Моритати и легенди

by Bohumil Hrabal, Бохумил Храбал, Анжелина Пенчева (Translator)

„Моритати и легенди“ излиза през знаковата 1968 г. и включва по-ранни творби на писателя, обединени от възможността чрез два познати от древността повествователни жанра да бъдат пресъздадени радостите, страданията и страховете на ХХ век.

От привидно баналния делник на обикновения човек авторът съумява да извлече и смразяващи трагедии, и граничещи с лудостта психически състояния, и трогателна доброта и човечност. Дори на фона на самобитното писане на Храбал сборникът се откроява с изумителна образност, с разтърсващо въздействие върху ума, емоциите и съвестта на читателя, с неподражаема сплав от брутален натурализъм и крехка като стъкло нежност. Освен моритати („кървави истории за убийства и страшни събития“ според речниковото значение на думата) и модерни легенди книгата съдържа размисли за естеството на писателството, за странните отношения между автор и читатели и така ни допуска до творческата лаборатория на един недостижим алхимик на словото.

Genres: Short Stories, Czech Literature

216 pages, Paperback

First published January 1, 1968

About the author

Born in Brno-Židenice, Moravia, he lived briefly in Polná, but was raised in the Nymburk brewery as the manager's stepson.

Hrabal received a Law degree from Prague's Charles University, and lived in the city from the late 1940s on.

He worked as a manual laborer alongside Vladimír Boudník in the Kladno ironworks in the 1950s, an experience which inspired the "hyper-realist" texts he was writing at the time.

His best known novels were Closely Watched Trains (1965) and I Served the King of England. In 1965 he bought a cottage in Kersko, which he used to visit till the end of his life, and where he kept cats ("kočenky").

He was a great storyteller; his popular pub was At the Golden Tiger (U zlatého tygra) on Husova Street in Prague, where he met the Czech President Václav Havel, the American President Bill Clinton and the then-US ambassador to the UN Madeleine Albright on January 11th, 1994.

Several of his works were not published in Czechoslovakia due to the objections of the authorities, including The Little Town Where Time Stood Still (Městečko, kde se zastavil čas) and I Served the King of England (Obsluhoval jsem anglického krále).

He died when he fell from a fifth floor hospital where he was apparently trying to feed pigeons. It was noted that Hrabal lived on the fifth floor of his apartment building and that suicides by leaping from a fifth-floor window were mentioned in several of his books.

He was buried in a family grave in the cemetery in Hradištko. In the same grave his mother "Maryška", step father "Francin", uncle "Pepin", wife "Pipsi" and brother "Slávek" were buried.

He wrote with an expressive, highly visual style, often using long sentences; in fact his work Dancing Lessons for the Advanced in Age (1964) (Taneční hodiny pro starší a pokročilé) is made up of just one sentence. Many of Hrabal's characters are portrayed as "wise fools" - simpletons with occasional or inadvertent profound thoughts - who are also given to coarse humour, lewdness, and a determination to survive and enjoy oneself despite harsh circumstances. Political quandaries and their concomitant moral ambiguities are also a recurrent theme.

Along with Jaroslav Hašek, Karel Čapek, and Milan Kundera - who were also imaginative and amusing satirists - he is considered one of the greatest Czech writers of the 20th century. His works have been translated into 27 languages.

Reviews

[Tijana]

Čitala sam Hrabala i ranije (Svaki dan čudo) ali ovo nije baš blisko tim pripovetkama, ili sam ja nešto potisnula ili sam naprosto u mladosti imala jači stomak. Moritati i legende, s jedne strane, imaju Hrabalov tipični crni humor, ali s druge strane, zaista je crn, i moritati u naslovu tu su s dobrim razlogom. Ova zbirka odskače i po tome što ima dosta formalnih eksperimenata pa neke priče stvarno deluju kao jezički kolaži u kojima se sukobljavaju životi svetaca, ulični tračevi i prisna geografija. Ali - ne znam da li je sećanje varljivo ili zaista u ovim pričama nema neke šašave topline koju sam nalazila u onim prethodnima ili prosto u trenutku kad sam ove čitala nisam uspela da je osetim.
Ali da se ne pitate mnogo šta ovde zaobilazim: pa evo, na primer, cela jedna priča je dnevnik lepuškaste mlade devojke o tome koji su njeni udvarači i šta je kome od njih rekla i gde su se šetali i kakvu je haljinu obukla tog dana, da bi poslednjih stranu i po odjednom perspektiva skočila na tu sada sredovečnu gospođu koja pregleda svoj devojački dnevnik A ONDA čuje nešto, istrči u dvorište i upadne u razvaljeni senkrup sa svinjom i mužem pa se prepadnuta tovna svinja od par stotina kila popne na njih dvoje da ne potone i... kraj priče.
Meni je to previše brutalno ali poštujem ko voli :/

I da, priče je prevodio pokojni Aleksandar Ilić, i vidi se da su prevođene s ljubavlju i razumevanjem i da je razgovorni jezik u njima koju generaciju udaljen od našeg, baš kao što treba.

[Ratko · Rating 3 out of 5]

ОК, у тренутку објављивања ово је било субверзивно, другачије од наметнутих правила социјалистичке књижевности, експериментално итд. итд.
Исто тако, неоспорно је да Бохумил Храбал зна да пише, али овде нисам нашао ужитак у читању, жао ми је.

[Vasko Genev · Rating 5 out of 5]

4,999999

На първия моритат "Моритат, написан от читателите" се смях много, тоя човек е луд за връзване! Общото усещане беше за един по-ранен Храбал. Фрагменти от някои моритати и легенди съм срещал в другите му произведения. "Легенда за Каин" си беше като предисловие и прототип на "Строго охранявани влакове", макар Влаковете да бяха къде-къде по-стилни и добри. Стилът се колебаеше между т.нар автоматично писане и любимият му колаж от текст, но без да се прекъсва идеята и губи смисълът. Няма как да не се появи и темата за самоубийството, изглежда това е било някаква странна обсесия на Храбал. Брутално откровен както винаги.

[Irena Kiki · Rating 2 out of 5]

Ovo je poslednji put da gubim vreme na nečiju preporuku 😑

[Srđan Vidrić]

Pisane pod velikim uticajem nadrealizma, priče iz zbirke "Moritati i legende", koja je nedavno objavljena u beogradskoj Laguni, mimo ambicioznih i komercijalnih izdavačkih projekata, nisu nimalo lake za čitanje. Neke od njih, poput "Legende odsvirane na strunama napetim između kolevke i groba", nastale su tehnikom automatskog pisanja. Njihova prohodnost i prisustvo fabulativno-sižejne strukture svedena je na minimum. Ipak, asocijativnost ove proze, različiti postupci kojima se Hrabal veoma vešto koristi i moje trenutno raspoloženje za ovakvu vrstu literature učinili su da mi se skup ovih moritata, čije značenje autor na kraju objašnjava, i legendi zaista dopadne.

[Sve · Rating 3 out of 5]

Харесвам как пише Храбал, в тази книга има много интересни експерименти с формата, но като цяло не ми допадна толкова, колкото "Прекалено шумна самота".

[Iván Ramírez Osorio · Rating 5 out of 5]

Algunos cuentos indescifrables, algunos cuentos caóticos y, en su mayoría, maravillosos. Te amo Hrabal.

[Il Pech · Rating 3 out of 5]

Tra quelli che ho letto finora è il più sperimentale dei libri di Hrabal. In alcuni racconti mi è piaciuto molto, in altri meno, in altri ancora ho rinunciato a cercare di stargli dietro. Resta la voglia di approfondire un autore che ha stile da vendere, magari tornando ai romanzi e ai suoi muri di testo

[Maurizio Manco · Rating 4 out of 5]

"Ci sono molti tipi di umorismo, e le loro armi colpiscono l'intimo dell'uomo. Ciascuna in modo diverso. L'arma del compagno Hrabal risuona come l'argento e quando taglia fa sgorgare un balsamo." (Ballata scritta dai lettori, p. 13)

[Alberto Martín de Hijas · Rating 4 out of 5]

Cuentos con una combinación curiosa de costumbrismo y surrealismo. A ratos duros de leer (algunos son muy experimentales) y a ratos fascinantes. No los recomendaría como entrada al autor, pero muestran muchas facetas de su obra.

[James Klagge · Rating 3 out of 5]

Always glad to have another volume of translated stories from Hrabal. This was not as engaging as some, however. Connected with each story Hrabal adds a postscript that says something about its origin. In a couple cases he describes his method of writing as "mixed text freely compiled from" multiple sources (p. 89), or a "montage" which "arose through the rhythmic alteration of excerpts" from various sources (p. 107). I suppose you can praise the originality of the approach, but you can't really read it--or I couldn't. A couple of the pieces are concerned with readers reactions to Hrabal's own writing, and these were pretty good. "A Ballad Written by My Readers" is alternating paragraphs of praise and shame. It is hard to tell whether these are real or made up, but even if made up they are funny and probably roughly accurate. This would not make a good first book to read by Hrabal, but it has its moments of brilliance.

[Nataša · Rating 5 out of 5]

Na Prag će me uvek asocirati crna i zlatna - i najdublji mrak i najviši sjaj.
Izlazi iz okvira jednog sistema, što u pogledu forme, što u pogledu tema, a zapravo je samo jedna - život! Daje nam sliku svakoga, svakakvoga, uči nas da je svaki čovek drugačiji, i da se u tome krije njegova lepota. ✨ Stop poređenju, živela inovativnost!

[Nepročitana knjiga · Rating 5 out of 5]

Moritati i legende - Hrabal

...

Čim sam ga pročitao, izgubio sam

Ljubičastoplave, radoznale, od proteklih godina neizbledele oči

S tobom bi trebalo da porazgovara moralna policija

Zbog toga ti pišem, oči u oči, pravo, zar te nije stid

... ali ko da ga traži po belom svetu, vi ste bliže

Da li znate kako se postaje pisac?

Priznaj: koliko si para polokao sa tim svojim "kritičarima" i "recenzentima" u bordelima, da te tako hvale?

"Dosta Hrabala!" - to je parola svih pristojnih ljudi

Krivo mi je što večeras nemam vremena da te pljunem

A Vama pišem zato što uopšte niste dobri

Tabaću se i dalje, protivniče, dragi moj protivniče!

... da je portret čoveka sastavljen iz njegovog brukopisa i njegove slave

...

A ovo izgleda kao da sam dobio šamar

"Ovde", kažem, "gazim po nekakvoj slici".

Ali ja tamo vidim nešto sasvim drugo

Dakle, eto ljudi - dok narod gradi petoletku, ovde jedan stvara NIŠTA

Dakle, gospodo, ovo je kraj

Takva lepota, a vi ste je, neodgovorni čoveče, prosuli u reku!

"Već se polako raspadam", kažem

Dragi prijatelju, šta je sa zvezdama?

Od nje će jednog dana postati lepa devojka

Ali šta ovde, u ovom nevremenu, ne videti objavljenu niti jednu svoju

"Ovu bih voleo", šapuće Bondi, "ceo život bih je voleo, možda bih joj i ja bio potreban, bio bih srećan, možda bih prestao da pišem."

Srećan je onaj ko zaboravlja šta se ne može promeniti

...

gleda u sebe, kao da je Apolon

Leševe ne lečim!

to nije birtija, ta vaša kafana, to je bučna i zaglušujuća samoća

...

Ne razumem, ali shvatam to

"Ali ja o tome pojma nemam", oduševio se

Ne razumem, ali to je prekrasno

i niko to nije zapazio, samo ja

Na čelu su im se namestile bore kao notne linije

Sada se avion probio kroz tavanicu sivih mokrih oblaka i pojavila se kišom ukvašena zemlja

i svi pričaju besmislice i krpe staru odeću, a pored njih su šetale stotine napuštenih mačaka

i ljuštila mu se sa obraza kao fasade praških kuća

I tako sam sve o sebi rekao

Kakav je to način! Najbolju mušteriju sam ošišao do pola glave!

Ili da ih svaki put iskrivim?

...

I svako veče je tu svirao ruski trubački orkestar, tih kao majska noć

...

Upalila sam svetlo i neprijateljski posmatrala sat

ali zatim se vreme predalo

A meni se taj čovek sviđao, strašno mi se sviđao, kad bih imala tu snagu premlatila bih ga

Uostalom, to sam cela ja, štipaljka za šećer

To je tako jednostavno, to umeće upadanja u sve živo. Ali moram da pazim, da kad neko umire, da tim ujedinjenim doživljajem s njim ne crknem i ja

Buldožer je svojim besnim čelom čupao staru akaciju, akaciju na kojoj sam ležala kad sam bila mala

jer je mene majka rodila kao slobodna žena

Imala sam jedno razdoblje, srećnu fazu života kada sam morala da potrošim sav novac

A on mi priča da u Čelziju postoji parkić u kome je ispod grana srebrnih smreka skrivena bela klupica

Dok se ne vratimo tamo odakle smo došli, ka zaključanim vratima

Mi ne možemo unutra, polarni medvedi ne mogu napolje

I tiho je pričao kako se za svaki predmet vezuje određeni događaj

Znala sam da u ovom gradu i u ovoj sobi uopšte više ne mogu da budem

Popela sam se na nju i makazama presekla tu crnu mašnu, ali sat više nije radio

Kazala sam, Apolone, dođi, povešću te sa sobom

Zavladala je iskričava tišina

Telo mu je bilo starozavetno belo

Posmatrala sam njegove oči koje su gledale negde drugde

I ja sam postala svečanost

Izaberite sebi odavde jedan prsten za uspomenu

...

Poći ću, gospođice, tamo kuda vaše oči prvi put pogledaju

Ušao sam u tamu koja se zgušnjavala, u deo dana kada sve postaje čudno

Došao je maj moje ljubavi

Zatvorio sam, sa strašnim praskom, za sobom gvozdena vrata i okončao tako celu svoju prošlost

Putovao sam za običnom ljudskom srećom

A jeste li srećni, gospođo?

Jeste li nekad pali?

Onesvestila se

Rekao sam sebi nad tim telom koje je ležalo da to nije trebalo da radim

I sve to zahvaljujući devojcu sa kojom sam nekad bojio ogradu oko dugačke železničke stanice

Kao uvek, tako se i sada pojavila u nevreme

I u budućnosti, šta god budem radio moraću stalno da se udaljavam od onoga što sam hteo

Bilo je očigledno da je često gledala to lišće, kao da je verovala da će me prizvati

I to me je oborilo

Uvek sam se stapao sa tim stranim događajem! Uvek mi je bilo žao da me neko vidi drugačije nego kako on hoće da me vidi

To je takođe u mojoj prirodi bilo ono najlepše što sam imao

Uvek je bilo dovoljno vremena za moj život

Kada je išla, tako je lepo hodala da sam je zamolio da ide nekoliko koraka ispred mene

Kuda? A ona mi je pokazala prstom na zamračeni Prag i rekla: Tamo!

Video sam da ću morati nešto lepo da kažem. Rekao sam joj: Mašo, ja vas volim

Dao sam joj sebe, jer je htela

Očigledno je čekao samo na one koji dolaze sami

Tako sam stajao sa zatvorenim očima i stalno čekao kada će se javiti moj ton, moja boja

Na kraju su mi polako dokazivali da sam izgleda i ja nekako u to upleten

Na kraju sam sebi zaista rekao da sam to izgleda bio ja, u toj Bistrici kod Benešova

Bilo je to prvi put da sam čeznuo, da sam poželeo. Otišla je

Jedino što nikako nisam nisam bio siguran da li sam to ja

I radovao sam se svojoj slici koja je preskakala iz jednog izloga u drugi i klizila po cveću

Bio sam to ja, ali ni sada nisam sebe prepoznao

To što sam sebi promenio dušu bilo mi je iskreno svejedno

Moja bivša dobrota može biti zamenjena zločinom i meni će biti suđeno iako sam časno umro

Nisam izdržao i okrenuo sam se. Bilo mi je već zauvek jasno da se prošlosti neću osloboditi

Najzad, i moj ožiljak će me nekoliko puta dnevno podsetiti na taj neuspeli dan

Rekao sam sebi: Moram da budem prema sebi dobar. I zatvorio sam oči i prolaznici su udarali u mene

Ali odmah sam osetio da bi najradije videli moj ožiljak

Ponovo sam pogledao u svoj ožiljak i ponavljao da to više ne bih mogao da uradim

Prvi put sam postao svestan da je rat. Da se zapravo već završava. Ali meni je to sve do sada bilo svejedno, jer sam sve do sada bio na svetu sam

Tim đavolima smo svi zajedno služili

A među nama nije bilo nikoga ko bi se suprotstavio

Kad mi je poklonio život, mahnuo sam

Zatim je došla revolucija, ali ja za nju nisam imao vremena

Sunce je zalazilo, i kako je zalazilo za mnom, senka je trčala ispred mene, tako da sam prednjom gumom neprestano sebi gazio na glavu

Kada su poslednje cipele podigle prašinu, ostao sam sam

U bolu koji nisam skrivio i koji nisam želeo. Pri svakom naletu vetrića zasipali su me cvetovi šljive

...

Šijem sebi haljinu za maškaradni ples, biću verovatno kraljica noći

Svakom kažem nešto drugo i šaljem ga da pita o meni onog drugog ko sam ja

Kad skineš masku, masko, moram ti reći više

Prekrasna noći, zašto ne ideš da plešeš?

Ne mogu nikad da se rastanem od tog mesta

Život pruža malo dana za ljubav

Danas sam nezaštićena ruža. Proleće se približava

U subotu uveče rekao mi je da me voli, ali da može bez mene da živi

Bože, koga li ću uzeti?

A zatim je naglavačke u tu kaljugu letela i nesrećna gospođa, sve sa dnevnikom koji je raširio svoje stranice kao upucani beli golub svoje perje

...

Kredo je vlastitom krvlju pisao po zemlji i pritom bio pogubljen

Zatim u proleće svratio u Rim, ali češko proleće ostavljao za kraj

Ljubavi, ako voliš neku drugu, lepšu nego što sam ja, onda mi to napiši

'Odi 'vamo, ti nudlo, ja ću tebi da naplatim

Pripremala se da pobegne, ali suprug joj je odsekao glavu i poslao je gospodinu grofu

Gospodine ludače, da li biste nam dodali tu loptu?

Rogove je prikucao na lovačku kuću. Jelen je svake noći dolazio po te rogove

Gorelo je u Spaljenoj ulici, jeretika su morali da iznesu sa krevetom, tako čvrsto je spavao

Potez sproveden čarobnim nasiljem ohladiće svaki otpor

Nož, njime proboden

Okrenuti ključ sa druge strane

Snaga dvostrukog napada, ali ostavlja damu hladnom

Imam sina kome je mesec i po, i zato nije nigde zaposlen

Optuženi nije ništa naveo u svoju odbranu

...

Filozof Tretera traži ponekad Treteru, ali uvek istinu

Baci ključ u duboku vodu, ja sam zaključala lisice, baci ključ u jezero, neka ga proguta voda, ali - ti se ljutiš na mene?

...

Koji žele samo da vide šta radim kad mislim da me niko ne vidi

Jer bivajući kod kuće, bio sam napolju

[Vendea · Rating 4 out of 5]

Hodnocení je pro povídku Kain

[Blackbird · Rating 2 out of 5]

Uff. Niektóre "opowiadania" to bezsensowne kolaże róznych tekstów, bełkot wręcz nie do przeczytania. Broni się tu chyba jedynie "Legenda o Kainie".

[Chuck LoPresti · Rating 4 out of 5]

“Some people will always manage to bash their heads in, no most how softly you pad their cells.”

Short writings with variety that showcase Hrabal's prosaic skill are what is offered here. A Cz. national treasure - Hrabal writes like the most interesting person at the bar. Masterful palavering - he seems to be perpetually asking, "what do you think of this?" - said another way - he shows great interest in his reader and his conversational skill is often on full display. He combines great story telling, strong knowledge of self and others, and a witty sense of humor to effective results. This is probably not the best place to start with Hrabal as his longer from, and better known, works like Closely Watched Trains and Dancing Lessons for the Advanced in Age seem better edited or translated and more focused than these more spontaneous missives. This edition, for this reader, features small print crammed together on dense pages that don't exactly make for easy reading. This won't be a major problem for those familiar with Hrabal who won't object to taking their time with his writing but I've had easier experiences on the eyes. A few beers aren't likely to make the average drinker hallucinate but for Hrabal, a bit of time in the pub seems to result in him slowly floating above his bar stool towards the ether of a fungal opacity. Like Svankmejer who's surrealism is firmly rooted in the every-day, Hrabal draws a full quaff of everyman's pilsner before his story eventually emerges through the coruscating foam. I'm not sure it matters if you read Too Loud a Solitude before or after this - but almost everything I've read from Hrabal seems to build up or out from that point of departure and you should not form your opinion of him without having read that. Don't think these short stories are a quick read as they are often dense and sometimes fairly impenetrable but not without reward. He babbles, staggers and reels with clairvoyant brilliance and I can't think of someone I'd better prefer to populate the adjacent barstool.

[E. Merrill Brouder · Rating 4 out of 5]

Like most collections of short stories, this book is a mixed bag. The Legend of Julinka and The Legend of Cain are turn-your-heart-inside-out stories of war and sex and genocide that showcase Hrabal's literary and ethical talents. Conversely, stories such as The Legend of Lammartz Needles had me snickering like a deviant on a park bench (causing the polite lady of what the French call "a certain age" at the other end of the bench to get up and move). Mock op-eds like the Ballad of a Public Execution are a clear and damning satire of communist public ethics, while A Legend Played on Strings had me scratching my beard and rereading passages looking for the point.

All in all, the collection is what I expect from Hrabal. None of these categories are fully discrete. The Legend of Cain is horrifying, but it is also darkly comedic. The Legend of Lammartz Needles is a straight-forward satire, but it is also rambling and obtuse—albeit for comedic effect. Ect. Etc.

Hrabal's genius is his ability to touch the surface of everything and, somehow, to get at the very heart of it. He's like a doctor who, with a faint brush of the fingers against a patient's neck or stomach, can determine the functionality of a dozen organs. The format of the short story plays well into this almost-magical ability.

[Natasa Sears · Rating 5 out of 5]

Difficult to read at times, this book is a unique literary achievement. It's a brilliant expedition into the darkest corners of human souls. It is also a celebration of life, but the one that zooms in on human failings, greed, solitude, alienation. Visually strong, the book shows us unexpected directions and turns that promising lives full of hope can take. Innovative collages that could only have been conceived under totalitarian regimes, when the author had to hide his writings in the bottles and bury them in the garden to wait better times.

[Mirka · Rating 3 out of 5]

Nuž, musím sa priznať, že toto som prelúskavala ťažšie. Nie som dobrý znalec Hrabalovho diela a možno aj preto boli pre mňa niektoré morytáty či legendy neuchopiteľné a nepochopiteľné. Šlo to tentokrát skrátka mimo mňa. Ale jeho štýl písania, ten je naozaj famózny a nekonvenčný. Práve kvôli nemu sa teším na ďalšie Hrabalove diela.

[Bookmaniac70 · Rating 5 out of 5]

Разкошна Храбалова сесия си направих с двете автобиографични "Сватби в къщата" и "Vita Nuova", и накрая "Моритати и легенди". Чуден е Храбал, няма друг автор като него, искам да не свършват книгите му и да мога задълго да остана в неговия свят на малките големи неща.

[Jeff · Rating 3 out of 5]

Probably 3.5

[dete · Rating 4 out of 5]

Легенда за хубавата Юлинка!
Легенда за иглите Ламерц!

[Tomáš Kreuzinger · Rating 4 out of 5]

Nezeditovaná verze Ostře sledovaných vlaků (Kain) zcela jistě highlight celé knihy.

[Tom · Rating 4 out of 5]

A collection of stories from the '60s, including a draft of part of Closely Watched Trains, after Hrabal had become a well-known (and -harassed) author. Hrabal humbly presents his stories as "pub tales," but the tales reveal a deep core of violent and sexual amorality seething in the lives of these otherwise "regular folk." Timothy West's translation reads well in idiomatic English.

[Ivan · Rating 5 out of 5]

Nije za svakog, ali vrhunska proza definitivno jeste.

[Peter Megyeri · Rating 2 out of 5]

Nem volt rossz, de szerintem Hrabal regényben sokkal-sokkal erősebb.