niti posle 5:00”, a za tu dramu je dobio i nagradu Slobodan Selenić i podržana je u Maison Antoan Vitez fondaciji za prevod na francuski jezik. Predstava "Pred svitanje", rađena po drami "ne pre 4:30 niti posle 5:00" je imala svoju premijeru u Atelje-u 212 u Beogradu. Dobitnik je Mihizove nagrade za dramsko stvaralaštvo 2020. godine. Autor je drame “Vilica Ebena Bajersa”, po čijem tekstu je rađena predstava "Velika depresija" u Srpskom narodnom pozorištu. Autor je drame “Tamo gde pevaju”, koja je imala premijeru u Skoplju. Njegove dve drame “Kada pričamo o ljubavi, da li pričamo?” i “Ljubavna lektira” se igraju na stalnom repertoaru u omladinskog pozorišta DADOV.
Piše za sajt Filmoskopija, a radi i za Novi magazin u kulturi.
Svira u bendu CIMERKE, a imao je i solo projekat pod nazivom Filip Grujić.
Filip Grujić i ja smo isto godište. Ne poznajemo se. I to nije presudno, ali ni sasvim nevažno.
Iako me sve više nervira sintagma „promocija mladih, neafirmisanih autora”, jer se razni trpaju u tu kategoriju, a retko ko pretraje na bilo kakav način, ne može a da me ne obraduje kad naletim na opasno talentovan generacijski glas; dovoljno mlad i dovoljno svež. To je retko, ređe nego što bi čovek očekivao, a skoro svi mi, pratioci tekućih književnih prilika, želimo da se neko vredan dovoljno bučno javi da ga prepoznamo kao glas koji se ističe. Eto, Filip Grujić je jedan od takvih glasova, koji, doduše, iako nije napisao remek-delo, stvorio je više nego dobru knjigu; i nežnu i otuđenu, kako je to istakla Milena Marković, a ja bih dodao i dobro odmerenu, bolje odmerenu nego promišljenu.
Grujić je i pronicljiv posmatrač, koji stranice čini eleganto čitljivim, a uranjanje u tekst mogućim. I iako ne donosi ništa posebno novo tematski ili strukturno, on je uspeo da, kroz pripovedanje u prvom licu, sažme opšte raspoloženje današnjih dvadesetogodišnjaka, rasutih i prosutih podstanara u svakom smislu te reči. Nije to nikakva žalopoljka niti čeznuće za komforom, već neka učaurena malodušnost, koju ponekad zvekne neki kez. Ali zaista je divn, što se Filip, za razliku od većine mlađarije i njuškatora ovoremenih senzibiliteta danas, ne zaustavlja na skeniranju omladinske izgubljenosti, već otvara prostor za neku posebnu osetljivost, koja spava ispod svih načičkanih fasada. To je ono što nezanimljivu i već viđenu priču, kakva je prisutna u romanu, čini posebnom – dublji uvidi u poetskim prizorima, koji su zaista hvale vredna iznenađenja. Kao kada razmišlja o prirodi dodira (36), radosti u pripadanju navijačkoj grupi ili svetlu lampe.
Istina, malo-malo pa ide neki ne nezanimljiv, već papirnati opis, pomalo nalik na vežbe kreativnog pisanja, a onda tresne i pogodi tačno gde treba, vešto i sa merom! Dobro je što je izbegnuta zamka opscene leksike (jer ljudi danas misle da su kul ako im tekstovi psuju kao kočijaši), već se održava srpski standard sa primesama žargona i razgovornog stila, taman koliko treba, a da ne bude isprano ili nategnuto.
Sviđa mi se i dekonkretizacija prostora, jer pisci iz želje da se povežu sa nekim prostorom, koji bi ih izdigao samim svojim pominjanjem, neretko knjige preopterećuju nazivima, koji otužno postaju neprepoznatljivi u opisu. Biću dovoljno bezobrazan da otkrijem ono što nije neposredno rečeno u knjizi, a to je da je glavni lik bio podstanar u Sarajevskoj ulici, da je išao u Ikeu (jeo ćuftice, naravno) i da je radio na gradilištu u Kneza Miloša, kada je jedan zid pao i usmrtio radnika.
Takođe, ne treba zanemariti da „Podstanar” zna da ponegde bude simpatično duhovit, naročito u prvoj polovini romana, a ponegde i dostojno ozbiljan. Koji god ton da je u pitanju, Filipovom romanu se može i svašta prigovoriti – pre svega ispuštene šanse za razradu nekih situacija, ponekad blago omašenu motivaciju (to što je, verovatno, životno inspirisana i verodostojna, ne znači da je uverljiva) i neke sitnice – poput pozajmljene knjige japanskog pisca Murakamija – kao da je u pitanju nepoznati senegalski pisac pa mora da se istakne. Knjizi, takođe, fali jedna temeljna ne lektura, nego korektura. Iako je stil, kao što sam već istakao, dobar, i iako ja nisam neki jezički čistunac, piše se „bismo” a ne „bi smo”, pobogu! (24, 30) Verujem da se žurilo sa objavljivanjem, pa nisu stigli da prekontrolišu tekst kako treba.
Može svašta još da se prigovori, može, ali ne dovoljno da bi roman mogao da bude nazvan lošim. Umesto toga, nakon pregršt loših iskustva sa iškolovanim kadrovima FDU-a, koji su sasvim otvoreno sistematski podučavani da stalno foliraju, Filip Grujić se izdvaja kao divan izuzetak. A možda je i toliko savladao zanat da se ništa i ne vidi.
Na kraju, „Podstanar”, istina, mnogo pokazuje, ali još više obećava, a ja ću posvećeno da pratim razvoj situacije, što preporučujem svima zainteresovanim za savremene glasove.
Relativno skoro sam pročitao Filipov prvi roman i bez obzira što me nije toliko oduševio, njegov stil pisanja me naterao da se dokopam i ovog romana. Nakon čitanja mogu slobodno da kažem da se nisam pokajao, ova knjiga mi je mnogo više prijala, zaista se lako čita i na veoma zanimljiv način priča o odrastanju i sazrevanju.
pa ne znam iskreno slatko mi je, možda je ova ocena rezultat mog razvlačenja, al nešto oko preokreta i raspleta mi ima neki deprica vajb (iako je navodno optimističan), a filipov ton baš nije takav... filipov ton je lagan, lepršav i mekan poput leptirića u stomaku, usled čega mi je možda bolje legla njegova "i onda opet ispočetka", sa čime poistovećujem i, kako sam ga nazvala, "prvi deo" ove knjige
Knjigu sam dragog Filipa, uzeo jos pre godinu ipo dana i zamolio ga da mi je potpise kad smo svratili do knjizare blizu beogradskog kafica u kom radili intervju. Dosla je na red, kao prva knjiga u 2023 godini. Bilo mi je skoro neprijatno da, kad god se sretnemo, se ja setim da je nisam proctao. A bolje nije moglo niti je ,verovarno, trebalo da bude nego ovako. Da sad dodje na red. Srecan sam sto neko pise jezikom koji istancano govori o zbunjenosi moje generacije. Koja se davi u pitanjima o tome koje im uloge pripadaju u zivotu i svetu koji ide brze nego sto smo i sami sposobni da ga razumemo. Kao i nase zelje i mogucnosti da ljudske odnose spoznamo, razumemo ih i na njima radimo dok smo i sami deca rodjena u godinama u kojima su ideali nasih roditelja “pali u vodu” i sva dotadasnja verovanja doveli u pitanje.
Drago mi je sto sa ovakvom knjigom, ja mogu miran da idem kroz dan, znajuci da moju zbunjenost jos neko moze da razume. Filipe, hvala ti.
Ovaj roman je savršeni opis egzistencijalne krize kroz koju prolaze svi današnji adolescenti. Kao što je Milena Marković (urednica romana) napisala: “Čekala sam da se pojavi novi glas na mom jeziku koji neće biti korektan ispravan pametan što skače za štapom i juri svoj rep.” Definitivno sam pronašao i identifikovao se sa glasom h ovom romanu.
Misli mu imaju šmek, fino vozi, kao i kurati Džoni, brzo, lako, pitko, za popodne, za plažu, za piknik, za spori vikend ili par sati dosadne vožnje do željene destinacije (ali samo u slučaju da niste vi vozač).